Lijepo bi bilo da se Srebrenica nikad ne spomene, nego da se između ljudi javlja kao znanje i opomena koju ne moraju izgovarati. U nekom idealnom društvu zločin bi se držao van jezika, jer ljepše je pričati o sladoledu ili muzici - a opet bio bi stalno prisutan u svijesti kao mjesto najdubljeg pijeteta.
Pošto takvo društvo ne postoji, pošto je jezik jedini garant političkog dogovora kojim se zločin može osuditi, mi smo dužni da 8372 žrtve Srebrenice svedemo na tih deset slova. Čineći tako prostu radnju ponekad devalviramo jedno sjećanje, ponekad zapadnemo u tupost, dok pukim ponavljanjem glačamo vezu sa onim što politička korektnost želi sakriti - da nas je sve manje briga.
Što je zločin teži, obaveza u jeziku je veća. Istorija se mora iznova misliti da bi se očuvala u emotivnom a ne samo statističkom, političkom i medijskom smislu. Recimo da je film Quo vadis, Aida prije dvije godine uspio stresti mnoge naslage dnevne politike i cinizma. Ljudi su napokon suočeni sa brižljivo vođenom umjetničkom istinom. Na žalost, malo je sličnih primjera, rijetko se zaroni dublje, a ako se o Srebrenici još govori, to se mahom radi dok se krišom broje pare i glasovi. Takvo stanje pogoduje raznim hohštaplerima da se pozovu na besmislicu javne riječi, prije nego ospore sve redom do genocida.
Nije samo Balkan zalutao u ćorsokak u kome se žrtve hladno otpisuju, bez emotivnog učešća i reakcije. Ali dok se ta veza trenutno pokušava uspostaviti na studentskim protestima u Americi kroz revolt protiv uništenja Palestine, na Balkanu ustanka nema. Omladina glođe koske koje propagandisti bace preko masovnih medija zaduženih da obesmisle političku borbu. U vrtlogu TikTok pamćenja i kokainske kulture dijaloga, istina o ratu gubi značaj. Upravo taj značaj mora biti povraćen, da ne kažem sponzorisan, sistemom političke brige. Problem je što ta briga uporno dolazi spolja, a rijetko biva proživljena iznutra i dosljedno organizovana. Ne čudi stoga što istraživanja kažu da mladi u Crnoj Gori mahom nemaju pojma šta se u Bosni zapravo desilo. Mnogi od njih su odnos prema krvavim egzekucijama devedesetih gradili na Instagramu, pri crkvi, ili kod pripitog tetka koji je sa ratišta donio frižider.
Govor o ratnim zločinima u središtu je političke borbe, pa zato treba pažljivo birati riječi. Probao je prije nekoliko godina ex premijer Dritan Abazović da ponudi nekakvu univerzaliju o zločinu protiv Čovjeka i tako odstrani etnički element iz srebreničkog genocida. Bio je to primjer kako se gegom i stand up-om pretrčava u dvorište agresora i ukida istorijska istina kao suvišak, a sve pod firmom humanizma toliko uzvišenog da Srebrenicu stavlja van istorije. Ipak, Srebrenica je istorijski događaj, ne baš tako davni zločin konkretne srpske vojske prema konkretnim nesrpskim muškarcima i dječacima, pa se Abazovićevo mudrovanje moglo shvatiti u najboljem smislu kao nedostatak pameti i ukusa.
Novi oblik reevalucije odnosa prema Srebrenici ovih dana dolazi kroz inicijativu da se sjećanje na genocid zaštiti rezolucijom Ujedinjenih nacija. U trenutku kad politička snaga ubjeđivanja doseže svoj istorijski minimum i kad je sistem toliko zaribao da se hapse njujorški profesori zbog rata na drugom kraju svijeta, kad je Putin preko noći ukinuo pravo na mirno postojanje Ukrajine, mora se priznati da rezolucija o Srebrenici djeluje kao stvar kojom se neće postići mnogo.
Käthe Kollwitz, Roditelji, 1923; foto: MoMA
Sijači mržnje i medijski mešetari već su uhvatili ritam, negatorima genocida čak se pričinjava nekakva antiglobalistička aura dok biju svoje ratove na tastaturi. I zaista, posao zastupanja međunarodne pravde ne olakšava činjenica što Njemačka pokreće Rezoluciju o Srebrenici, dok guši proteste protiv bombardovanja Palestine i zavodi meku diktaturu usred Berlina. Elem, ono što Rezolucija donosi je ljekovito – umjesto proglašenja Srba za genocidni narod koje se priviđa zvaničnom Beogradu, u rezoluciji stoji da će se bez rezerve osuđivati svako poricanje genocida, veličanje zločinaca, te da će države članice čuvati utvrđene činjenice o Srebrenici unutar svojih obrazovnih sistema.
Svi nastavnici znaju da se u Bosni 1995. godine desilo ono najgore, ali problem je što znanje ne obavezuje. U carstvu emotikona i paramedijske propagande sve je moguće i ništa nije stvarno. Nacionalizam ima svoje odbrambene mehanizme koji plivaju u moru iracionalnog. „Nacionalista ne samo da ne osuđuje zločine koje je počinila njegova strana, nego ima izvanrednu sposobnost da za njih čak ni ne čuje”, pisao je Džordž Orvel. Pa onda još detaljnije i preciznije:
„Svakog nacionalistu proganja ubjeđenje da se prošlost može izmijeniti. On provodi dio svog vremena u svijetu mašte gdje se stvari dešavaju onako kako je trebalo da se dese — u kojoj je, na primer, španska armada bila uspješna a ruska revolucija ugušena 1918. — i prenijeće djeliće ovog svijeta u istorijske udžbenike kad god je to moguće. Veliki dio propagandističkog pisanja u naše vrijeme svodi se na čiste izmišljotine. Materijalne činjenice se zataškavaju, datumi mijenjaju, citati izvlače iz konteksta i krivotvore tako da im se mijenja značenje. Izostavljaju se primjeri koji, kako se smatra, nisu smjeli da se dogode i na kraju se negiraju”.
Zvuči poznato, zar ne? Jedna velika relativizacija zločina je u punom zamahu, zato je svaki politički pritisak važan, pa i predložena rezolucija UN-a. Ipak, međunarodni proglasi neće završiti dio posla koji se mora obaviti na domaćem terenu, a koji svakim danom izgleda sve teži. Nametnuti nekakvu gramšijevsku hegemoniju i srušiti nacionaliste u državnom aparatu, danas Srbije sjutra neke druge balkanske državice - e to ćemo morati sami, kako znamo i umijemo.