S temom iseljeništva prvi sam se put potpunije sreo dok sam otaljavao pripravnički – mangupski nazvan stručno osposobljavanje. Proveo sam devet mjeseci u tadašnjem Centru za iseljenike. Kasnije je on evoluirao u Upravu za dijasporu, potom i Ministarstvo dijaspore, a paralelno s tim je nekako evoluiralo i moje interesovanje za migratornu problematiku.   

Kroz godine sam uvidio dvije matrice koje se naširoko rabe, barem kad je riječ o crnogorskim selidbenim kretnjama. Prva se tiče izokrenutog zaključka o uzrocima. Kao da smo neizlječivo navučeni na ideju kako nas ima svuda, i ne samo to – u tom upitnom detektovanju porijekla, od kafanskih do akademskih vakela, uviđamo znake moći. Jer nas, je li, ima svuda, jer smo se širili kroz vjekove na sve okolne teritorije, diljem balkanskog, ali i planetarnog šara. Nevezano da li u tome bude istine, ili je sve rezultat kolektivno produkovane fatamorgane, pomislio sam da tu nešto u startu ne valja. 

Činjenica da Crnogoraca ima svuda nije mi bila za pohvalu, već za lament nad težako-ratničkom mukom naših predaka. Ljudi su najčešće bili primorani da bježe odavde glavom bez obzira. Potom smo, mi današnji, velikodušno iskoristili mogućnost logičke manipulacije, pretvarajući nesrećnu okolnost u supermoćni, biblijski poduhvat nacionalne ekspanzije. Uzmimo samo za primjer najstariju crnogorsku iseljeničku zajednicu. Dvadesetak porodica iz Stare Crne Gore naselilo je Peroj 1657. godine, pošto se istarsko tlo decenijama oporavljalo od devastirajućeg učinka kuge. Crnogorci su bili pokusni zamorci koje je zapalo da udahnu novi život na području kontaminiranog raja.  

Druga generalizacija dolazi sa suprotne strane: lijevog ideološkog spektra. Nemali broj puta čuo sam tvrdnje da su iseljenici u biti nacionalisti, jer patriotska vatra žešće gori u njihovim negoli u našim prsima. To se ispoljava u bizarnoj potrebi da, uprkos uređenom životu u inostranstvu, povazdan naklapaju o rodnoj grudi. Drukčije rečeno, nemogućnost da se u potpunosti sjedine s društvom različite sociokulturne signature nudi im sigurno zaleđe u vidu nekih tamo dalekih, mitskih korijena. I onda ih oni idealizuju do nivoa svetačkoga, nedodirljivoga, prirodno klizeći u nacionalizam, tražeći lijeka svojoj rascijepljenoj sudbini. 

Ipak, i ovdje se olako zamjenjuju teze. Odnosno, jedna se uzima kao prototip za sve druge. Istražujući primjere kako iz svoje, tako i iz drugih familija, zaključio sam da dominantna pobuda iseljenika nikako ne mora biti nacionalistička, iako nekad zna skliznuti u tu vrstu patosa. Čini mi se da je ona ponajviše kulturološka. U zemlji drugih (kako je naziva Lejla Slimani) teško dospijevaju do stadijuma potpunog uzemljenja. 

Živeći u tuđini, u okruženju koje se iz pregršt razloga prema njima nikad neće dokraja otvoriti i prigrliti ih s očekivanom totalnom prisnošću – krajnjim dometom kulture i civilizovanosti – iseljenici instinktivno gaje svoju prepoznatljivu emociju prema postojbini. I stoga nema u takvom mehanizmu održanja ničeg trulog, nikakvog pritvornog apstrahovanja kakvim se služi nacionalizam. Život dijaspore obilježen je tihom patnjom gotovo ontološkoga karaktera, nečim što je stvar samo njihovog stanja duha. Mi što nemamo takvo iskustvo nemamo ni pravo da im prišivamo vlastitu, na pristrasnosti ovoga ili onoga tipa zasnovanu dijagnozu.

Najveći problem upravo je u pomenutom uopštavanju. Fenomen rasijanja pojednostavljuje se ukrupnjivanjem i samim tim obezličavanjem jedne zastrašujuće složene pojave. Gubi se iz vida da je dijaspora, uzmemo li u obzir samu njenu genezu, zbir ogromnog broja individualnih trauma, žitija međusobno mnogo više različitih nego li sličnih, premda im se priroda može svesti na manje-više istu šemu. Ali to dobijamo jedino kad se posmatra puka spoljašnjost. Kad želimo sve to obilje pojasniti jednim te istim, iz ko zna kakve potrebe za najprostijom mogućom skicom. Zaboravljamo na raznolikost gradivnog materijala. Stoga, u ovom slučaju, treba krenuti od pojedinačnom ka opštem. Treba insistirati na ličnim pričama. One nose posebni sentiment, mnogo pouzdaniji za kreiranje obuhvatnijeg zaključka. Jer zbog poznavanja ličnoga budeš obazriviji prema opštem, pa se prema tome ličnome potom odnosiš kao prema dragocjenom uzorku, da ne kažem modelu. 

Eto, osvrnem li se samo na vlastitu porodicu, nalazim dvije značenjski kapitalne priče. Moj prađed Sava, očev đed, otisnuo se u Sjedinjene Američke Države krajem XIX vijeka, u jednom od prvih iseljeničkih talasa preko „velike bare“. Na vrhuncu, do 1910. godine, istim putem otići će više od 20.000 mladih, zdravih, vojno sposobnih Crnogoraca – što je gotovo desetina tadašnjeg ukupnog stanovništva ove zemlje. Sava se pred odlazak vjerio s Mitrom, zvanom Keka, mojom prababom. I onda ga je ona, poput neke golijske Penelope, dugo čekala.

Prađed se nakon sedam godina dovukao bez prebijenog dolara. Kuda se tačno dijevao, što je činio – ostala je tajna. Uglavnom, u bjekstvu od domaćeg neuspjeha, doživio je inostrani, kolosalni, i vratio se tamo otkuda je i utekao. Zasnovali su porodicu, a onda je buknuo rat. Da li zbog želje da se iskupi za prethodni krah, ili iz čisto patriotskih pobuda kakve će pokrenuti mnoge bivše iseljenike, Sava je u opštoj propasti osjetio priliku. Neki onostrani poziv. Odmetnuo se sa ekipom i tokom jednog naleta hajdučkog dišpeta opljačkao i zapalio pograničnu austrougarsku postaju. 

Vičan bijegu nije bio, pa je brzo završio u lancima. Najpouzdanija verzija njegove dalje sudbe kazuje da je skončao u Vuksanlekićima kraj Tuzi, gdje je bio stacioniran surovi austrougarski logor. Malo je ko otuda izašao živ. Iza logora je ostalo memorijalno remek-djelo Draga Đurovića, iza Save Nikolića sinovi Nikola i Matija, supruga Keka doživotno upropašćena smrtima nekoliko ostale djece uzrokovanih španjolicom, a u današnjici prazna grobnica na mjesnom groblju u Krscu i porodična trauma o kojoj se, zarad mira potomaka, najradije ćutalo. 

Srećniji scenario pratio je majčinu stranu. Stana, bistra i stamena Durmitorka, rođena sestra majčinog đeda po ocu Milovana, udala se nakon rata za Hercegovca i odselila u Montanu. Kao da je tragala za naprednijom verzijom svoga voljenoga Durmitora. Njihov odlazak značio je početak uspješnog doseljeničkog kalemljenja, praćenog brakovima, poslovima i daljim rodovskim uvećavanjem. I pored svega i nakon svega, Stana je ostala mentalitetski vezana za otadžbinu. Na svoj način bolovala je emigrantsku boljku, pa se na svoj način i nosila s njom. Hiljadama kilometara udaljena od rodne kuće, spaljivane tokom rata, pa obnavljane nakon rata, donekle je zavarala hronični nedostatak podigavši istovjetnu kuću u Montani, sa centralnim oltarom u vidu onog legendarnog svenamjenskog kredenca. Da li se onda barem malo umirila, ili je, naprotiv, do kraja živjela u stanju stalne iseljeničke uznemirenosti, čežnje za domom koja ju je i grizla i hranila – nemamo pojma. Niti ikoga pitamo. Samo nagađamo, s vremena na vrijeme, u ritualnom održavanju porodične mitologije. 



Fenomen rasijanja pojednostavljuje se ukrupnjivanjem i samim tim obezličavanjem jedne zastrašujuće složene pojave. Treba insistirati na ličnim pričama

preko velike vode

Rijeka naših vala

Kao i svaki *wannabe* filozof sa diplomom psihologije, odavno sam dopustio sebi da prilikom pisanja svoje patologije projektujem na čitav svijet, kao univerzalna pravila. Tako sam, iako postoje obilni evolutivni i istorijski dokazi da su ljudi migratorska vrsta, uvijek iz svoje prizme podvlačio zašto je to tako. Jer se, gdje god da odem, osjećam srećno prvih nekoliko mjeseci. Otkrivam ulice, prirodu, sve djeluje novo, ne znam jezik i ne kapiram ljude. Kako ne razumijem ni jednu jedinu riječ, u mojoj (kvazielitističkoj) glavi mogu da razglabaju francusku teoriju i poststrukturalizam, a u stvarnosti vjerovatno komentarišu dupe đevojke koja je prošla pored kafića. Isto kao i svuđe. Ali ja to ne znam.  

Poslije se već naviknem na ljude, upoznam druge, približim se i formiram veze, te skontam da melanholika perfekcionistu ljudi razočaravaju nezavisno od geografskog područja. Jebiga. Stvari postanu navika, rutine postaju opresivne, a vrijeme prolazi brže jer stvari počnem da uzimam zdravo za gotovo. Kažu da djeci duže traje dan jer im je sve novo i mogu da se udube u detalje. Poslije, kad odrastemo, ne percipiramo stvarnost kao novost koju je vrijedno istražiti. Sve postane otupljeno, a svakodnevne stvari tek dovoljno nezanimljive da se u njih udubimo i potrošimo mentalnu energiju zbog koje sat sporije otkucava. 

Svi znamo da je ovo privilegovana pozicija lika koji je vjerovatno previše slušao Radiohead i čitao Schopenhauera. Pozicije drugih migranata su radikalno drugačije. Oni nemaju kancelariju, univerzitetsku biblioteku, *fellowship* i pristup kulturnom kapitalu. Oni su pobjegli od bombi i nemaštine, ja od balkanske bukačine i mediokritetštine.

Od kada sam se preselio u Estoniju, uvidio sam da su desni političari, kao i u ostalim državama Evropske unije, mnogo zabrinuti oko migracije. Ne može se to osjetiti u svakodnevnom životu običnog čovjeka. Ljudi su tihi, introvertni, ljubazni i, za naše poimanje stvari, povučeni. Mislim da i sve da imaju neki rasistički sentiment, bili bi previše stidljivi da upute oštriji pogled, a kamoli nešto dobace. 

S druge strane, zna se ko su evropskim političarima zaista migranti – ne toliko mi koji smo prije svega bijeli, pa potom i obrazovani i zaposleni u akademskim institucijama; koliko oni koji po rasnoj i klasnoj pripadnosti ne mogu da se prekategorišu u *expatse*. Expat je klasni termin smišljen za migrante koji se Evropljanima sviđaju: akademce, Erasmus studente, i digitalne nomade; kojima Estonija obiluje. Kažu da je to tako jer ova država lako daje vize i dozvole boravka ljudima koji imaju online poslove na daljinu. 

Ja sam imao nešto drugačije iskustvo. Tri puta su me vraćali iz imigracionog zbog onog standardnog “fali ti jedan papir”. Ode priča o najdigitalizovanijoj zemlji u kurac, ako nisi iz EU. Još na šalteru nijesu bili sigurni da li je ta Crna Gora u NATO-u, pa sam bespotrebno ispunjavao neke nebulozne formulare o služenju vojske u drugoj državi. Koju, pretpostavićete lako po mom izgledu, svakako nijesam služio. 

Onda sam se vratio u “domovinu” po taj jedan jebeni papir o neosuđivanosti, da bih ga potom morao izvaditi, ovjeriti i pečatirati na tri različita mjesta. Naravno, kad se službenici smiluju da uopšte budu u kancelariji. Sjetio sam se da sam, ipak, prema Estoniji prestrog. Ona je, na kraju krajeva, po mom iskustvu radikalno bolja kako od balkanskih državica, tako i od “pravih evropskih zemalja”. U njoj se ne osjećam kao građanin drugog reda i treće klase. Za razliku od “pravih evropskih zemalja” u kojima su došljaci kategorično podijeljeni.

U njima postoji pet klasa migranata: expat I, expat II, expat III, migrant, izbjeglica.

Expat I su investitori, preduzetnici i direktori startupova.

Expat II su digitalni nomadi, hipsteri iz Holandije, UK-a i Njemačke koji su se uželjeli mira. 

Expat III su visoko obrazovani Balkanci, Istočnoevropljani, akademici i strani studenti; 

migranti su Ukrajinci koji su pobjegli od rata; a izbjeglice tamnoputi ljudi koji su isto pobjegli od nešto drugačijeg rata i/ili nemaštine. 

Od ovih posljednjih se po Evropi i Americi zahtijevaju nadljudske sposobnosti da bi bili priznati među ljudskom rasom na Globalnom sjeveru. Ako ne spasiš bebu koja pada sa 10. sprata Spiderman sposobnostima – oprosti, brate – onda si samo potencijalni silovatelj naših (!) žena, sestara i majki. Ili, u boljem slučaju, koljač naših dobrih momaka, koji bi u drugom kontekstu bili samo nasilnici i “klošari”. Kao što znamo, i Crna Gora je radosno prigrlila te antimigrantske trendove i reprodukovala hostilnu stvarnost za one koji se ne uklapaju u kalup naše vjere, boje kože i nacije. Pitajte Turke i Azere kojima su spaljene radnje.

U Talinu mi niko ispod prozora nije skandirao o ubijanju i protjerivanju, tako da se ne mogu požalit. Prema svim parametrima su me lijepo primili, za razliku od “vrele” dobrodošlice koju su migranti dobili kod nas.

Isključivo sam iz medija saznao o velikoj zabrinutost imigracijom desničarskih partija Estonije. Znoje se zbog onih Marokanaca koji su jurišali u afrički dio Španije, iako su se skoro svi vratili doma sjutradan. 

Na radiju, kažu mi prijatelji koji pričaju ovaj komplikovan jezik, je neki estonski Milan Knežević kukao kako će ti crni migranti preplaviti Evropu, uključujući Estoniju. Nije se mnogo doticao klimatske krize koja će zbog požara i poplava uništiti dio svijeta koji će morati tražiti utočište drugdje – jer u nju ne vjeruje. Ali je brinuo o smanjenju broja populacije i praznom prostoru koji se širi Estonijom poput magle. Nije vidio nikakve korelacija između “problema” i rješenja. Tako to biva sa vladajućom klasom, desničari su isti đe god da se okreneš od Mediterana do Baltika: siju mržnju, šire strah i izmišljaju neprijatelje.

Ne samo da se od migranata moraju kreirat nepostojeći problemi, već se i sami migranti izmišljaju u svrhu političkih kampanja. Iako je migracija jedna od glavnih tema predstojećih izbora, ovdje nijesam vidio mnogo tamnoputih ljudi, the migranata. Izgleda da desnica preferira dosadnu tradicionalnu prehranu: majonez i krompir. Bez odstupanja, molim. Makar ne onih uočljivih. Ako su uočljive onda si migrant, ako nijesu – onda si expat, pa možeš proć.

Migranta od expata dijeli isključivo to koliko je njegov dolazak poželjan konzervativcima koji su već unutra. Prvi „uzima poslove“, drugi „donosi talenat“. Jedan je avanturista koji istražuje svijet, drugi ekonomski migrant koji je trebalo da ostane kući. Jedan ima *relocation*, drugi *deportation*. Granica između njih nije državna, nego klasna i rasna.

Ja sam, gdje god da odem, expat. Bilo u ledenu Estoniju sa toplom dobrodošlicom, ili ranije u topliju Njemačku sa nešto hladnijom dobrodošlicom – svakako prolazim. Ne jer sam manje migrant od Sirijca ili Marokanca, nego zato što imam dovoljno pogrešnu boju pasoša da čekam na šalteru, ali dovoljno pravu boju kože, obrazovanje i posao da poslije tog šaltera mogu da se vratim u univerzitetsku kancelariju. Sistem me malo jebe, ali me ne smatra prijetnjom. To je evropska verzija jednakosti.

Tužna, paradoksalna stvarnost se ogleda u tome što desnica paniči da će kontinet kojem ubrzo prijeti nagli pad populacije preplaviti oni drugačiji, kojih gotovo da nema, ignorišući stvarne probleme klimatske krize, koja će dovesti do proizvodnje ljudi koji će morati da bježe. Oni sigurno neće imati luksuz da migraciju romantizuju kao ja na početku ovog teksta. Njima novi grad neće biti nekoliko mjeseci uzbudljivih ulica, čudnog jezika i projekcije francuske teorije na ljude u kafiću. Biće mjesto na kojem moraju dokazivati da zaslužuju da postoje.

Ja sam, srećom, dokaz Staroj dami već priložio. Diploma, ugovor o radu i dovoljno svijetao ten.
Fali još samo jedan papir.


Prvi „uzima poslove“, drugi „donosi talenat“. Jedan je avanturista koji istražuje svijet, drugi ekonomski migrant koji je trebalo da ostane kući. 

Migrant ili expat – zavisi od klasne pripadnosti

Hercegnovski filmski festival (Herceg Novi Film Festival – Montenegro Film Festival) ima preduslove da postane evropska filmska destinacija: geografsku poziciju, prirodna i kulturno-istorijska bogatstva, ambijent koji osvaja, turistički grad i sezonu, kao i bogatu umjetničku tradiciju. Povrh svega toga, ni blizina Dubrovnika i drugih regionalnih centara nije mana.

Ipak, baš taj festival dugo nije uspijevao da stekne veći ugled. Promjena je stizala postepeno, posljednjih godina, kad se festival počeo razvijati. Dovode se značajni goste iz filmske industrije, a u međuvremenu je akreditovan od strane međunarodne federacije filmskih producenata i uvršten u mrežu koju čini četrdesetak najrelevantnijih svjetskih filmskih festivala.

Za ovogodišnje izdanje najavljen je i dolazak jednog od velikih sineasta 21. vijeka, iranskog reditelja Ašgara Farhadija. Nažalost, to je u široj javnosti ostalo u drugom planu zbog jedne preventivne i nepotrebne cenzure — autodestruktivne greške kakva je nesvojstvena čak i mnogo manjim, lokalnim filmskim smotrama. Čuli ste, ali da ponovomo – glumac Dragan Mićanović nije otvorio festival, jer je u govoru trebalo da kritikuje vlast u Srbiji.

Neko će reći, to se brzo zaboravlja, ali iskreno, nisam siguran. 

Vjerujem da je samo izdanje festivala prošlo u skladu s očekivanjima, afirmisalo domaći film, animirao publiku, dogovorile su se nove koprodukcije, premijerni defilei, razgovori... Ali sve to je ostalo medijski u drugom planu zbog skandala sa cenzurom Mićanovićevog govora. 

Pokrovitelji festivala i organizatori svečanog otvaranja su morali znati da su politički govori na svečanostima česta pojava i sastavni dio najvažnijih filmskih festivala, nekad čak i poželjna pojava za dodatni publicitet. Gost iz Irana, reditelj Farhadi,  između ostalog, poznat i po političkim istupima na svjetskim festivalima, gdje kritikuje  iranske vlasti, kao i američku administraciju. 

Zanimljivo bi bilo zamisliti da je Fahradi, bio planiran da otvori “novljanski” festival, s njemu svojstvenim filipikama:

*Mr. Farhadi, to ne možeš da govoriš u Crnoj Gori, idi u Iran, ili u Ameriku.  Šta, kako? Ne bi smio da govoriš ni tamo? Pa eto, ni tamo ne vole da slušaju tvoje probleme, normalan svijet.*

Fahradi: Da, ali ja ne mogu da držim govore i predavanje bez pominjanja politike, svi moji filmovi su o ljudima na koje se reflektuje politička zbilja, bilo da su u pitanju klasni sukobi i socijalna nejednakost, teokratski zakoni, položaj žene, kud god da se okrenem moji junaci ili ja nailazimo na politiku i poitičke odluke.

*Mr.. Fahradi mi, ovdje, na festivalu uopšte ne govorimo o politici, isključivo razgovaramo o filmskoj umjetnosti... U slučaju da neko nekad i poželi da govori o politici, može da se približi moru i da nadvikuje talase, da vježba glasne žice kao Demosten, mada došao si za vrijeme bonace, talasa, kao što vidiš, nema.*

Fahradi: A ja uopšte nemam šta reći izvan polja politike.Politika oblikuje društvo, ko bješe rekao to?

*A ako ne možeš o filmovima? pričaj im o fudbalu, kako si zadovoljan sa učešćem Irana na Svjetskom prvenstvu?*

Fahradi: Pa s obzirom da je administracija predsjednika Trampa....

*Ne, i tu je bilo politike. Možeš o iranskim urmama?*

Fahradi: Da li da im pričam o novom setu sankcija na izvoz poljoprivrednih proizvoda ?

*Ne, zaboravi urme. Pričaj o tome šta trenutno radi Izabel Iper?*

Fahradi: Prošlog mjeseca je održala jedan tako dirljiv i potresan masterklas na kojem je govorila o stradanju u Palestini...

*Bolje pričaj o njenim budućim projektima...*

Fahradi: Sljedećeg mjeseca ima snimanja neke francusko-belgijske produkcije u Srbiji...

*NE o Srbiji!*

Fahradi: Pa kazali ste ne o politici, a Srbiju niste pominjali, do sad.

*Ašgarrrr, Dosta! Politika je Srbija, Srbija je politika! Odustajem! Obratićeš se na farsi jeziku, reci da ti domovina nedostaje i da se tako najugodnije osjećaš. Naši će prevoditi, preventivno.*

Koliko je zapravo loše ono što se desilo u Herceg Novom

ljetnja cenzura

Preventivno srozavanje festivala


Čitam ovih dana dnevnik Mihaila Lalića, “Prelazni period (Dnevnik posmatrača)”, koji je Nolit objavio 1988. a koji sam našla u biblioteci grada Toronta. Ima knjiga na raznim jezicima u raznim branšama biblioteke, no je problem što se starije knjige penzionišu u centralno referentno skladište poslije odredjenog vremena kad ih niko ne traži, pa su sve ostale knjige Lalića tako dostupne samo ako ćete da ih čitate na lokaciji. 

Kad sam radila na mojoj potonjoj knjizi u kojoj pišem i o Laliću i o Crnoj Gori, platila sam da koristim univerzitetsku biblioteku, članstvo ‘nezavisni istrazivač’, gdje sam uzela bila “Hajku”, zbog davnih preporuka i porodične veze. “Hajka” je bila otkrovenje. Lalićeva rečenica, preko jaza godina i svih ostalih razlika koje dijele mene danas i ove knjige iz crnogorskih šezdesetih, je bila kao novootkriveni dom. Zašto u Crnoj Gori više niko ne čita Lalića? Ovaj gubitak je katastrofalan. Crna Gora nije imala romanopisaca do poslije drugog svjetskog rata, a ni od tada previše. Ambiciozni Crnogorci ‒ sto je često znacilo, sa vezama u Partiji ili direktni učesnici NOB-a na pravoj strani ‒  sanjali su federalni, panjugoslovenski san i preferirali Beograd. Sjećam se da sam čitala u Đilasovim memoarima kako je opisao želju Petra Lubarde da se vrati u cetinjsku nahiju i tamo stvara likovne škole kao krajnje ekscentričnu. Koji đavo nazad u vukojebine? Budućnost se gradi ovdje.

Blam mi je da priznam, ja sam Lalića izbjegavala da čitam dok sam odrastala u Crnoj Gori, jer je imao neku patinu režimskog, etabliranog, od obrazovnih ustanova odobrenog (a ustvari ne) pisca. Porodična istorija sa majčine strane me instruirala da je brat mog đeda, mamin stric, narodni heroj Milan Kuč ‒  lik u “Hajci” i da je njegova pogibija romansirana.

Mladi ljudi su idioti koji misle da znaju sve, pa se ja tako nikad ne zainteresovah da pročitam taj roman i ostale Lalićeve romane i izgubih šansu da pitam majku i ostale ljude tada jos žive koji bi mogli podijeliti sjećanja. Milan Kuč iz Babina u blizini Berana je sa suprugom, partizankom Stanom Crngom, poginuo u borbi, kako zvanična NOB stranica prenešena na Vikipediju kaže, “15. februara 1943. godine, u neravnoj borbi s italijanskim fašistima, četnicima i muslimanskom milicijom, prilikom proboja iz opsjednute zemunice u selu Lješnici, u beranskom kraju”. 

Ovaj datum je i u knjizi “Hajka”, dat pogibiji partizanskog vođe u romanu koji bi se mogao opisati onom mirnodopskom riječju na engleskom, *dashing*. Integritet, hrabrost, odana i jednako hrabra supruga. Sin je kao beba ostavljen široj porodici. Partizanski parovi su ostavljali djecu, ako su ih imali, širim porodicama ili strancima na odgajanje. Oslobodjenje, za mnoge i revolucija, su bili poziv, a odgajanje djece i ta unutrašnja porodična nježnost je skoro pa buržoaska vrlina. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/26f04c60-dd25-4d23-a3df-b0bc9112f59a)
Milan Kuč i Stana Crnga{.caption}

Istorija potvrđuje ove moje spekulacije: pažljivo odgajanje djece fokusirano na njihove potrebe je fenomen prosperitetnih, demokratizovanih, prije svega dugoročno mirnih društava. “Djetinjstvo” je relativno nova ideja. Djeca su u prošlosti rađana kao radna, reproduktivna i vojna snaga.

Pravoga sina Milana Kuča, koji je odrastao u domu za djecu poginulih boraca NOB-a, ja sam kao mlada i vidjela par puta, kad je bio u posjeti kod majke, i dopalo mi se njegovo blago držanje i inteligencija. Jesam li bila zainteresovana da ga išta pitam o prošlosti? Naravno da ne. Što bih dala da sad možemo da popričamo. Uvijek je kasnije nego što mislimo, čak i kad smo mladi.

Hoću da kažem, nije bilo sentimentalnosti oko djece u NOB-u. Dječak u romanu takođe odmah nestane iz priče, i mi nastavimo da pratimo grupu kako se formira u Polimlju, kroz haos starozavjetnih dimenzija ‒ a opet beketovskih takođe ‒ sjeverne Crne Gore pod okupacijom. Kratki sinopsis je da se grupa sakriva u zemunici, bude otkrivena, rasprštena, i gotovo svi poginu ‒ ispostavi se zato jer ih je centralna komanda podigla kako bi skrenula dio neprijateljske vojske sa glavnog žarista borbe koji se preselio u Bosnu.

Drugim riječima, četa je bila instrumentalizovana, i žrtvovana. Ne znam je li ovo bila istorijska činjenica, ili Lalićeva poetska licenca, a pošto niko više ne piše istoriju Jugoslavije u bilo kojem periodu njenog postojanja, vjerovatno nikad neću ni saznati.

A ja sam se pribojavala da će Lalić biti neka vrsta partizanskoga propagandiste. Naprotiv, ako ste pažljivi čitalac “Tamara”, njegov posljednji roman objavljen 1992, priča o nevino nastradaloj, instrumentalizovanoj partizanki cija uspomena opsijeda preživjele funkcionere. “Lelejska gora”, koju još nijesam pročitala ali koja mi je naravno poznata, je o čovjeku koji ima egzistencijalnu krizu pred uzimanje oružja za oslobodilački rat. Lado Tajović je kao da su Homer i  Hamlet porodili heroja oprhvanog sumnjama, opet sa Beketom, jer Lalić je dodirnut modernizmom, nije jednostavni realista kakvim sam ga žamišljala. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/7a0e5882-24ad-434f-b4c1-bd3810a5dcf9)
Lelejska gora, izdanje na engleskom{.caption} 

I Biblija, Stari Zavjet posebno. Svijet “Hajke” je bez Boga ali đavo nikako da napusti livadu. Čitajuci padali su mi na um pisci kao Flannery O’Connor i John Steinbeck, gotika američkog juga. To ako sjevernoamerikancima trebaju orijentiri. (Nažalost ništa sem “Lelejske” nije prevedeno na engleski i taj jedan prevod je van štampe.)

Ako je roman doista liberalna forma jer je etički na strani svakoga karaktera, svake vrste života koji predstavi čitaocu iznutra i olakša identifikaciju ili razumijevanje ‒ kao što su Kundera, i Rorty, i mnogi drugi pisali ‒ Lalićeva “Hajka” je dobar primjer, što bi ovog predratnog komunistu vjerovatno iznenadilo. Jedan od najuspješnijih karaktera u “Hajci” je lik koji je nominalno, jer suženi su mu izbori bili, četnik. Stalno se priča o “pomirenju” kod nas a Lalićevi romani su nas pomirili odavno, na osnovi ljudske malene snage pred okrutnošću istorije.

Ako je išta možda idealizovano u “Hajci”, to su poetski opisi pogibija svakog od glavnih karaktera, par pasusa kojih sam pokušavala da prevedem na engleski za tu moju knjigu ali je teže išlo. (Krv koja se rasprskava na hiljade ruža, na primjer.) Ali dozvoljavam Laliću ove mitopoetske momente u romanu koji suštinski, gdje treba, govori istinu. 

Čitam, dakle, njegov Dnevnik, prvi tom, i knjiga je neobjasnjivo loše opremljena. Nema uvod, nema fusnote, nema izvod. Dnevničke kartice nemaju godinu, samo mjesec i dan, i nijesu hronološke, ali sudeći po sadržaju, rekla bih da su pisane negdje sredinom do kasnih osamdesetih, mada pojedina razmišljanja su moguće i starija, pa naknadno uključena u zvanični dnevnik za publikaciju. Što me je iznenadilo, koliko je otvoren o cenzuri, i sa kritikama regionalnih i federalnih glavara. Novinari Politike ga pitaju za mišljenje o nečemu, a onda ga ne objave, kažu mu da je to iz “neredakcijskih razloga” što je šifra za cenzuru. 

Kad je Lalić bio urednik Tanjuga u Crnoj Gori odmah poslije rata, Djilas i slične figure su ga pozivale na razgovore da ga pitaju zašto su mu izvjestaji pesimistični i puni mizerije, zašto ne pise o izgradnji i poletu. (Nije ih bilo, kaže Lalić iz 1988.) Đilas je naravno uskoro i sam promijenio mišljenje o izgradnji i poletu, kao što znamo, ali je tada bio ruka režima.

Ima u Dnevniku više sjećanja o kulturno-političkim gibanjima u Jugoslaviji. Nijesam imala pojma, na primjer, kad je zvanična kulturna politika odbacila socrealistički pristup romanu i umjetnosti i poslije Krležine čuvene intervencije, da su socrealisti vrlo precizno sklonjeni i izolovani. Krleža, dvorski pisac koji je pažljivo održavao prijateljstvo sa Titom kroz sve intrajugoslovenske podjele, potvrđen je kao jedan od interesantnijih likova u istoriji kulture regiona. Naravno da je poslije pada komunizma imao mnogobrojne pristalice koji su ga čitali kao maltene liberalnoga demokratu. “Pobunjenik”. “Nezavistan”. Maltene disident, a Titov *bestie*. U istim gorepomenutim Đilasovim memoarima, piše da je Krležu stalno pratilo pitanje zašto nije pošao u partizane i zašto je “presjedio” rat u NDH. No ni to na kraju nije narušilo Krležinu poslijeratnu karijeru.

Za razliku od mnogih pisaca i intelektualaca u svim istorijskim periodima, Lalić je direktno učestvovao u borbi i kao zarobljenik proveo mnogo vremena po logorima. Ako je imao moralnih dilema i strahova, čuvao ih je za romane. Postoji generacija pisaca između ratova i u Drugom ratu, koji su doista uzimali oružje, ili išli direktno na front i odatle pisali. Španski  gradjanski rat je vrvio piscima, i italijanski partizani su u svojim redovima brojali pisce. Jedna od najboljih izložbi koje sam vidjela prošle godine je bila o Ljubljani pod okupacijom i NOB-om u Muzeju istorije grada Ljubljane. Tu sam saznala da komunisti nijesu bili jedini koji su organizovali oružanu borbu protiv okupacije u Sloveniji, te da je bilo i liberalnih demokrata, hrišćanske provenijencije, koji su išli. Mnogo manje, ali bilo ih je ‒ i muzej je imao njihova pisma.

Ratovi su sad drugaciji. Demokratije ne ratuju jedne s drugima, a teže mi je zamisliti pisce bilo koje prosperitetne liberalne države u bilo čemu riskantnom. Lalić, samoironično možda, zove sebe posmatračem u podnaslovu dnevnika, i možda time signalizuje autsajderski status u tom dugom, beskrajnom “prelaznom” jugoslovenskom periodu između realnog socijalizma i pravog komunizma koji je uvijek tamo negdje iza horizonta. Šta je bilo na horizontu, ponešto od toga mu je bilo i vidljivo 1992, poslednje godine života. Nikad se nije oženio, interesantno, mada sam negdje čitala da je pod starije dane imao domaćicu kao dosta neženja njegove generacije. Rado bih znala gdje je boravio u Herceg Novom kad bi došao iz Beograda.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/cqtBw-5Cssw?si=gCoLj8Zd12RMuOAB" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Išla sam 2018. godine na Babino i tražila grob partizanskog para ali rođak koji me vozio i ja nikako da ih nađemo. Negdje ovdje u blizini šume, insistirao je, odvojeno su sahranjeni. Ne uspjesmo. A zelena brda oko Berana neopisivo lijepa, možeš da ih pobrkaš za engleske *moors* da nije bilo onako vedro. Od kuće gdje je mama odrasla sa majkom i dvije sestre samo temelji ostali. (Njen otac, moj nesuđeni đed, takođe je ubijen u ratu.) 
 
Do Lima ne odosmo. I dan danas, toliko godina kasnije ne briše mi se iz sjećanja scena iz “Hajke” u kojoj Njemci, ili Italijani ne sjećam se, strijeljaju stariju ženu jer je gostila i hranila pobunjenike. Mali, sporedni lik, jedan od mnogih gotovo anonimnih likova u “Hajci” koji dotiču visinu grčke tragedije. Ona ide u susret sudbini pomirena, i kako se okreće da se suoči sa streljačkim odredom, namješta suknju, da se ne sroza kad pogođena mecima bude padala niz liticu u Lim, da ostane dostojanstvena i na tom poslednjem putu.



Stalno se priča o “pomirenju” kod nas a Lalićevi romani su nas pomirili odavno, na osnovi ljudske malene snage pred okrutnošću istorije.

okretanje glave

Zašto u Crnoj Gori više niko ne čita Lalića?

Sa psihijatricom dr Teom Dakić razgovarali smo o psihičkim izazovima savremenog čovjeka u društvu otuđenja i novih-starih strahova

politika i psiha

Fašizam nije dijagnoza, ali se moramo pitati odakle dolazi mržnja

Nakon velike euforije koja me pogodila tokom svjetskog prvenstva u fudbalu, sada gotovo ne palim televizor. Istrošio se moj kapacitet za praćenje sporta, onako kao što se istroši želja za praćenjem fejsbuk postova nakon godina aktivnosti na toj mreži. Skrolujem reda radi, iz navike i zavisnosti, iako me sve manje uzbuđuju sadržaji na mrežama, a još manje dijeljenje na njima. Pun je fejzbuk nacionalista, nacionalnog erosa i prča, pun je mržnje i neliječenih psihičkih stanja, pun je tuđeg ljeta, ručkova i djece, prema kojima sam ravnodušna jednako kao i oni prema mojim psima u bašti. 

Na mrežama nema brige i nema prijateljstva, zato sam odustala. Iz ravnodušnosti me još samo prene nepravda i pokušaj da se patologizuje normalno, pa onda imam želju da reagujem.

Prije nekoliko dana crnogorska atletičarka Marija Vuković osvojila je bronzanu medalju u skoku u vis na Evropskom prvenstvu u atletici. Preskočila je 195 cm i upisala Crnu Goru na sportsku mapu Evrope. Ipak, ono što sport preskoči, to Crna Gora ne može – sumnju u ispravnost nacionalnog osjećanja.

Atletiku nijesam pratila, pa sam o uspjehu saznala na portalima. Poslije sam ušla da pogledam bronzani skok. Bravo, Mare, pomislila sam tepajući, kao da mi je rod ili komšinica, i nastavila da gledam radovanje, kako djevojka prilazi treneru, a potom i ocu, ogrće crnogorsku zastavu i prosljavlja. Zadovoljno sam odložila telefon. Nekad mi je žao što nijesam sportista: zamisli taj momenat osvajanja medalje... Onda sam zaboravila na Mariju sve do jutros, kad sam na društvenim mrežama vidjela nekoliko tvitova i fejsbuk postova koje moji poznanici lajkuju, komentarišu i usaglašeno dijele.

Bili su to postovi intelektualaca i profesora koji su javno iznijeli mišljenje da se Marija Vuković samo koristi Crnom Gorom, da ona nije iskrena u nacionalnom osjećaju i ponosu. Pozivaju da Marijin uspjeh gledamo bez emocija, kao što ona gleda Crnu Goru. Drugim riječima, priznajemo ti medalju, ali da si Crnogorka ne. Sve to zbog toga što je Marija godinama prije u nekoj zabavnoj emisiji lupila glupost i crnogorskog orla nazvala kokoškom. Zalud se kasnije izvinjavala, zauvijek je naljutila *prave Crnogorce*, koji su zaboravili da Marija nije prvak akademije niti društveno-politički radnik, nego se možda jednostavno nije snašla u javnom istupu. Kako god, ta nekakva primitivna pošalica koju je pokupila kao opšte mjesto, možda baš sa fejsbuka, formirala je Mariju u kolektivnom (ne)svjesnom crnogorskih ljutih patriota.

Sa aktuelnim istupima intelektualaca i profesora stvar stoji drugačije. Njihov posao nije da skaču uvis ili udalj, nego da oblikuju javno mnjenje. Oni su školovani za analizu u korist društva i racionalnog sagledavanja stvarnosti, što bi trebalo da garantuju njihove titule i doktorati. Ipak, svojim riječima mnogi rade suprotno. I ne samo to – svojim pokudama čine da zaboravimo na Crnogorce i Srbe, na glavni društveno-politički narativ i zbilju; oni zapravo otvaraju pitanje dvije vrste Crnogoraca, onih pravih, čiji je nacionalni osjećaj iskren i jak (ovjeren zastavom na profilnoj slici), i onih drugih, sumnjivih, nedovoljno spremnih da domovinu vole, da joj se iskreno dive i da upere prstom u sve one koji su sumnjivi.

Onda sam ušla u komentare ispod problematičnih objava o sportistkinji. Sem mizoginih kritika na račun izgleda i držanja, iz komentara sam saznala da je Marija izbjeglica iz Knina. Naglašava se pritom činjenica da je sa porodicom pobjegla od rata i da je dom našla na Cetinju - kao da se od nje zahtijeva da bude veća Crnogorka od svih nas koji smo rođeni u Crnoj Gori; kao da njen posao nije da skače nego da neprestano zahvaljuje dok ne zadovolji kriterije nacionalnog ponosa rođenih Crnogoraca. Osjetila sam duboki stid što se neko stavlja u poziciju dokazivača i vječnog dužnika. 

Sa strane bi rekli da ima nešto fašistoidno u tome, ili makar da ide u dlaku sa histerijom protiv migranta, izbjeglica, raseljenih. U tom neznatnom detalju, u tom gotovo podsvjesnom ofiranju, karikaturalna crnogorska desnica, koju ovdje ipak moram uvažiti kao fakat, iako u nastajanju, kroz fejsbuk stenograme i populizam društvene mreže, nepogrešivo nalazi svoje mjesto na krajnje desnom polu, tamo gdje je najsigurnije biti pripadnik/ca jedne nacije, vjere, krvi, ili makar biti zahvalan/na što te ista ta jednorodna nacija toleriše.

Koliko je takvo "mišljenje i pjevanje" daleko od konstituisanja crnogorske ideje kao etičke a ne etničke, koliko je u raskoraku sa istorijom koja je izvanjcima i tuđincima dala važno mjesto u razvoju domaće kulture - sve je to valjda toliko očigledno da se podrazumijeva. Problem je što se i odbacivanje Drugog vrlo lako podrazumijeva, potom pretvori u grozni trend, naročito ako ga svojim mudrovanjem krunišu vedete sa slavnih crnogorskih univerzitetskih jedinica.

Patologizacija nacionalnog osjećaja, prebrojavanje krvnih zrnaca i odbacivanje „nedovoljno Crnogoraca“ toliko je glupa da je postala opasna, pa imam utisak da će svesti Crnu Goru na deset procenata nacionalno užarenih, zbog kojih će emancipatorska i uzvišena ideja napredne i inkluzivne Crne Gore potpuno splamćeti. Upravo takvi "domoljubi" možda dokusure ono što preživi velikosrpsku histeriju i popovsko-politička pojanja protiv ideje Crne Gore kakvu želim.

Juče sam u pekari čekala burek i momak koji je bio ispred mene pogledao je u moju majicu „Antifašistička Rijeka“, koju mi je poklonio moj drug, Jugoslaven sa Sušaka, Igor Bezinović. Momak nije ništa rekao, ali kad su mu rekli da izvoli kupiti pecivo, rekao je ponosno i glasno – „Tri hljeba, po srpski!“ – i okrenuo se ka meni. Nijesam ništa rekla, pomislila sam zadovoljno da će ova glupost i primitivizam uništiti velikosrpsku političku budućnost. Sad se bojim da neće, jer joj se jednaka glupost namjerila na navodno naprednoj, odbrambenoj crnogorskoj liniji. Ona je možda ponekad rječitija, manje primitivna i sirova, čak akademska, ali je jednako isključiva i opasna. Ona nesvjesno radi skupa protiv Crne Gore, skupa sa triprstašima. Protiv moje Crne Gore koja je otvorena, koja je dom, koja ne traži da neprestano ističemo zastave i razlike u odnosu na druge. Koja neće da bude silom drugačija od Hrvata, Srbijanaca i drugih sunarodnika iz stare Jugoslavije. Takva Crna Gora nestaje. To znači da nestaje i mogućnost zajedništva.

Patologizacija nacionalnog osjećaja, prebrojavanje krvnih zrnaca i odbacivanje „nedovoljno Crnogoraca“ toliko je glupa da je postala opasna



doskok

Visoko podignite gredu, serdari

U 42. epizodi radio emisije Zinzula, gost Brana Mandića je proslavljeni glumac Nikola Đuričko. 

U dinamičnom razgovoru, Đuričko se osvrće na svoj život u Los Anđelesu, izazove sa kojima se suočio nakon odlaska iz Srbije u petoj deceniji života, ali i na duboke društvene i političke rane koje muče region.

Kako izgleda "resetovanje" karijere u Holivudu, suočavanje sa vizama i radni dan glumca koji ne želi da bude samo zvijezda, već radnik u svojoj profesiji.

Etikete i sudski procesi: Đuričko otvoreno govori o tome kako je zaradio etiketu „antisrbina“, apsurdnim susretima u sudnicama i zašto smatra da je kritika vlasti obaveza svakog slobodnog čovjeka.

Ima li spasa? Razgovor o tome da li je spas individualan ili kolektivan, o propagandi koja decenijama oblikuje generacije i "šargarepi" zvanoj bolja budućnost koja je uvijek korak ispred nas.

Priča o čovjeku koji je odlučio da „skoči u hladnu vodu“ da ne bi bio ućutkan i o stalnoj potrazi za prostorom gdje se može disati bez paranoje.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/b9fZdUPfXxE?si=IxvAkt2zN4sEl1s_" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>





Priča o čoveku koji je odlučio da „skoči u hladnu vodu“ da ne bi bio ućutkan

zinzula 42

Nikola Đuričko: Radni glumac i građanin nepokorni

Poslušajte radio esej o djetinjstvu osamdesetih i zvucima socijalističke Crne Gore. 

Je li taj život bio humaniji, ili sjećanja varaju?

Koje je pravo značenje domovine, i zašto crnogorskoj istoriji fali živih ljudi?

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/NtxMGrHOTCg?si=aCr4XzAUYe45ytrG" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>



Podcast Zinzula premijerno se emituje na radiju Krš u Podgorici, četvrkom u 20h.