Franko Berardi Bifo  (1948, Bolonja) je italijanski teoretičar marksizma, filozof, predavač i aktivista. Napisao je više od dvadeset knjiga, a u svom radu istražuje ulogu medija i informacionih tehnologija u postindustrijskom kapitalizmu: od digitalnog i prekarnog rada, virtualne stvarnosti, do fenomena masovnih ubistava i samoubistava. Berardi je osnovao magazin A/traverso(1975–1981), pokrenuo je radio Alice – prvu piratsku radio stanicu u Italiji - glas autonomne omladine Bolonje s kraja 70-tih godina prošlog vijeka. Bio je aktivni učesnik studentskih pobuna 1968. Sarađivao je sa Feliksom Gatarijem na polju šizoanalize.

Intervju je upriličen 1. maja, 2024, a objavljen je na portalu [Ill will](https://illwill.com/sabotage-and-self-organization). Razgovor je vodio Chandler Dandridge, psihoterapeut, pisac i honorarni univerzitetski saradnik na Postdiplomskim studijama obrazovanja i psihologije Univerziteta u Peperdinu.

**Dvadeset i četiri časa prije nego što su njujorški policajci upali na univerzitetski kampus, studenti Univerziteta Kolumbija su zauzeli Hamilton Hol, čime su svoj protest mnogo čvršće povezali sa antiratnim protestima koji su se dešavali 1968. Kako vi, kao neko ko je bio aktivni učesnik studentskih protesta 1968, vidite vezu između njih?**

Sličnosti između aktuelnog talasa propalestinskih protesta i onoga što se dešavalo 1968. godine su vrijedne pažnje. Međutim, najvažnija stvar nije sličnost u ponašanju, već drugačiji kontekst, kao i drugačija očekivanja studenata koji se danas uključuju u proteste.
Od početka izraelske genocidne odmazde jasno je da je većina mladih ljudi stala na stranu palestinskih žrtava. Riječi „Oslobodite Palestinu“ ponovljene su milijardu puta na društvenim mrežama, na ulicama, na univerzitetima, na zidovima gradova širom svijeta, svuda. Ovo je etički odgovor na cionistički rasizam i kolonijalizam. Sa etičkog stanovišta, trenutna situacija predstavlja prelomni trenutak: podjela između sila bijelih suprematista (sjevernih imperijalista) i ostatka čovečanstva je nepovratna. Ali etička većina još uvijek nije uspjela da postane politička snaga.  

S ove tačke gledišta, stvari su danas drugačije u odnosu na 1968. Antiratni pokret 1968. pretvorio se u političku snagu koja je u izvesnoj mjeri transformisala društvene odnose. Ali su i očekivanja danas drugačija nego što su to bila tada. Kad smo se kao studenti bunili protiv rata u Vijetnamu, očekivali smo preokret u odnosima moći (*rapport de force*) između imperijalističkog fronta i antikolonijalnog fronta. Identifikacija sa Vijetkongom podrazumijevala je identifikaciju sa socijalizmom, emancipacijom itd. Iako je to dijelom bila obmana, identifikovali smo se sa mogućnošću pozitivnih promjena društvenih odnosa i pobjedom nad imperijalizmom.

Možemo li to reći za današnju identifikaciju sa pozicijom Palestine? Mislim da ne možemo. Studenti koji demonstriraju protiv genocida koji sprovode Sjedinjene Američke Države i Izrael očigledno se ne identifikuju sa Hamasom. Oni ne očekuju nikakvu sjajnu budućnost, nikakvu socijalističku budućnost, niti neku emancipaciju društva koja bi nastala kao posljedica palestinskog otpora. Kakvu onda identifikaciju i kakva očekivanja vidimo u današnjim talasima protesta?

Po mom mišljenju, današnji studenti se identifikuju sa očajem. Očaj je psihološka i kulturološka odlika koja objašnjava identifikaciju tolikog broja mladih ljudi s Palestincima. Mislim da većina studenata danas svjesno ili nesvjesno očekuje nepovratno pogoršanje uslova života, nepovratne klimatske promjene, dugotrajan period rata i prijeteću nuklearnu eskalaciju sukoba koji tinjaju na mnogim tačkama geopolitičke mape. To je, po mom mišljenju, suštinska razlika u odnosu na demonstracije 1968: nikakav preokret u odnosima moći nije na vidiku. 

**Veliki dio studentskog protesta je usmjeren na divestiranje (u ovom kontekstu riječ znači prekid finansijskih veza sa Izraelom - prim. prev). To može imati izvjesni revolucionarni i antikapitalistički potencijal. Da li su vas studenti zadivili svojom disciplinom i zahtjevima?**

To je veoma važan aspekt protesta. Posljedice zagovaranja divestiranja mogu biti prilično radikalne u narednom periodu. Međutim, koliko razumijem – a možda griješim – ne znam dovoljno o internim raspravama koje su prethodile sadašnjoj pobuni – trenutno se riječ „divestiranje“ odnosi na poseban slučaj Izraela kao zločinačke države koja sprovodi program etničkog čišćenja, aparthejda i genocida. To još uvijek nije (ponavljam - koliko je meni poznato – a nadam se da će me razvoj događaja demantovati) projekat opšteg divestiranja, koji bi podrazumevao napuštanje ekonomskih politika baziranih na rastu.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/c7c1f910-1912-4a63-87ba-10db39fb470a)
Studentski protest, Hamilton hol, Kolumbija, Foto: AP{.caption}

U klimi 1968. ideja divestiranja nije postojala, percepcija ekološke katastrofe je takođe bila slaba. Danas ovi problemi mogu dovesti do pokreta koji bi transformisao vezu između znanja, proizvodnje, potrošnje i ekonomskog izbora. Posljednjih pedeset godina studenti su najzanimljiviji politički akteri jer to nisu samo studenti, već i potencijalni kognitivni radnici. Ali još uvijek nismo uspeli da transformišemo političko organizovanje studenata u društveni subjekt, u trajni proces transformacije odnosa znanja, tehnologije i proizvodnje.

Da li se sjećaš govora koji je Mario Savio održao studentima na Berkliju 2. decembra, 1964? Tom prilikom je rekao sljedeće:

„Dođe čas kada rad mašina postane tako mrzak i toliko vas rastuži da više ne možete da učestvujete u takvom radu! Čak ni pasivno! Morate tijelima zaustaviti pogone, točkove, poluge, cio mehanizam... Morate pokazati ljudima koji ih stavljaju u pogon, koji ih posjeduju, da mašine više neće raditi sve dok vi ne budete slobodni!“

U ovim riječima čujemo etički stav odbijanja da se bude sredstvo imperijalnog nasilja, ali i nagovještaj mogućeg samoorganizovanja kognitivnih radnika. Ova mogućnost nikada nije ostvarena. Studenti nikada nisu uspjeli da transformišu svoju borbu, koja je suštinski povezana sa privremenim stanjem, u trajnu organizaciju kognitivnih radnika. To je bila najveća slabost studentskog pokreta: on je bio, i još uvijek jeste, glavna linija otpora, ali nije u stanju da trajno transformiše društvene odnose na nivou proizvodnje i reprodukcije. Drugim riječima, studenti se mogu organizovati dok su na univerzitetima, ali do sada nisu mogli da stvore oblike trajne autonomije u okvirima procesa kognitivnog rada. 

**Kako ove proteste na američkim kampusima doživljavaju u Evropi? Imate li osjećaj da postoji želja za sličnim akcijama na evropskim univerzitetima? Da li su univerziteti uopšte investirani u izraelsku i ratnu mašineriju na slične načine?**

Prije dva dana sam pozvan da održim govor u velikoj sali Akademije u Bolonji. Tema govora je bio rat u Evropi, genocid u Palestini i studentska okupljanja na američkim univerzitetima. Sala je bila puna, studenti su bili uzbuđeni i njihove reakcije su bile na liniji pozicija studenata Univerziteta Kolumbija. Međutim, kada sam rekao da je vrijeme da se okupiraju italijanski univerziteti, nije bilo nikakve reakcije. Djelovalo mi je da još uvijek nisu spremni da se priključe pokretu studenata Univerziteta Kolumbija.

Osjećaj nepoverenja u sebe je duboko upisan u kulturu italijanskih univerziteta, a preovlađujući sentiment među studentima je depresija, iako sam ubijeđen da se depresija može transformisati u širok pokret aktivnog otpora ratu. Ne očekujem mnogo od evropskih univerziteta, iako se nadam da će pokazati da nisam u pravu.

**Govorimo danas na 1. maj, dan kada su Ujedinjeni palestinski sindikati Gaze pozvali na štrajk. Američka organizacija Pisci protiv rata u Gazi se pridružila tom pozivu. Šta znači povezivanje ovakvih kolektivnih akcija za genocid u Gazi?**

To je retorika. Prvi maj je samo dan prigodan za retoriku, makar je tako u Evropi. Potreba za povezivanjem između etičkih pobuna protiv imperijalizma i radničkog pokreta treba da bude daleko snažnija. Nisu nam potrebne (samo) jednodnevne demonstracije, niti simbolički dan štrajka. Ono što nam treba je svijest o ključnoj ulozi kognitivnih radnika u sadašnjem procesu kapitalističke proizvodnje i mogućnosti da se preokrenu glavni trendovi tehnološkog razvoja.  

Organizovanje malog broja Google radnika protiv upletenosti Googla u izraelski genocid je mnogo važnije od jednog dana simboličke solidarnosti. Ne treba nam simbolička solidarnost. Treba nam pokret samoorganizovanja kognitivnih radnika protiv rata. Kognitivni radnici su istovremeno saučesnici u semiokapitalističkoj moći, kao i žrtve te iste moći (prekarnost, duševna patnja, usamljenost). Mislim da je to najvažnija kontradikcija našeg doba. Da bismo odmakli korak dalje od etičkog i simboličkog organizovanja (koje je svakako samo po sebi nužno i važno), trebalo bi da oslobodimo potencijal za društvenu subverziju svojstvenu životu koji čeka studente kao buduće kognitivne radnike. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/144cedd7-a1ac-4ed0-b6d2-5320d157b8ee)
Foto: Dutch Art Institute{.caption}

**Koje lekcije treba da naučimo iz iskustva 1968? Imate li neki savjet za američke studente koji protestuju, s obzirom na iskustvo koje ste imali u takvim borbama?**

Nemam savjet. Nikada nisam vjerovao političkim savjetodavcima koji ne uzimaju aktivno učešće u protestima. Međutim, postoji jedna lekcija koju sam naučio iz iskustva 1968. i želeo bih da tu lekciju primijenim i na sadašnji trenutak: Univerzitet (i obrazovni sistem uopšte) jeste mjesto za sticanje znanja, kao i za proizvodnju znanja. Ali je to isto tako i institucija koja direktno ili indirektno utiče na semio-fabrike, pod kojima mislim na velike kompanije koje proizvode tehnologiju i omogućavaju komunikaciju. Sada, kao i u bliskoj budućnosti, treba proširiti pobunu koja dolazi sa univerziteta (pobuna protiv potpune dehumanizacije koju proizvode korporativni kapitalizam i vojska) na semio-fabrike.

Sabotirati lanac proizvodnje masovne (ne)kulture, sabotirati lanac proizvodnje vještačke inteligencije za militarističke ciljeve. Sabotaža i samoorganizovanje. Sabotirati upotrebu znanja u militarističke svrhe. I konačno, organizovati kognitivne snage u poduhvat autonomizacije društvenog života od kapitalizma. Znam, to su krupni poduhvati, možda i preveliki. Ali okupirani univerziteti su najbolje okruženje za poduzimanje velikih poduhvata i za samoobrazovanje ljudi u pravcu samopoverenja i autonomije.

*Prevod sa engleskog: Ivana Maksić*




Organizovanje malog broja Google radnika protiv upletenosti Googla u izraelski genocid je mnogo važnije od jednog dana simboličke solidarnosti. Ne treba nam simbolička solidarnost. Treba nam pokret samoorganizovanja kognitivnih radnika protiv rata.

studentski bunt

Vrijeme je za sabotažu i samoorganizovanje

Sve analize pokazuju da u državama gdje se ulaže u javne medije, ali one koje zaista zadovoljavaju javni, a ne interes vlastodržaca, lažne vijesti  imaju manje utjecaja i ta su društva manje podijeljena

NENAD PEJIĆ

Želite da pobijedite industriju laži? Pokrenite industriju istine

Djelovanje Srpske pravoslavne crkve na javnoj i političkoj sceni Crne Gore izaziva negativne reakcije koje variraju u intezitetu, ali se uglavnom svode na jednu formulu – ugrožen je sekularni karakter države. Ako je ta istina presudna, opet ostaje pitanje šta s njom da radimo. Ili još preciznije, ako sačuvamo sekularni karakter države, jesmo li se spasili od političkog rovarenja i ideološke blokade koju pravoslavna teologija nudi u svom svjetovnom obliku.

Da je sekularizam na Balkanu ugrožen nije teško dokazati. Politički uticaj koji Rusija širi preko države Srbije i SPC je toliko notoran da je već dijelom zvaničnih dokumenata Evropskog parlamenta. Je li se u takvoj situaciji dovoljno pozvati na nekakav apstraktni sekularizam kao spasonosni okvir i štit? Možda jeste za početak, ali politički sukob i dalje će ostati netaknut u svojoj opasnoj složenosti.

Uprkos osobenostima pravoslavlja, mnogi problemi povezani sa miješanjem SPC u državne poslove, zapravo se mogu čitati kao dio opštih tenzija između religije i države svuda u svijetu. Sekularizam ugrubo podrazumijeva slobodu vjere, ali isto tako nalaže državi da se suzdrži od favorizovanja jedne religijske perspektive na štetu drugih. Temeljna ideja takvog društva jeste da zakonska rješenja stiču legitimitet ako su rezultat racionalne debate. Kad kažem racionalna debata, mislim na oblik diskusije gdje iznosimo svoje želje i koristimo jezik i dokaze prihvatljive svima, zbog čega je religijska argumentacija nepoželjna u javnom diskursu. 

Kao što je američki filozof Ričard Rorti istakao, religija zapravo prekida svaki razgovor; religijska perspektiva i njen autoritet su potpuno nekorisni osobi koja ne dijeli ta vjerska uvjerenja. Religijska uvjerenja onemogućavaju demokratsko promišljanje, jer religijski jezik prosto nije prihvatljiv osobama koja ne dijele ista uvjerenja.

Njemački filozof Jirgen Habermas pokušao je pronaći kompromisno rješenje između državne neutralnosti i potrebe da svi građani, uključujući religiozne, učestvuju u procesu demokratije kao autori svojih zakona. Habermas tako razlikuje dvije vrste javnih sfera: neformalnu i formalnu. U neformalnoj sferi, religijski argumenti u podršci određenim politikama su prihvatljivi. Međutim, u formalnoj javnoj sferi, religijski pogledi moraju biti "prevedeni" kako bi postali valjani i prihvatljivi za sve.  To jest, religiozni pojedinci treba sebe da sagledaju objektivno i svoje dokaze prevedu u striktno sekularni jezik. Ovo znači da moraju prilagoditi svoje razloge tako da budu razumljivi i prihvatljivi svim članovima društva, bez obzira na njihova vjerska uvjerenja. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/5e0690c4-4318-4adc-9d65-436d21423bb3)
Habermas, foto: Alexandra Espana{.caption}

Iako je Habermasov pristup često kritikovan i nije bez problema, on nam omogućava da obratimo pažnju na način na koji religijske organizacije komuniciraju, koji jezik koriste i koliko se trude da se integrišu u sekularni kontekst.

SPC je aktivna na javno-političkoj sceni u dva glavna područja: prvo se odnosi na kultivisanje srpskog nacionalizma, o čemu se naširoko piše, a drugo je regulacija seksualnog morala. Ovaj drugi aspekt djelovanja me više zanima u povodu gore rečenog. Kad pogledamo raspravu i saopštenja oko Nacrta Zakona o pravnom prepoznavanju rodnog identiteta na osnovu samoodređenja primjećuje se da su crkveni argumenti u ovom slučaju većinski - sekularni. 

Mitropolija crnogorsko-primorska u svom [saopštenju](https://svetigora.com/o-nacrtu-zakona-o-pravnom-prepoznavanju-rodnog-identiteta-na-osnovu-samoodredjenja/) protiv predloženog zakona iznosi dva ključna argumenta. Prvo, da novi Zakon kontrira važećem Porodičnom zakonu i da neopravdano zadire u privatnu sferu, narušavajući prava roditelja. Drugo, da djeca mlađa od 18 godina nijesu sposobna donositi tako važne odluke. Jasno je da su oba argumenta izražena u sekularnom kontekstu i da su u skladu sa Habermasovom formulacijom koja ističe da religijski pogledi moraju biti "prevedeni" za širu javnost.

Zanimljivo je da drugi argument, koji tvrdi da je osamnaesta godina apsolutna starosna granica za davanje pristanka prema viđenju crkve, i da ne treba uzimati u obzir želje djece, zapravo proizlazi iz liberalno-pravne teorije. Ova teorija stavlja pristanak pojedinca u središte moralnog poretka, naglašavajući potrebu za jasnim određenjem perioda kada je osoba sposobna dati pristanak. Ovaj argument, pored toga što je sekularan, može se takođe shvatiti kao prihvatanje osnovnih načela liberalnog morala.

Crkva spominje Boga tri puta u spomenutom tekstu, pri čemu se ta referenca koristi kao sintaktička zamjena za biologiju, tvrdeći da zakon „relativizuje Bogom dane odrednice ljudske prirode“. Jedini nesekularan i potencijalno problematičan dio saopštenja pojavljuje se na kraju teksta, gdje se navodi: „Pozivamo sve one ministre i poslanike u parlamentu, koji su pravoslavni hrišćani, a sigurni smo da će nas razumjeti i podržati i oni među njima koji su vjernici drugih monoteističkih vjera i njihove vjerske institucije, da ovaj Nacrt stave na mjerilo svojih vjerskih ubjeđenja i moralnih principa.“ Ovaj dio već stvara vrlo sporno očekivanje da pravoslavni političari treba da odluče isključivo na temelju svojih vjerskih identiteta, čime se zanemaruje značaj prethodno iznesene argumentacije.

Ono što je posebno zanimljivo u vezi sa saopštenjem, kao i opštim djelovanjem crkve, jeste njena "protestantizacija" ili "amerikanizacija". Ako su pravoslavne crkve na početku 20. vijeka razvijale doktrine koje su naglašavale misticizam, spiritualizam i povlačenje u sebe kao odgovor na talas opšte modernizacije, danas se njihovo djelovanje može porediti sa tvrdokornim evangelističkim protestantskim pokretom. Izbor tema, kao što su seksualni moral i kulturni ratovi oko gej brakova i transrodnih osoba, kao i argumentacija koja često uključuje odbranu porodičnih vrijednosti od uplitanja vlasti, fokus na eroziju tradicionalnih vrijednosti i biološki determinizam kod transrodnih osoba, ukazuju na to. 

Ne bih rekao da je ovo slučajnost. Izgleda da su pravoslavne crkve u nastojanju da ostanu relevantne u sve sekularnijem svijetu, svoje djelovanje bazirale na religijskom pokretu koji je sam rezultat sekularizacije, odnosno protestantizmu. Ako je antimodernizam pravoslavlja na početku 20. vijeka bio usmjeren na svesrdno odbacivanje modernizma, današnji antimodernizam se može shvatiti kao naličje samog modernizma. To je njegova negacija, koja ujedno od njega i zavisi.

Suština bi bila sljedeća - iako sekularizam, odnosno odvajanje države i religije, predstavlja ključni princip svakog demokratskog društva, nerealno je očekivati da će samo pozivanje na njega i njegovo „pojačavanje“ biti dovoljno za rješavanje svih problema. Taj koncept je prvobitno formulisan u zapadnoevropskom, protestantskom kontekstu, a još uvijek postoje brojni izazovi u njegovoj primjeni u pravoslavnom kontekstu, gdje je crkva često podređena državnim vlastima. 

Čak i uz idealnu primjenu sekularnih principa, to ne znači da će se time automatski ograničiti uticaj crkve, jer on je političan, dakle prilagodljiv i živ u svojim jezičkim i ideološkim valerima. Crkve su sposobne formulisati svoju retrogradnu, ultrakonzervativnu politiku na način koji je kompatibilan sa sekularizmom. Štaviše, može se čak tvrditi da je upravo sekularni kontekst dodatno podstakao crkve da se fokusiraju na teme poput prava LGBT populacije. To opet znači da osjećaju duh vremena i ne daju se lako istisnuti. Sekularni model jeste poželjno područje političke borbe, ali on ne garantuje pobjedu nijednoj strani.


Iako je sekularizam ključni princip demokratskog društva, nerealno je očekivati da će puko pozivanje na njega biti dovoljno

ogled o sekularizmu

Crkva mijenja taktiku da bi politički jačala

Ne postoji jedan feminizam i zabluda je da je riječ o unisonom pokretu koji se bavi isključivo pravima žena. Potlačenost na osnovu roda jedan je od glavnih problema ljudskog društva, ali nije izolovan od drugih oblika opresije. 

Pjesnikinja i doktor filozofije Maja Solar pripada grupi feministkinja koje smatraju da borba za prava žena treba da ujedinjuje u borbi protiv kapitalizma, a ne da bude apstraktna niša i ekskluzivna zabava bogatih bijelih žena koje sanjaju kvote i aktivnog muškarca u kuhinji. 

Feminizam je mnogo više od roda, rekla je američka marksistkinja Angela Davis, što Solar preuzima kao svoju polaznu tezu, tražeći prostor za antikolonijalnu i antiklasnu poziciju rodne borbe unutar žive marksističke tradicije. 

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/y30wzNZO5cY?si=l07hX6FlvSk4u5nz" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Maja Solar je doktorirala filozofiju na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Novom Sadu, prevela je mnoge tekstove značajnih filozofa XX vijeka, a smatra se jednom od najznačajnijih pesnikinja savremene srpske poezije, sa prevodima na poljski, njemački, engleski i holandski jezik.

Sa Majom Solar je razgovara urednica Normalizuj Slađana Kavarić Mandić.



Sve što ste htjeli da znate o klasnoj borbi i ženskom pitanju...

poezija, filozofija, akcija

Feminizam nije samo za žene, nego za sve potlačene

Pre dvadeset godina, budući veoma osetljiva uzrasta, skitao sam gradom Sankt-Peterburgom sa lažnim ispravama u džepu i bez kaputa, iako je bila ljuta zima. Istini za ljubav, kaput sam imao, ali ga iz principijelnih razloga nisam oblačio. U to vreme moju imovinu je predstavljalo nekoliko priča koliko kratkih toliko i riskantnih. Te priče sam nosio iz jedne redakcije u drugu, nikome nije padalo na um da ih čita, a ako su i dospevale pred nečije oči, izazivale su obrnutu reakciju. Urednik jednog časopisa mi je preko portira poslao rublju, drugi urednik je za rukopis izjavio da je najobičnija koještarija, ali da njegov tast ima trgovinu brašna i da se u toj trgovini mogu zaposliti kao šegrt. Odbio sam i shvatio da mi ne ostaje ništa drugo nego da pođem Gorkom.

U Petrogradu je tada izlazio internacionalistički časopis Letopis, koji je za nekoliko meseci postao naš najbolji mesečni časopis. Uređivao ga je Gorki. Pošao sam k njemu u Veliku monetnu ulicu. Srce mi je snažno lupalo i prestajalo da kuca. U čekaonici se okupilo najneobičnije društvo koje čovek može da zamisli: dame iz velikog sveta i takozvani „bosjaci", telegrafisti iz Arzamasa, duhoborci i radnici, ilegalci-boljševici, koji su se držali po strani. Prijem je trebalo da počne u šest časova. Tačno u šest vrata su se otvorila i ušao je Gorki, zaprepastivši me svojim rastom, mršavošću, snagom i dimenzijama ogromnog skeleta, modrinom sitnih i odlučnih očiju, inostranim odelom koje je na njemu stajalo kao džak, ali ipak elegantno. Rekao sam: vrata su se otvorila tačno u šest. Celog života je ostao veran toj tačnosti, vrlini kraljeva i starih, veštih, samouverenih radnika.

Posetioci u čekaonici su se podelili u dve grupe ― jedni su doneli rukopise, drugi su čekali da im se reši sudbina.

Gorki je prišao drugoj grupi. Korak mu je bio lak, nečujan, rekao bih graciozan, u rukama je držao sveske; na nekima je njegovom rukom bilo napisano više nego rukom autora. Sa svakim je govorio sabrano i dugo, slušao je sabesednika s beskrajnom pohlepnom pažnjom. Svoje mišljenje je izricao otvoreno i ozbiljno, birajući reči čiju smo snagu upoznali mnogo kasnije, po isteku godina i decenija, kada su te reči, pošto su u našoj duši prevalile dugi, neminovni put, po- stale životno geslo i pravac.

Pošto je završio sa autorima koje je već poznavao, Gorki je prišao nama i stao da skuplja rukopise. Letimično me je pogledao. Ja sam u to vreme predstavljao rumenu, punačku i nepre- vrelu mešavinu tolstojevca i socijal-demokrate, nisam nosio kaput, ali sam bio naoružan naočarima, uvijenim u uvoštavljeni konac.

Bio je utorak. Gorki je uzeo svesku i rekao:

 ― Po odgovor ― u petak.
   
Neverovatno su zvučale tada te reči... Obično su rukopisi truleli u redakcijama po nekoliko meseci, a najčešće ― večnost.

Vratio sam se u petak i zatekao nove ljude: kao i prvi put, među njima su bile kneginje i duhoborci, radnici i kaluđeri, pomorski oficiri i gimnazijalci. Ušavši u sobu, Gorki me je ponovo pogledao letimično, u magnovenju, ali me je ostavio za kraj. Svi su otišli. Ostali smo sami ― Maksim Gorki i ja, koji sam dospeo tu s druge planete, iz našeg vlastitog Marseja (ne znam treba li da objašnjavam da govorim o Odesi). Gorki me je pozvao u kabinet. Reči koje je tada izgovorio odlučile su moju sudbinu.

― Eksera ima malih, ― rekao je on ― a ima i velikih, kao moj prst. I on je prineo mojim očima dugački, snažno i nežno izvajani prst. Put pisca, poštovani pištolju (sa naglaskom na o), zasut je ekserima, pretežno povećih dimenzija. Njime se mora hodati bosonog, krvi će dovoljno isteći i iz godine u godinu će teći sve više. Vi ste slab čovek, vas će kupiti i prodati, vas će izmučiti, uspavati, i vi ćete uvenuti, pretvarajući se da ste rascvetalo drvo... Za poštenog čoveka, poštenog pisca i revolucionara, velika je čast da prođe tim putem, i ja vam, gospodine, za taj mučan čin dajem svoj blagoslov

Mislim da u mom životu nije bilo važnijih časova od onih koje sam proveo u redakciji Letopisa. Izašavši otud, potpuno sam izgubio osećaj za svoje telo. Po modrom, ljutom mrazu od trideset stepeni ispod nule trčao sam u bunilu ogromnim raskošnim hodnicima prestonice, otvorenim prema dalekom mračnom nebu, i došao sam sebi tek kada sam ostavio za sobom Crnu Rečicu i Novo Selo.

Prošla je ponoć i tek tada sam se vratio na Petrogradsku stranu, u sobu koju sam neposredno pre toga iznajmio od žene jednog inženjera, mlade, neiskusne žene. Kada je njen muž došao s posla i osmotrio moju zagonetnu i mladu personu, naredio je da se iz predsoblja uklone svi kaputi i kaljače i da se vrata između moje sobe i trpezarije zaključaju.

Dakle, vratio sam se u svoj novi stan. S druge strane zida bilo je predsoblje, lišeno kaljača i ogrtača koji su mu pripadali, duša je buktala i tresla se od grozničave radosti, koja je kao kakav tiranin tražila oduške. Nisam imao da biram. Stajao sam u predsoblju, nečemu se smeš kao i neočekivano otvorio vrata trpezarije. Inženjer i njegova žena su pili čaj. Ugledavši me u taj pozni čas, prebledeli su, osobito su im prebledela čela.

„Počelo je", pomislio je inženjer i pripremio se da skupo proda svoju kožu.

Načinio sam dva koraka prema njemu i rekao kako je Maksim Gorki obećao da će objaviti moje priče.

Inženjer je shvatio da se prevario kada je ludaka pomešao s lopovom, i još većma prebledeo.

― Pročitaću vam svoje priče, ― rekao sam sedajući i primičući tuđu čašu čaja, one koje je on obećao da će objaviti... 

Kratkoća sadržine nadmetala se u mojim delima sa odlučnim odsustvom učtivosti. Deo njihov, na sreću pristojnih ljudi, nije se pojavio. Izrezana iz časopisa, poslužila su kao povod moga pozivanja na sud, na osnovu dva paragrafa u isti mah zbog pokušaja obaranja postojećeg poretka i zbog pornografije. Suđenje je trebalo da se održi marta 1917. godine, ali moj advokat narod se krajem februara pobunio, spalio optužnicu, a zajedno s njom i samo zdanje okružnog suda.

Aleksej Maksimovič je tada stanovao na Kronverškom prospektu. Donosio sam mu sve što sam pisao, a pisao sam i po jednu priču dnevno (kasnije sam morao da se odreknem ovog sistema, da bih se uvalio u drugu krajnost). Gorki je sve čitao, sve odbacivao i zahtevao da nastavim. Najzad smo se obojica umorili, i on mi je rekao svojim prigušenim basom:

― Iz priloženog se jasno vidi da vi, gospodine, ništa ne znate, ali mnogo naslućujete... Stoga pođite među ljude.

I ja sam se sledećeg dana probudio kao dopisnik jednog nerođenog lista, sa dvesta rubalja na ime selidbenih troškova u džepu. List se nije rodio, ali mi je novac na ime selidbenih troškova dobro došao. Moj službeni put je trajao sedam godina, mnogo puteva sam prevalio, mnogim bitkama bio svedok. Sedam godina kasnije, pošto sam se demobilisao, učinio sam drugi pokušaj sa objavljivanjem i od njega dobio pisamce: „Sad se može početi".

I ponovo, strasno i neprekidno, stala je da me podstiče njegova ruka. Taj zahtev neprestano i po svaku cenu uvećavati broj potrebnih i lepih stvari na zemlji on je postavljao pred hiljade ljudi koje je sam otkrio i odgajio, a preko njih i čovečanstvu. Opsedala ga je neviđena, bezgranična strast prema ljudskom stvaralaštvu, koja ni za trenutak nije slabila. Patio je kada bi se ispostavilo da je čovek od koga je mnogo očekivao jalov. I srećan, trljao je ruke i namigivao svetu, nebu, zemlji, kada bi iz varnice buknuo plamen...

Preveo Milivoje Jovanović{.caption}

Kratka priča Isaka Babelja "Početak", objavljena 1937. godine u časopisu Литературная Газета 

Isak Babelj

Put pisca zasut je ekserima

Klinton, Ontario je, posmatrano iz Toronta, zabačen. Nemoguće je do njega doći evropskim metodom – dakle, vozom ili biciklom. (Doduše i Cetinje, gdje sam odrasla, ima sličnu sudbinu.) Mora se imati auto da bi se došlo do gradića u kojem živi prva kanadska dobitnica Nobelove nagrade za književnost, Alice Munro. 

Previše je prostora u Kanadi, praznog, nepotrebnog, koji nas dijeli (populaciju jedne Poljske), po regionalnim, urbano-ruralnim, klimatskim, ekonomskim osnovama. Rusija je pretpostavljam slična, i Munro je često poređena sa Čehovom. Junaci njene proze su geografsko i istorijski specifični kao što su Čehovljevi. Paradoksalno, jer on nije naš savremenik, Čehovljeva menažerija bila mi je bliža kad sam prvi put čitala Munro. Ona je uvijek bila na oltaru američkih pisaca. Johnatan Franzen je fan, a prestižni magazin Njujorker najčešći novinarski izdavač. 

Na vijesti o Nobelu, koja je iznenadila mnoge od nas što smo se radovali naznakama da će Margaret Atwood biti prva kanadska dobitnica, uz talas pohvala dva kritička eseja otvorila su prostor za neslaganje. Spisateljica Lydia Millet i kritičar Christian Lorentzen objavili su tekstove u kojima autorki zamjeraju uski fokus i reduktivni, nepolitički pristup ljubavnim peripetijama sitne buržoazije u malim gradovima Kanade.

Zašto bi nas ovi ljudi interesovali, pitala se kritika, a ja sam čitala i potvrdno klimala glavom. Uzmimo Mavis Gallant, drugu kanadsku spisateljicu, govorila sam sebi, i ona je pisala samo kratke priče, ali koliko je bila drugačija! Koliko je vidjela svijeta i koliko pisala o njemu; tu je opseg, razumijevanje, cinizam prema međuljudskim odnosima i ulozi novca… Ona je živjela u Parizu, pobogu! (snobizam stigne i najpažljivije među nama, pazimo.)  

Godine prođu, život se dešava, doživim ja dvadesetu godinu emigracije u Kanadi i neki kasni proces oneobičavanja ove zemlje kojoj sam, bila sam sigurna, nekomplikovano i rado pripala od prvog dana. Prošlo je dvadeset godina, objašnjavam sebi, upoznala si i mapirala gdje su zaključana vrata, što je normalno - u prvim godinama boravka pretpostavlja se da su sva vrata otključana. A tu je i kriza srednjih godina, koja se emigrantima javlja drugačije. (“Palo mi je na pamet juče da sam pogriješio u svemu, potpuno u krivu od samog početka, iako ne znam šta je bio početak, i početak čega… U jednom neodređenom momentu u magli prošlosti, odlučio sam da je netačna propozicija istinita i napravio pogrešnu odluku,” piše bosansko-američki pisac Aleksandar Hemon u knjizi *Ovo ne pripada tebi*, a kao da citira Talking Heads: “I pitaš se, kako sam dospio ovdje, u ovu kuću, u ovaj brak? Kako u ovaj život a ne neki drugi, i zašto?)

Kako god, nedavno naletim na dvije priče Alice Munro koje nekim čudom imaju crnogorsku sadržinu i konačno ih pažljivo pročitam. Dakle, ne sadržinu srpsku, hrvatsku ili bosansku  –  balkanske regije koju anglofonci obično poznaju – nego baš crnogorsku. Antologiju sa pričom “Albanska virdžina” držala sam u ličnoj biblioteci već duže – nepročitanu – a zbirku priča iz 2004. Bjegunac sam kupila kako bih konačno pročitala *Trikove*, priču sa junakom po imenu Danilo Adžić. 

*Trikovi* počinju scenom u kojoj se mlada junakinja po imenu Robin u malom neimenovanom mjestu u Ontariju sprema za put u Stratford, grad poznat po pozorišnom festivalu. Njena sestra i komšija, koji igraju karte dok Robin čeka da joj se zelena haljina dostavi sa čiščenja, ne razumiju čemu gužva i nervoza. Robin je medicinska sestra i živi sa sestrom koja ima zdravstvene probleme i treba staranje. Čitaocu je postepeno prikazano da Robin ponavlja put od prošle godine, kad je nosila zelenu haljinu na matine predstave “Antonije i Kleopatra”, izgubila tašnu sa dokumentima, novcem i voznom kartom, i kad je stranac na ulici, koji je šetao dobermana, upitao je li sve u redu. Stranac, po imenu Danilo (Daniel) Adžić, je iz Crne Gore – tada još dio Jugoslavije, ali precizira se više puta da je baš iz Crne Gore. Živi sam u Stratfordu i ima časovničarsku radnju. Mlada mu žena ukazuje povjerenje i prihvati da ga prati do kuće kako bi joj pozajmio novac za povratak i spremio večeru za dvoje. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/a3e8915d-73aa-4e27-8d3d-f317dd478e2b)
"Trikovi" u produkciji Bremenskog teatra lutaka{.caption}

Kroz slobodni, indirektni stil naracije, Danilo je opisan kako ga vidi naivna Robin koja nije vidjela svijeta, djevojka bez iskustva ljubavnih veza ali koja je upravo odgledala “Antonija i Kleopatru”, sklona fantazijama što ih teatar pothranjuje. I mi zajedno sa njom vjerujemo Danilu. To je slika crnogorske muškosti kako bi je zamislila/idealizovala upravo takva djevojka, baš pod tim uslovima. Pretpostavljam da je Munro znala za crnogorski priručnik folk etike, pa se nekako i čojstvo tu potkralo, čojstvo kao briga i kuvanje za gosta. Da skratim, Danilo je sasvim okej i pouzdan, mi to naprosto znamo, zajedno sa Robin. 

Razgovor među njima teče prirodno, pa zajedno sa Robin saznamo da se Danilo uskoro vraća u Crnu Goru da završi neka porodična posla i da ne zna kad će moći da se vrati. Na željezničkoj stanici, oni se filmski poljube (skoro da čitalac može čuti violine), Danilo joj traži obećanje da, umjesto pisama, sljedeće godine dođe u isto vrijeme u Stratford u istoj zelenoj haljini, odgleda svoju predstavu, i zakuca na njegova vrata. Tada će se njihova veza nastaviti. 

Robin potom provede čitavu godinu u znaku Crne Gore, proučavajući geografiju i istoriju u mjesnoj biblioteci. Kad se priča vrati u sadašnjost, Robinina prošlogodišnja haljina nije spremna i ona odluči da kupi sličnu zelenu, sa ‘modernijim’ krojem. Predstava je, jer ništa u pričama Alice Munro nije slučajno, Šekspirova “Kako vam drago”, u kojoj Rozalind, prerušena u momka, traži u magičnoj šumi Arden svog vjerenika Orlanda. Nakon predstave Robin pokuca na Danilova vrata, on prekida rad na nekom satu i bijesno ih otvara, odmahne rukom i zalupi ih. 

Prvi put slomljeno srce je prelaz u novu fazu života, u fazu kad je djevojka malo vidjela svijeta i počinje da ga mapira, premda iz svog rodnog grada koji nije mrdnula. Ljeto prelazi u zimu, Robin je u četrdesetima, efikasna glavna sestra u psihijatrijskoj bolnici, živi sama (sestra je, očekivano, umrla mlada), živi kako hoće, ima afere ali ne duge veze. Kod Alice Munro likovi su često žene van bračne formule, koje se nikad nisu udale, koje su se pokajale po udaji, ili su udovice. U ovome Munro nastavlja dugu tradiciju spisateljki na engleskom jeziku koje su centrirale upravo takve karaktere, uključujući Jane Ostin (čiji se romani završe po sklapanju braka), George Eliot (šta reći o braku Doroteje i Kazaubona?), ili sestre Bronte. 

Munro (92) je generacija u kojoj su neudate žene čitane kao ekscentrične, što je svakako slučaj u mnogim drugim kulturama i danas – ali za Munro one su veoma ‘centrične’, dakle u centru priče. Jednog dana nekoliko starijih pacijenata na putu za drugu bolnicu nađu se privremeno u Robininoj bolnici, i jedan od njih, nemušt, slab, čini joj se… mora biti Danilo. “Aleksandar Adžić,” Robin čita u kartonu pacijenta, rođen u Bjelojevićima, Crna Gora, Jugoslavija, emigrirao te i te godine kako bi se pridružio bratu-blizancu Danilu koji je emigrirao prije njega…  gluvo-nijem od malih nogu… demencija… Živio sa bratom do bratovljeve smrti 1995…

Nemoguće. Odbijam, misli Robin. Blizanci! Apsurdno. Loše napisano. Nemoguće za povjerovati (kaže Robin sebi, kao što će čitalac reći Munro. Robin: čitateljka vlastitog života). 
Mora biti da je Danilo bio negdje trenutno izašao kad sam mu pokucala na vrata? Ali kod Šekspira zabune oko identiteta dovode do potrebnih intriga i razrješavanja, a ne cementiranja problema! Kasnije, Robin razmišlja da bi njihova veza, sve i da se nastavila, bila teško održiva – kako bi živjeli, on sa bratom kome treba pažnja, ona sa sestrom kojoj treba njega? (Kao kod Šekspira, kreiran je dvo-ženski i dvo-muški par, ovdje sestra-sestra i brat-brat, ali su im date peripetije koje sprečavaju a ne oslobođaju.) 

Možda je i bolje ovako, po prvi put u životu Robin proba tu misao – bolje brutalni kratki rez, nego sporo višegodisnje odvajanje. Među njenim pacijentima postoje ljudi koji vjeruju da češljevi i četkice za zube moraju uvijek da su složeni po striktnom redu, cipele da su okrenute na pravu stranu, svi koraci prebrojani, ili će se desiti katastrofa. Možda je, Robin razmišlja, za sve kriv njen odabir pogrešne zelene haljine. Htjela bi da podijeli s nekim ovu misao. Sa njim. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/d3d1cf6e-ad12-4b4b-9848-d9428441ff1f)
Foto: AFP{.caption}

Šta je neizbježno a šta slučajno, šta nam nametnuto a šta smo sami sebi odabrali: to je pitanje kome se Alice Munro često vraća. Često se njeni karakteri boje slobode, ili se objeručke bace u priliku koja daje iluziju slobode... ili je to sloboda koja baš ne pjeva kao sto su sužnji pjevali o njoj. U “Albanskoj virdžini”, Munro kreira edvardijansku figuru poput Edit Duhram, dobrostojeću putnicu Balkanom prije prvog svjetskog rata, ženu po imenu Lotar koja jeste iz Kanade ali zapravo dolazi iz Britanskog carstva. Ona bude kidnapovana na granici Albanije i Crne Gore, negdje na Skadarskom jezeru, njen vodič je ubijen – plemenska krvna osveta – a ona odvedena u sjevernu Albaniju kao neočekivani plijen. Jedini način da se spase od udaje koju je porodica otmičara za nju ugovorila u razmjenu za novac je da postane virdžina. To joj savjetuje franjevac koji posjećuje lokalna plemena, i ona to postane – preseli se u kulu, gdje živi sama kao muškarac, vodi ovce na ispašu i stara se o stadu za pleme, što oni tolerišu neko vrijeme. 

Pred početak zime, franjevac načuje da se opet priča o prodaji neudate strankinje, dakle došlo je vrijeme za bjekstvo. Poslije dugog hoda kroz šumske puteve koje samo franjevac poznaje, par stiže u Skadar, gdje Lotar nalazi britanski konzulat. Prije puta brodom u domovinu, moraće da se ponovo navikne da priča engleski, sjedi na stolici, jede nožem i viljuškom. 

Ali priča je dvostruka: priča o Lotar je ispričana naratorki, novoj vlasnici knjižare u Viktoriji, najzapadnijem gradu Kanade. Njena ekscentrična (ovoga puta udata) poznanica Šarlota priča ovu povijest sa bolesničkog kreveta, kao “ideju za film”. Dok pratimo Lotar, paralelno saznajemo o životu naratorke koja se (naravno) preselila iz maloga grada u Ontariju poslije afere kojom je prekratila sopstveni brak. Umjesto da ostane u novoj vezi, otputovala je što dalje može i od bivšeg muža i od ljubavnika. Šarlota, koja je izmislila Lotar, preživi svoju bolest, ali nestane iz grada, zajedno sa mužem, pa dvije žene izgube kontakt. Dani prolaze, naratorka razmišlja kakav bi život bio da su ljubavnik i ona ostali zajedno (topao-hladan, ali trajan brak, odlučuje). Gledajući kako se grad brzo mijenja, ona razmišlja: “Zar ne bismo radije imali sudbinu da joj se podredimo? Nešto, bilo što, što nas preuzme, umjesto ovih slabašnih odluka koje donosimo, ovih proizvoljno potrošenih dana?” 

Crna Gora se javlja ranije u priči, kao mjesto gdje je Lotar planirala da ide ali ne uspijeva. “Nikad neće vidjeti Cetinje, prijestonicu Crne Gore – rekli su joj da to ne bi bilo mudro. Nikad neće vidjeti zvonik gdje su turske glave nekada visile, niti platan pod kojim se pjesnik-knjaz obraćao svom narodu.” U noći u kojoj je kidnapovana, Lotar ne može da spava i odlučuje da malo prošeta uzbrdo, iza grada, “samo da vidi ruševine za koje zna da su tamo, među maslinama, i austrijsku tvrđavu na stijeni, i tamno lice planine Lovćen.”

*Poglavlje iz knjige eseja Lost in Canada: An Immigrant’s Second Thoughts (Sutherland House, Toronto, 2022) Lidije Perović. Prevod sa engleskog je autorkin.* 


Kako kanadska dobitnica Nobelove nagrade za književnost u svoje dvije antologijske priče dotiče granice Balkana

sjever-jug

Crna Gora u pričama Alice Munro

Od kad je biši ambasador u Vatikanu Miodrag Vlahović promijenio bravu na vratima ambasade i odbijao da preda svoju visoku dužnost, nije bilo veće diplomatske bruke za Crnu Goru. 

Ali odmah moram biti iskren, to što je Vlahović radio nije se računalo u velike skandale, bio je to više jedan nušićevski obrt u karijeri koja se bližila nemilom kraju. Ova posljednja blamaža Crne Gore, pak, temeljni je oblik nepoštovanja sopstvene državnosti, mnogo gori od pljuvanja zastave ili groktanja na himnu. Ovo što su nemoćnici crnogorskog državnog kora učinili sa svojim fantomskim amandmanima na Nacrt rezolucije o Srebrenici, suočava nas sa groznom činjenicom koju slutimo još od 2006. godine. Da je crnogoska državnost uslovljena i slučajna kategorija političkog obrta koji na ovom stepenu društvenog razvoja prosto ne zaslužujemo. 

Jer ako naši mladi lavovi, školovani na zapadu, oličeni u funkcionerima PES-a prosto lažu da će im Amerika posredovati sa nekakvim amandmanima, a Vašington kaže nemamo pojma o čemu se radi, e onda je to znak da diplomatska bruka nije najveći problem. Veći je problem uboga snishodljivost i amandmansko vađenje pred očima srpskog nacionalizma koje je naše diplomatske magove dovelo do toga da se izgube u mejlovima i umisle podršku SAD. A još veći problem je lakoća sa kojom su uhvaćeni u toj laži i javno prokazani kao nepouzdani partneri i budale.

Da ne ponavljam ono što su svi čuli – Crna Gora je odbila da kosponzoriše predloženu UN rezoluciju kojom se osuđuje negiranje genocida u Srebrenici, ali je obećala da se će za nju glasati. Onda se iz Beograda začulo gunđanje, a iz Moskve brundanje, što je dovelo do odgovora u obliku "spasonosnih" amandmana. Njima je, da ponovimo, trebalo potvrditi ono što Rezolucija uopšte ne sugeriše niti tretira, da srpski narod nije genocidan i da je Republika Srpska fakat po Dejtonu. 

Način na koji supersile govore obično je uglađen i izražajno obrnuto proporcijalan njihovoj snazi. Primjerice, kineski je predsjednik posjetio Srbiju na godišnjicu NATO bombardovanja kineske ambasade u Beogradu, ali nije na sav glas trubio o tome, previše moćan da bi njegov izraz bio ospoljen jednim tako brutalnim povodom. Ali nekad su i velike sile pritjerane uza zid i moraju da odustanu od protokolarne svedenosti, što se dogodilo sa sirotim Sjedinjenim Američkim Državama. Mi svo vidjeli crnogorske amandmane u nacrtu, ali nemamo pojma ni o kakvom našem posredovanju, rekli su i postavili dijagnozu trenutka. 

A ta dijagnoza, sprem'te se, nije laka za stomak i glasi - za vrijeme DPS/SPD vladavine crnogorska je diplomatija bila ustrojena i vođena na ozbiljniji način. Nepopularno je reći istinu i spasiti dušu, ali DPS je bio majstor ugnjetavanja diskursa, malovaroške svestranosti i licemjernog dodvoravanja što su sve temelji uspješnog diplomatskog nastupa u svijetu savremene političke pragme. Sadašnja spoljna politika Crne Gore liči na tezgu koju možeš zakupiti za sitne pare i koristiti u neznane svrhe. Ako si prvi komšija tu ćeš iznijeti svoje najkiselije crevlje i pokušati da ih uvališ svijetu kao modni krik, a ako si velika sila, stavićeš naprosto svoju čizmu, bez ikakvog obzira prema vlasniku i lijepim običajima koje taj nesretni tezgaroš još nije izučio. 

Brukanje države ćemo preživjeti, ali odstustvo odgovornosti i stida za lažno i nemušto postupanje na državnom nivou vodi Crnu Goru u nestabilna stanja. Sve perverzne političke ucjene i procjene odjednom postaju moguće, odgovornost je preorana i teren je otvoren za negaciju zločina. To je ono što provejava u Skupštini, na odborima i u jutarnjim programima. Slegnuta ramena premijera Spajića prosto nisu u stanju da nose politički teret nacionalizma kojem se uporno pravda kao dužnik. Spajić bi, kaže, da priča o putevima i infrastrukturi. Medijska rika deefovih voćkica i desna skretanja u skupštinskom domu upravo jesu putna infrastruktura o kojoj Spajić treba da brine, jer putovanje koje nam se njome predlaže ne vodi na dobro mjesto.



Dijagnoza nije laka za stomak i glasi: za vrijeme DPS/SDP vlasti crnogorska spoljna politika je vođena na ozbiljniji način

povodom jedne blamaže

Naša je diplomatija tezga, bujrum

Poznatu misao iz naslova već smo toliko puta pročitali. Ali đe smo to bješe pročitali? I ko je napisao? Možda se pojavila među savjetima i antikapitalističkim parolama beskrajnog svitka na facebooku? Možda na instagramu? Možda na TikTok-u, uz sliku Žižeka čija glava skakuće od svjetske krize? 

Oni obrazovani reći će „jeste, to je Žižek“, a oni najuporniji u želji da se zaista temeljno obrazuju i sve provjere, upisaće frazu u google i imati strpljenja za prvi link, koji će ih onda povesti do reddita gdje se u nekoliko postova razvila rasprava. Dijagonalnim čitanjem znanje će se još više produbiti, naići će se na ime Frederic Jameson i Mark Fisher, tu će biti i Žižek, ostalo se ne mora ni čitati. Jameson, Fisher & Žižek više je nego dovoljno za taj dan čije informacije već jure dalje. 

Poznat vam je ovaj osjećaj trke za poluinformacijom tako što učimo nove poluinformacije dok zapravo radimo nešto treće? Vjerovatno jeste, jer to je naš život. A takav život konačno je dobio i svoju filmsku verziju, kakvu je odavno zaslužio!

**NEŠTO KAO RUMUNI, BRATE**

U slabašnom filmu „Jorgovani“, u kojem se reditelj Siniša Cvetić i scenarista David Jakovljević bave temom filmskih autora i autorki, glumaca i glumica pojedenih tržištem, uz to uvodeći takođe slabašno sproveden metaplan biografija poznatih glumačkih parova i temu posrnuća umjetničkih ideala u branši, među nekoliko duhovitih i uspjelih scena postoji jedna, na samom kraju, kad dvojica pijanih i drogiranih filmskih radnika koji su se „prodali“ objašnjavaju jedan drugom kako treba napraviti nešto zaista umjetnički moćno i provokativno, „nešto kao Rumuni“! Ta je fora na mjestu, jer svaka se mala, sjebana kinematografija već dvadeset i kusur godina pokušava ohrabriti Rumunima, tim filmskim majstorima koji su krajem prošlog vijeka evropskoj kinematografiji pokazali kako se radi iz srca tranzicionog haosa. A neki od njih u ovom vijeku to i dalje uspješno pokazuju, bez namjere da se zaustave.

Ali tema ovog teksta nisu srpski „Jorgovani“, to neka gleda ko želi „malo da se opusti“ uz domaći film, tema je jedan mnogo zabavniji i provokativniji Rumunj („Taj je Rumunj bistar kao đavo“, kaže Kiš povodom Ciorana), jedan zaista đavolji Rumun koji evropskoj i svjetskoj kinematografiji već godinama uvaljuje metafilmski kurac (ovo nije samo ogavna psovka, već i referenca na kraj filma „Bad Luck Banging or Looney Porn“ istog autora), i to do balčaka!

U svom posljednjem filmu „Do not expect too much from the end of the world“, reditelj Radu Žude (Radu Jude) još jednom uspijeva da u svijet filma uleti kao divlji taksista koji pješaku presječe put, pa ga još iz kola sočno opsuje, ako mu već ne polomi obje noge. Taksistu pominjem jer ni ovaj Žudeov film, kao ni prethodni, ne bi bio to što jeste da u kadar nije propustio kontrapunkt divljeg, uličnog Bukurešta, kroz koji glavna junakinja Angela (u spektru stravične i dirljive ljudskosti igra je Ilinca Manolache) neprestano vozi, neprestano trubeći, psujući, braneći se od mužjaka za volanom koji je usput zapitkuju kome je morala da popuši da bi dobila dozvolu, prijete joj da će je pojebati, na šta ona odgovara istom mjerom, ne gubeći prisebnost u toj uličnoj borbi.

**PREKOVREMENO DO SMRTI**

I to nije jedina borba koju Angela vodi. Glavna borba je ona za preživljavanje. U kapitalizmu preživjeti se može, zna to Radu Žude dobro, samo rintajući prekovremeno, potplaćeno, ugaženo i mučeno od strane onog iznad kome pravimo višak vrijednosti da u njemu uživa. U Angelinom slučaju, to je producentska kuća koja snima film o prevenciji povreda na radu. Film je naručila austrijska fabrika koja traži svoje bivše, povrijeđene radnike, da ispričaju šta im se dogodilo i usput poruče da treba nositi šlemove i zaštitnu opremu.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/w0uh5i-SEW8?si=PqX3_SZj78Fo-N52" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Angelin zadatak je da te radnike locira po budžacima sirotinjskih kvartova Bukurešta, da sa njima napravi intervju i da materijal ponese firmi koja će odabrati kandidata za mali promo-film. A kako Angela izdržava užas svog posla koji traje 17 sati dnevno, od čega 10 provede za volanom? Tako što kad god joj prekipi radnička muka, uključi filter na kameri i za TikTok snima filmiće u kojima se pojavljuje pod muškim imenom Bobita, glumeći mladog rumunskog seksistu, šovinistu, rasistu i bogataša koji uživa po dobro poznatom geslu „sirotinjo, napuši se kurca“.

**ANGELA VS ANGELA**

I to nije sve, što bi rekli u reklamama kojima se Angelini šefovi takođe bave. Angelina priča, koju pratimo u zrnastoj, crno-bijeloj slici koja čini da njena jeftina, šljokičasta haljina bljesne sjajem zlatnog Holivuda, kombinovana je sa fragmentima rumunskog filma „Angela merge mai departe“ iz 1981. reditelja Luciana Bratua, o ženi koja se takođe zove Angela (Dorina Lazar) i koja preživljava vozeći taksi ulicama Bukurešta. Za razliku od Angelinog kapitalističkog crno-bijelog svijeta, svijet Angele s početka osamdesetih preliva se u toplim, socijalističkim bojama Čaušeskuovog režima.

I kad smo kod metaplanova, evo jednog koji je uspio. Negdje na polovini filma, nakon što vidimo Angelu iz osamdesetih kako umorna dolazi kući, u istu zgradu dolazi i naša moderna, šljokičasta Angela i nalazi svoju imenjakinju (ovog puta ostarjela, teško pokretna Dorina Lazar) koja u filmu iz 1981. vozi taksi, a čiji sin je sad jedan od radnika koji su zbog povrede na radu postali invalidi. Susret dvije Angele jedna je od najdirljivijih i najzabavnijih scena na (meta)filmu.  

**ISMIJAVANJEM DO JOŠ ISMIJAVANJA**

Svi dobro znamo što se u Crnoj Gori kaže kad se, svedočeći novoj manifestaciji mentalitetskog ludila, želi naglasiti kako nam nedostaju priče kroz koje ćemo prikazati našu suludu, korumpiranu, mitomansku realnost. Tako je. Nama, jebiga, Živko nije živ, ali Rumunima njihov Žude jeste, i to još veoma mlad, u punoj snazi. Jer u ovom haotičnom prepričavanju možda sam zaboravio da kažem: Radu Žude svoju zemlju, zemljake, nacionalnu istoriju i mitomaniju iz filma u film dovodi do tolikog nivoa ismijavanja, da lako mogu zamisliti kako za Rumune gledanje njegovih filmova može biti nacionalna katarza kakvu bih i sam volio da doživim. 

Kroz lik Austrijanke Doris Goethe (pra-pra-pra-praunuke Goethea, kojoj je možda i Thomas Bernhard đed) Žude predstavlja zli zapad koji iz Rumunije isisava sirovine, novac i jeftinu radnu snagu. Rude to čini kroz niz vješto postavljenih opštih mjesta susreta „Zapada“ i „egzotične periferije“, sprovedenih čak i kroz izbor glumice koja igra Doris Goethe. Za tu ulogu Žude je izabrao vjerovatno najveće opšte mjesto nenjemačkih kastinga u kojima se kao „njemačka žena srednjih godina“ nepogrješivo pojavljuje uvijek stabilno dobra, do ruba dosade odlična, jedna i jedina Nina Hoss. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/6736ba9f-74f8-4f2e-a856-4e93a16b5df3)

Optužujući Zapad za eksploataciju periferije, Žude ne zaboravlja da pomene da i Rumuni, ipak, na to sisanje i isisavanje pristaju, upravo zahvaljujući lokalnim posrednicima između novih kolonijalista i jeftine radne snage. Zato u jednom od viceva (jer ovaj se autor ne plaši beskrajnih dijaloga, esejiziranja i jeftinih viceva), Žude kaže: „Pička je kao četiri zemlje, vlažna kao Velika Britanija, podijeljena na dva dijela kao Koreja, krvava kao Divlji Zapad, a voli da je jebu kao Rumuniju“. 

Zahvaljujući dramaturgiji izmišljenog TikTokera Bobite, Žude kroz lik Angele uspijeva da isporuči neke od najprovokativnijih, politički apsolutno nekorektnih, rasističkih i proputinovskih stavova, kakvi svakodnevno pljušte sa svih medijskih i paramedijskih strana, a kakve se u filmovima i pričama uglavnom ne usuđujemo napisati, kao da takvi likovi ne postoje, jer znamo da srednjeklasna i srednjestrujaška publika to nerado sluša i gleda. Kao što znamo da sve to sjutra neko ipak treba da ocjenjuje i (nadamo se svim srcem!) nagrađuje. Treba li reći da upravo te ogavne replike, u kojima Žude i njegov lik sebi dopuštaju da nam prikažu nevjerovatne gadosti, spadaju u neke od najduhovitijih? Treba reći. 

Treba li reći da je Žude nekim čudom uspio za svoje filmove da dobije i najpoznatije evropske filmske nagrade? Treba i to reći, jer potvrđuje da je u umjetnosti, na sreću, i dalje sve moguće.

**SLAVLJE ZA KRAJ SVIJETA**

Onima koji su mislili da će ovo biti ozbiljan, analitički tekst o posljednjem filmu Radu Žudea, neću se izvinjavati. Ovaj tekst samo je malo, lično slavlje kakvo sebi dopustim kad god se do grla uvalim u neko umjetničko djelo koje uspije da dovede u pitanje sve kanone, opšta mjesta, pravila i postulate koji se navodno podrazumijevaju, i pokaže nam da je moguće naoružati se inteligencijom, humorom, hrabrošću i talentom, pa prirediti umjetničku feštu koja ni u jednom trenutku ne zaboravlja istoriju filma i glavne elemente filmskog jezika kojima vješto dodaje savremene formate konzumiranja slika, a istovremeno nam kao možda nijedan film u prethodnih nekoliko godina gotovo esejistički pokazuje u kakvom sranju živimo. Jedna od interpretacija je i ta da živimo u svijetu u kojem se možemo suprotstaviti užasu jedino tako što mu, ismijavajući taj užas, na neki način dodatno doprinosimo. Ipak, po Žudeu, najveća pobjeda nad tim svijetom i dalje je umjetnost preživljavanja: ne dozvoliti im da nas ubiju radom, gurnu u samoubistvo ili u dehumanizovano zlo.

O finalnoj sekvenci, dvadesetominutnom kadru u kojem se filmić o povrijeđenom radniku konačno snima, ovdje neće biti riječi. Radoznalima i zainteresovanima, svima kojima nije teško da na guglu provjere referencu prije nego što ispadnu pametni, prepuštam da sami svjedoče kraju filma, koji je možda i teže zamisliti nego kraj svijeta i kapitalizma.

A dok čekamo kraj tog svijeta od kojeg, kako tvrdi Radu Žude, ne treba očekivati previše, valja nam paradno uzviknuti: Živjela rumunska kinematografija kojoj s pravom zavidimo! 
	


Dok čekamo kraj svijeta od kojeg ne treba očekivati previše, valja nam paradno uzviknuti: Živjela rumunska kinematografija!

Radu Žude udara jako

Lakše je zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma

Lijepo bi bilo da se Srebrenica nikad ne spomene, nego da se između ljudi javlja kao znanje i opomena koju ne moraju izgovarati. U nekom idealnom društvu zločin bi se držao van jezika, jer ljepše je pričati o sladoledu ili muzici - a opet bio bi stalno prisutan u svijesti kao mjesto najdubljeg pijeteta. 

Pošto takvo društvo ne postoji, pošto je jezik jedini garant političkog dogovora kojim se zločin može osuditi, mi smo dužni da 8372 žrtve Srebrenice svedemo na tih deset slova. Čineći tako prostu radnju ponekad devalviramo jedno sjećanje, ponekad zapadnemo u tupost, dok pukim ponavljanjem glačamo vezu sa onim što politička korektnost želi sakriti - da nas je sve manje briga. 

Što je zločin teži, obaveza u jeziku je veća. Istorija se mora iznova misliti da bi se očuvala u emotivnom a ne samo statističkom, političkom i medijskom smislu. Recimo da je film *Quo vadis, Aida* prije dvije godine uspio stresti mnoge naslage dnevne politike i cinizma. Ljudi su napokon suočeni sa brižljivo vođenom umjetničkom istinom. Na žalost, malo je sličnih primjera, rijetko se zaroni dublje, a ako se o Srebrenici još govori, to se mahom radi dok se krišom broje pare i glasovi. Takvo stanje pogoduje raznim hohštaplerima da se pozovu na besmislicu javne riječi, prije nego ospore sve redom do genocida. 

Nije samo Balkan zalutao u ćorsokak u kome se žrtve hladno otpisuju, bez emotivnog učešća i reakcije. Ali dok se ta veza trenutno pokušava uspostaviti na studentskim protestima u Americi kroz revolt protiv uništenja Palestine, na Balkanu ustanka nema. Omladina glođe koske koje propagandisti bace preko masovnih medija zaduženih da obesmisle političku borbu. U vrtlogu TikTok pamćenja i kokainske kulture dijaloga, istina o ratu gubi značaj. Upravo taj značaj mora biti povraćen, da ne kažem sponzorisan, sistemom političke brige. Problem je što ta briga uporno dolazi spolja, a rijetko biva proživljena iznutra i dosljedno organizovana. Ne čudi stoga što istraživanja kažu da mladi u Crnoj Gori mahom nemaju pojma šta se u Bosni zapravo desilo. Mnogi od njih su odnos prema krvavim egzekucijama devedesetih gradili na Instagramu, pri crkvi, ili kod pripitog tetka koji je sa ratišta donio frižider. 

Govor o ratnim zločinima u središtu je političke borbe, pa zato treba pažljivo birati riječi. Probao je prije nekoliko godina ex premijer Dritan Abazović da ponudi nekakvu univerzaliju o zločinu protiv Čovjeka i tako odstrani etnički element iz srebreničkog genocida. Bio je to primjer kako se gegom i *stand up*-om pretrčava u dvorište agresora i ukida istorijska istina kao suvišak, a sve pod firmom humanizma toliko uzvišenog da Srebrenicu stavlja van istorije. Ipak, Srebrenica je istorijski događaj, ne baš tako davni zločin konkretne srpske vojske prema konkretnim nesrpskim muškarcima i dječacima, pa se Abazovićevo mudrovanje moglo shvatiti u najboljem smislu kao nedostatak pameti i ukusa. 

Novi oblik reevalucije odnosa prema Srebrenici ovih dana dolazi kroz inicijativu da se sjećanje na genocid zaštiti rezolucijom Ujedinjenih nacija. U trenutku kad politička snaga ubjeđivanja doseže svoj istorijski minimum i kad je sistem toliko zaribao da se hapse njujorški profesori zbog rata na drugom kraju svijeta, kad je Putin preko noći ukinuo pravo na mirno postojanje Ukrajine, mora se priznati da rezolucija o Srebrenici djeluje kao stvar kojom se neće postići mnogo.  

![](https://cms.normalizuj.me/assets/418cefb8-2054-44df-8a07-f4be51bc7356)
Käthe Kollwitz, Roditelji, 1923; foto: MoMA{.caption}

Sijači mržnje i medijski mešetari već su uhvatili ritam, negatorima genocida čak se pričinjava nekakva antiglobalistička aura dok biju svoje ratove na tastaturi. I zaista, posao zastupanja međunarodne pravde ne olakšava činjenica što Njemačka pokreće Rezoluciju o Srebrenici, dok guši proteste protiv bombardovanja Palestine i zavodi meku diktaturu usred Berlina.  Elem, ono što Rezolucija donosi je ljekovito – umjesto proglašenja Srba za genocidni narod koje se priviđa zvaničnom Beogradu,  u rezoluciji stoji da će se bez rezerve osuđivati svako poricanje genocida, veličanje zločinaca, te da će države članice čuvati utvrđene činjenice o Srebrenici unutar svojih obrazovnih sistema. 

Svi nastavnici znaju da se u Bosni 1995. godine desilo ono najgore, ali problem je što znanje ne obavezuje. U carstvu emotikona i paramedijske propagande sve je moguće i ništa nije stvarno. Nacionalizam ima svoje odbrambene mehanizme koji plivaju u moru iracionalnog. „Nacionalista ne samo da ne osuđuje zločine koje je počinila njegova strana, nego ima izvanrednu sposobnost da za njih čak ni ne čuje”, pisao je Džordž Orvel. Pa onda još detaljnije i preciznije: 

„Svakog nacionalistu proganja ubjeđenje da se prošlost može izmijeniti. On provodi dio svog vremena u svijetu mašte gdje se stvari dešavaju onako kako je trebalo da se dese — u kojoj je, na primer, španska armada bila uspješna a ruska revolucija ugušena 1918. — i prenijeće djeliće ovog svijeta u istorijske udžbenike kad god je to moguće. Veliki dio propagandističkog pisanja u naše vrijeme svodi se na čiste izmišljotine. Materijalne činjenice se zataškavaju, datumi mijenjaju, citati izvlače iz konteksta i krivotvore tako da im se mijenja značenje. Izostavljaju se primjeri koji, kako se smatra, nisu smjeli da se dogode i na kraju se negiraju”. 

Zvuči poznato, zar ne? Jedna velika relativizacija zločina je u punom zamahu, zato je svaki politički pritisak važan, pa i predložena rezolucija UN-a. Ipak, međunarodni proglasi neće završiti dio posla koji se mora obaviti na domaćem terenu, a koji svakim danom izgleda sve teži. Nametnuti nekakvu gramšijevsku hegemoniju i srušiti nacionaliste u državnom aparatu, danas Srbije sjutra neke druge balkanske državice - e to ćemo morati sami, kako znamo i umijemo. 




Jedna velika relativizacija zločina je u punom zamahu, zato je svaki politički pritisak važan, pa i predložena rezolucija UN-a