Ekonomsko bezvlašće kapitalističkog društva kakvo danas postoji, po mom mišljenju, pravi je izvor zla. Pred nama vidimo golemu zajednicu proizvođača, članova društva koji neprestano teže jedan drugoga lišiti plodova njihovog kolektivnog rada - ne silom, već vjernim pokoravanjem s legalno utemeljenim pravilima. Ovdje je važno shvatiti da sredstva za proizvodnju - to jest, cjelokupni produktivni kapacitet potreban za proizvodnju potrošne robe kao i dodatna kapitalna dobra - mogu legalno biti, i većinom i jesu, privatna imovina pojedinaca.

Radi jednostavnosti, u raspravi koja slijedi “radnicima” ću nazvati sve one koji ne učestvuju u vlasništvu sredstava za proizvodnju - iako ovo ne odgovara popularnoj upotrebi termina. Vlasnik sredstava za proizvodnju je u poziciji da kupi radničku moć radnika. Prilikom korištenja sredstava za proizvodnju, radnik proizvede novu robu koja postaje vlasništvo kapitalista. U ovom procesu najznačajnija je tačka odnosa između onoga što radnik proizvede i koliko je plaćen, oboje mjereno prema stvarnoj vrijednosti. Ukoliko je ugovor o radu “slobodan,” koliko radnik primi nije određeno stvarnom vrijednošću robe koju proizvede, već njegovim minimalnim potrebama, kao i potrebama kapitaliste za radnom snagom što je povezano sa brojem radnika koji se nadmeću za posao. 

Važno je razumjeti da plata radnika ni u teoriji nije određena vrijednošću proizvedenog proizvoda. Privatni kapital se koncentriše tek u nekoliko ruku, djelimično zbog takmičenja između kapitalista, i djelimično zato što tehnološki razvoj i pojačana podjela rada ohrabruju formaciju većih jedinica proizvodnje na štetu manjih. Rezultat ovakvog razvoja događaja je oligarhija privatnog kapitala čije se goleme moći ne mogu efikasno kontrolisati čak ni u demokratski organizovanom političkom društvu. Činjenica je da su članovi zakonodavnih tijela izabrani od političkih stranaka pod raznim uticajima i uveliko finansirani od privatnih kapitalista koji odvajaju biračko tijelo od zakonodavstva iz mnogih praktičnih razloga. Posljedica je da “predstavnici naroda’’ zapravo ne štite dovoljno interese neprivilegovanih / potlačenih djelova populacije. Nadalje, u sadašnjim uslovima, privatni kapitalisti neizbježno kontrolišu, direktno ili indirektno, glavne izvore informisanja (novine, radio, obrazovanje). Zato je tako ekstremno teško, i doista najčešće zapravo nemoguće, da individualni građanin dođe do objektivnih zaključaka i inteligentno/informisano upotrijebi svoja politička prava.

Situacija koja prevladava u ekonomiji utemeljenoj na privatnom vlasništvu kapitala tako je okarakterizovana sa dva glavna principa: prvi, sredstva za proizvodnju (kapital) su privatna i
vlasnici se njima služe kako žele; drugo, ugovor o radu je slobodan. Naravno, nema takvog društva koje bi bilo čisto kapitalističko u ovome smislu. Posebno, treba uočiti da su radnici, preko duge i gorke političke borbe, uspjeli osigurati nešto poboljšan oblik “slobodnog ugovora o radu” za određene kategorije radnika. Ali u cjelini, savremena ekonomija ne razlikuje se mnogo od “čistog” kapitalizma.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/61cc440f-6ab8-490c-961e-046569669fbf)
Foto: Princeton.edu{.caption} 

Proizvodnja se vrši za zaradu, ne za upotrebu. Nije osigurano da svi sposobni i svi koji žele raditi uvijek budu u stanju pronaći posao: “vojska nezaposlenih” gotovo uvijek postoji. Radnik je neprekidno u strahu od gubitka svoga posla. Budući da nezaposleni i loše plaćeni radnici ne predstavljaju profitabilno tržište, proizvodnja potrošačkih roba je ograničena, a posljedica su velike teškoće. Tehnološki napredak često rezultira s više nezaposlenosti umjesto da smanji teret posla za sve. Profit kao motiv i takmičenje među kapitalistima odgovorni su za nestabilnost u akumulaciji i korišćenju kapitala, što vodi do porasta ozbiljnih depresija. Neograničeno takmičenje dovodi do velikog rasipanja radne moći, uz sakaćenje društvene svijesti pojedinaca, što sam ranije naveo.

Ovo sakaćenje pojedinaca smatram najgorim zlom kapitalizma. Naše cijelo školstvo boluje od ovog zla. Pretjeran takmičarski duh se uliva u studenta, koji je obučavan da pohlepno obožava uspjeh kao pripremu za njegovu buduću karijeru. Uvjeren sam da postoji samo jedan način za elimininaciju ovih najozbiljnijih zala, naime putem osnivanja socijalističke ekonomije, praćene školskim sistemom koji bi bio usmjeren prema društvenim ciljevima. U takvoj ekonomiji, sredstva za proizvodnju su u vlasništvu samog društva i korištena su planski. Planska privreda, koja prilagođava proizvodnju prema potrebama zajednice, dijelila bi potreban posao između svih radnika sposobnih za rad i garantovala bi egzistenciju svakom čoveku, ženi i djetetu. Obrazovanje pojedinca, uz promovisanje njegovih urođenih sposobnosti, pokušalo bi razviti u njemu osećaj odgovornosti za njegove bližnje, umjesto glorifikacije moći i uspjeha u našem sadašnjem društvu.

Ipak, neophodno je sjetiti se da planska privreda još ne znači socijalizam. Sama planska privreda kao takva mogla bi biti popraćena potpunim ropstvom pojedinca. Dostignuće socijalizma zahtjeva rješenje nekih vrlo teških društveno-političkih problema: kako je moguće, s obzirom na dalekosežnu centralizaciju političke i ekonomske moći, spriječiti birokratiju da postane omnipotentna i svekontrolišuća? Kako zaštititi prava pojedinca i ostvariti demokratsku protivtežu moći birokratije? Jasno poimanja ciljeva i problema socijalizma od najveće je važnosti u našem prelaznom dobu. Budući da je, u sadašnjim prilikama, slobodna i nesputana rasprava ovih problema potpala pod moćan tabu, smatram stvaranje ovog časopisa važnom društvenom uslugom.

Dio članka objavljenog u maju 1949. godine, u prvom broju američkog časopisa Monthly Review 

esej

Albert Ajnštajn: Zašto socijalizam?

Taj dečak, rekao mu je S., bio je sin Marine Cvetajeve. Marina Cvetajeva i Mandeljštam su za O.-a najveći ruski pesnici. Posmatrati fotografiju iz perspektive hiljadu devetsto sedamdeset i četvrte, za njega znači zamišljati njen nepostojeći život, koji se završio hiljadu devetsto četrdeset i prve kada se obesila. Tokom niza godina između građanskog rata i svoje smrti, živela je u ruskim emigrantskim krugovima u Francuskoj, u istoj zajednici u kojoj je odrastao S., koji ju je poznavao i koji je bio drug njenog sina, Mura. Marina Cvetajeva koja je napisala: „Možda je bolji način / Da se pobedi vreme i svet / Samo proći i ne ostaviti trag – / Proći i ne ostaviti senku / na zidu…“; koja je napisala: „Meni ovo nije trebalo, ne / ovo (ali slušajte, tiho,/ potrebu osećaju tela / a mi smo sada samo duhovi)…; koja je napisala: „U ovom najhrišćanskijem od svih svetova / svi pesnici su Jevreji.“

Kada su se O. i njegova supruga hiljadu devetsto sedamdeset četvrte vratili u Njujork, preselili su se u stan na Riversajd drajvu. U njihovoj zgradi je između ostalih stanara živeo i jedan stari Rus, lekar po imenu Grigorij Altšuler, duboko zašao u osamdesete, koji se još uvek bavio istraživačkim radom u jednoj od gradskih bolnica i koji je, zajedno sa svojom ženom, gajio veliko interesovanje za rusku književnost. Otac doktora Altšulera bio je Tolstojev lični lekar i na zidu njegovog stana na Riversajd drajvu, iznad jednog stola, visila je ogromna fotografija bradatog pisca, s prikladnom posvetom njegovom prijatelju i lekaru, ispisanom podjednako ogromnim slovima. Iz razgovora s mlađim Altšulerom, O. je saznao nešto što mu se činilo ništa manje neobično. U jednom malom selu u blizini Praga, usred zime hiljadu devetsto dvadeset i pete, taj čovek je pomagao Marini Cvetajevoj na porođaju, kada je rodila sina, istog onog koji je porastao i postao dečak na fotografiji na S.-ovom zidu. I ne samo to: u čitavoj njegovoj lekarskoj karijeri, to je jedina beba kojoj je on pomogao da dođe na svet.
 
„Bila je noć“, napisao je nedavno doktor Altšuler, „poslednji dan januara, hiljadu devetsto dvadeset i pete… Padao je sneg, užasna oluja je zavejala sve. Jedan dečak, Čeh, dotrčao je iz sela u kome je Cvetajeva tada živela sa svojom porodicom, iako njen muž tada nije bio s njom. Njena kći je pošla zajedno s ocem. Marina je bila sama.

Dečak je utrčao u sobu i rekao: ’Panji Cvetajeva hoće da odmah dođete kod nje jer su trudovi već počeli! Morate da požurite, krenulo je.’ Šta sam mogao da kažem? Brzo sam se obukao i krenuo kroz šumu, sneg mi je bio do kolena, oluja je besnela. Otvorio sam vrata i ušao. Pod čkiljavim svetlom jedne električne sijalice video sam gomile knjiga naslaganih u jednom uglu sobe; gotovo da su stigle do tavanice. U drugom uglu, nabacano smeće nagomilano tokom nekoliko dana. A tu je bila i Marina koja je palila cigaretu na cigaretu; porođaj je bio počeo. Veselo me je pozdravila: ’Skoro da ste zakasnili!’ Osvrnuo sam se po sobi pokušavajući da pronađem nešto čisto, i komad sapuna. Ništa, nijedne čiste maramice, ničega. Ležala je u krevetu, pušila i smešila se govoreći: ’Rekla sam vam da ćete me vi porađati – došli ste, i sad je to vaša briga, ne moja…’

Sve je išlo prilično glatko. Ipak, pupčana vrpca je bila toliko jako stegnuta oko bebinog vrata da je jedva disala. Bila je plava…

Očajnički sam pokušavao da joj uspostavim disanje i najzad uspeo; više nije bila plava već ružičasta. Čitavo to vreme, Marina je pušila, ćutala, reč nije progovorila, neprestano je gledala u bebu, u mene…

![](https://cms.normalizuj.me/assets/c3d5e4eb-5831-43be-99fe-d1c5e016cb86)
Cvetajeva sa sinom, 1936; foto: dommuseum.ru {.caption}

Vratio sam se narednog dana i potom obilazio dete svake nedelje još mnogo sedmica. U jednom pismu (10. maj, 1925) Marina je napisala: ’Sve što se tiče Mura, Altšuler obavlja sa ponosom i ljubavlju. Pre jela, Mur dobija jednu kafenu kašičicu limunovog soka bez šećera. Hrani se po sistemu profesora Černija koji je za vreme rata u Nemačkoj spasao hiljade novorođenčadi. Perkusijom, auskultacijom, nekim aritmetičkim kalkulacijama. Meni zatim zapisuje kako da hranim Mura naredne nedelje, šta da mu dajem, koliko butera, koliko limuna, koliko mleka, kako da postepeno povećavam količine. Kad god dođe, seća se šta je dao prošlog puta, i nikada ne nosi nikakve beleške… Ponekad imam ludu želju da ga jednostavno poljubim u ruku…“

Dečak je brzo rastao i postao zdravo dete koga su majka i njeni prijatelji obožavali. Poslednji put sam ga video kad još nije bio napunio godinu dana. Marina se tada preselila u Francusku i ostala da tu živi narednih četrnaest godina. Žorž (Murovo zvanično ime) je krenuo na školovanje i ubrzo postao predani izučavalac književnosti, muzike i slikarstva. Godine hiljadu devetsto trideset i šeste njegova sestra Alja, idući za svojim ocem, napušta porodicu i Francusku, i odlazi u Sovjetsku Rusiju. Marina je u Francuskoj ostala s malim sinom…uz ogromne teškoće, finansijske i moralne. Hiljadu devetsto trideset i devete zatražila je sovjetsku vizu i zajedno sa sinom vratila se u Moskvu. Dve godine kasnije, u avgustu hiljadu devetsto četrdeset i prve, njen život je dostigao svoj tragični kraj…

Rat je još uvek trajao. Mladi Žorž Efron bio je na frontu. ’Zbogom književnosti, muzici, školi’, pisao je svojoj sestri. Pisma je potpisivao sa „Mur“. Bio je hrabar, smeo borac, učestvovao je u mnogim bitkama, i umro je u julu , hiljadu devetsto četrdeset i četvrte, kao jedna od brojnih žrtava bitke kod sela Drujka, na zapadnom frontu. Bilo mu je tek dvadeset godina.“

*Prevod sa engleskog: Ivana Đurić Paunović*



U čast nedavno preminulog američkog pisca Pola Ostera objavjujemo odlomak iz njegove prve knjige "Otkrivanje samoće" (1982)

In memoriam

Pol Oster: Otkrivanje samoće

Zamišljam da su se kušači vina odjednom pretvorili u kušače zemlje. Otvaraju tegle sa zemljom, mjerkaju crvenicu, blato i černozem, dok jedan od njih, reklo bi se najstariji, ne podigne zlatni poklopac. *Crnogorska!* izgovara svečano, premeće teglu kroz šake, valjda da izmjeri rastresitost. Ne mora ni da zabode prst, po nečemu on već zna ono što svi vide. *Teška!* zaključe uglas prisutni i jedan drugome predaju u ruke dragocjeni teret.

Da priča nije sasvim fantastična mogli smo se uvjeriti nedavno kad je navalilo sa svih strana da blagosilja i vaga našu zemlju. Desilo se to na vijest o smrti čovjeka koji je decenijama važio za šefa podzemlja. *Neka ti je laka ova naša crnogorska zemlja*, bio je čest, gotovo petrificiran online kliše, na koji bi se dodavalo u skladu sa talentom i guslarevom inspiracijom. Naročito svečano bilo je na informativnom sajtu [CDM](https://www.cdm.me/drustvo/umro-brano-micunovic/) gdje je smrtni slučaj postao patriotski povod za borbu protiv snaga koje prijete zemlji, podzemlju i svim ostalim crnogorskim elementima što su se pred našim očima u toj smrti ujedinili.

Nekoliko dana kasnije, kad je uhapšen bivši tužilac Katnić, stvar se na određeni način ponovila. Zapravo nije se ponovila i nadajmo se da neće, ali podudaranja u simbolici su očigledna. Online moba se ovog puta nije okupila oko smrti, već se smrt dozivala kao iskupljenje i okidač nacionalnog buđenja. Sami Katnić koji štrajkuje glađu već je uračunat kao sjeme koje mora pasti da bi procvjetalo crnogorsko proljeće. 

Ovom kolektivnom priviđenju doprinio je i sami Katnić sa svojim pismom sinu iz zatvora. Crnogorska zemlja, čast i barjak opet su postali vezivno tkivo, pa se sužanj unaprijed prežalio kao martir, pali vitez, Katunjanin, Barjamovičanin, *say it*... Uporedbe sa Bobijem Sendsom, otkazivanja književnih događaja, peticije i pjesme, samo su neke od kultur-korotnih strategija kojima svjedočimo u ovoj obrednoj sahrani crnogorskog bića i njegovoj pripremi za vaskresenje.  

Katnić drži čas iz crnogorstva, tuži jedan kolumnista, drugi vapi buduće žertve, a sve u taktu koji je zadat pomenutim pismom. Podsjetiću da se optuženi javio riječima da je vječna Crna Gora, da je svoj slučaj proglasio ni manje ni više nego za stvar nacionalnog ponosa i antifašizma, te da je između ostalog u uspjeloj pjesničkoj slici stigao da pomene i jednu časnu koleginicu iz bratstva “kojih je osam poginulo u jednom trenu, da ne bi crnogorski barjak, dok boj traje, na zemlju pao”. 

Pismo je bivši specijalni Katnić srolao u fišek i dao specijalnom novinaru Radončiću, a ostalo je istorija. Stigli smo namah u herojsko doba i zapašće nam gorko kokice ako se ne probudimo i shvatimo da je crnogorstvo spremno, dozrelo i proaktivno. Sa nešto više apokaliptičnog tona nego što moderni trenutak zahtijeva, ali šta da se radi, takva je ta naša zemlja crnogorska.

Problem je što naša zemlja, ili preciznije moja zemlja - nije takva. Problem je što ovo kvazipatriotsko arčenje služi da kroz zatvorske hronike i saučešća ponovo otkrijemo voljenu domovinu. A otkrivamo je baš tamo đe propaganda negatora crnogorske nacije želi crnogorski identitet da spakuje, na sahrane kontroverznih biznismena, u kriminalne storije i istrage visoke korupcije. 

Kao što niko bolje od velikosrpskih nacionalista ne zastupa tezu o srpskom narodu kao genocidnom, niko više od crnogorskih nacionalnih udarnika ne ulaže u mit o crnogorskoj naciji kao alibiju za kriminal. 

Nepogrešivo je to klatno, nakon odgovora neočetnicima drugom kvislinškom vojskom kojoj se klicalo u doba belvederske krize, sad je naracija skrenula sa pozicije zelenaša i Krsta Zrnova, te uhvatila priključak sa modernitetom kroz crnu hroniku i organizovani kriminal. Moguće je, ko zna, da se cijeli ovaj propagandni slet razigrava uoči velikog finala koje se naveliko pominje a koje bi trebalo da bude hapšenje vajnog oca nacije i šefa nad šefovima. 

Sve je to grozno, nedolično i pogubno po društvo koje ionako kuburi sa teškim poremećajima identiteta. Sa svake strane ugroženo crnogorstvo koje prevazilazi etnije i promoviše zajedništo, sad je na udaru propagandista prohujale tranzicije, bivših ambasadora, pustih žurnalista i ljutih intelektualaca koji se tri decenije nisu živi čuli. 

Preživjeće se i ovo, vjerujem, jer se *zemlja crnogorska* neće dati u teglu, ne mogu je tako lako spakovati kao forenzički dokaz za svoje sudske procese. Šira je, veća i lakša ta crna zemlja nego što joj razni kušači uporno želi propisati.  



Kao što niko bolje od velikosrpskih nacionalista ne zastupa tezu o srpskom narodu kao genocidnom, niko više od crnogorskih nacionalnih udarnika ne ulaže u mit o crnogorskoj naciji kao alibiju za kriminal

kojevitez

Ova naša zemlja crnogorska

Radnici u tekstu uvijek su morali da isporuče svoje proizvode u određenim rokovima. Prvi maj, Nova godina, Svjetski dan bez duvanskog dima - kalendarski podiok bio je prilika za demonstraciju obaveze proizvodnje. Radnici u tekstu - pritom ne mislim na slovoslagače nego na novinare - povijali su se koliko je tehnologija tražila. Štamparski djelatnici trovani su olovom i dobijali litar mlijeka svakog jutra, dok su se novinari trovali ritmom štampe i paklenom normom prinudnog teksta koji su prodavali na tržištu. Za novce koje bi dobili kupovali su duvana i vinjaka, zapuštali se po bifeima i gradili imidž nekakvog polutanskog svijeta mekanih ivica u kojem propadaju umjetničke vizije i rađaju se političke karijere. U žrvnju stalnog objavljivanja i trke propali su mnogi umjetnici i stasali razni političari. Novinarski poziv bio je prelazna varijanta, nekakva crna ličinka što na koncu pukne od aneurizme ili šloga, ako se prije toga ne otkine i skrasi u okrilju partije.

Primijetili ste prošlo vrijeme, primijetili ste da pišem Prvog maja i na taj način odajem počast svim radnicima u tekstu koji su morali da čine isto. Meni je primjerice od Prvog maja teža bila redakcijska obaveza prvog aprila, kad je trebalo smisliti lažni tekst i našaliti se sa čitaocima. Baš to moranje proizvodnje šale ubijalo je svu zabavu. Ili Nova godina, sav taj manir lake forme, tematskih blokova i reportažnog kiča, učinili su da rad i praznik u mom sjećanju ostanu svezani kao kerovi u tjeranju, grčevito sklopljeni da vuku svaki na svoju stranu bez šanse da se ikad razdvoje. 

Mislio sam, ipak, doći će vrijeme zrelosti i biološkog obzira kad ću kao senior radnik u tekstu moći odrediti svoj ritam u skladu sa unutrašnjim raspojasom kojemu je moja grešna duša oduvijek težila. Ali tu sam se, vidiš, zajebao. 

Tehnologija je napredovala i na užas romantika pretvorila svaki dan u potmulu potražnju teksta koji se urušava u kratkim formama društvenih mreža i reklamnog ponavljanja. Devalvacija sadržaja i proizvodna brzina pretvorile su radnika u tekstu u radnika na traci. Više ne važi ni praznik ni radni dan, papirna kaša i mlijeko servirano štamparskim radnicima sad se uzimaju online i na dušak, a jebeni kolumnista kao veličanstvo sedmične objave postao je bijeda koja se potuca na dnevnoj bazi, tvituje, prigovara i objavljuje u sumanutom "real-timeu". 

Nije li tužna ironija da se trka za sopstvenim repom baš tako zove -“pravo vrijeme”, a da se ubijanje životne slasti i kontemplacije prodaje pod parolom “uživo”. Ali baš u takvoj vrsti produkcijske brzine živimo i dahćemo još od izuma smartfona. Ta mala sprava rasturila je redakcije i ubila poredak informativne predaje, učinila radnika u tekstu robom imaginarne norme. Tu normu više ne propisuju društvenost radnog dana ili praznika, već pokidanost i halogeno bespuće algoritma, stalna potražnja senzacije.

Radnici u tekstu, dakle, srećan vam bio Prvi maj; kolege novinari, pisci i kozeri, stolpnici teksta i stubačni pripovjedači – situacija je takva kakva je. Sve brže, sve besmislenije i sve nasilnije rotiramo svoje nade i tlapnje u vremenu novih izražajnih mogućnosti koje oblikuje mašina a ne čovjek. Živjeli!


Sve brže, sve besmislenije i sve nasilnije rotiramo svoje nade i tlapnje u vremenu novih izražajnih mogućnosti koje oblikuje mašina a ne čovjek


srećan prvi maj

Radnici u tekstu

Nekoliko knjiga napisanih na crnogorskom jeziku i objavljenih u Crnoj Gori na početku 21. vijeka učinile su da se, u osjetljivoj fazi pisca-početnika, ne osjećam kao „tikva bez korjena“ bačena u malu, od svijeta zaboravljenu zemlju koja je izgubila tok sa savremenom književnošću i ostala da pluta u mulju mitomanije i nacionalnih veličina. Jedna od tih knjiga bila je zbirka poezije „Ipak, nešto se pomjera“ Ljubomira Đurkovića. U trenutku kad sam otkrivao tu knjigu, poznavao sam Ljuba nepunih godinu dana, započinjao sam avanturu prijateljstva sa čovjekom i pjesnikom u kojem sam pronašao književnu i ljudsku figuru koja mi je bila potrebna. Nije bilo dovoljno imati samo svjetsku književnost u biblioteci, bilo je neophodno imati i živog čovjeka, živog pjesnika, pogotovo ako taj pjesnik svoje djelo ne shvata previše ozbiljno, a ipak uspijeva u svakom trenutku da izbjegne zamke provincijske ogorčenosti i cinizma.

Takav pjesnik-prijatelj bio je Ljubo, a ono što ga je odvajalo od većine drugih koji su se tih godina mogli sresti na književnoj sceni, bilo je mnogo šire shvatanje književnosti, u onom smislu u kojem ga je definisao Goethe pojmom „Weltliteratur“, ili „svjetska književnost“, književnost svijeta. Oduvijek sam osjećao da je Ljubomir Đurković najveći kosmopolita među crnogorskim pjesnicima, iako je o crnogorskoj pjesničkog tradiciji uvijek znao više od ostalih. Njegov pjesnički kosmopolitizam dolazi iz urođenog osjećaja za ritam jezika, kao i iz modernističkog pjesničkog obrazovanja, u onom smislu u kojem je Pound sebi zadao da prije nego što zaista počne da piše pravu poeziju, nauči sve što se o poeziji naučiti može. U istom onom smislu u kojem je Eliot, još jedan od Ljubovih omiljenih pjesnika iz ranih dana, tradiciju definisao kao osnovu za istinski modernitet.

Zbog te povezanosti sa tradicijom sopstvenog jezika na koju je nadograđeno široko pjesničko obrazovanje i osjećaj pripadnosti „poeziji svijeta“, kasnije obogaćeno prevodima sa holandskog i engleskog jezika rađenih iz čiste ljubavi prema jeziku, bez ambicija da budu objavljeni, dolazi onaj neobjašnjivi, intenzivan osjećaj koji me je, nakon prvog prelistavanja knjige „Ipak, nešto se pomjera“, osvijetlio baš onim jezičkim svjetlom koje sam tražio, ne znajući gdje ću ga naći.

Već u prvim razgovorima o knjizi bilo mi je jasno da Ljubo svoju poeziju ne smatra posebno važnom, da mu je mnogo draža poezija njegovih prijatelja savremenika iz svih krajeva bivše Jugoslavije na koje me je nesebično upućivao, birajući svaki put po jednu novu knjigu iz njegove bogate biblioteke. Srećom, već tada sam znao da sud pjesnika o sopstvenom djelu nije pretjerano važan, da je taj sud uglavnom krivi trag i da treba pratiti prije svega pjesme, a ne pjesnika, što sam i učinio. 

Desetak godina kasnije, kad sam nakon Ljubove smrti konačno došao do prvih i jedinih izdanja njegove dvije rane zbirke poezije, po ko zna koji put shvatio sam da pjesnici uglavnom nisu najbolji urednici svojih knjiga. Kao što se poezija piše bez racionalnog predumišljaja o tome kako će pjesma na kraju izgledati, na sličan način pjesnici i pjesnikinje često vrlo iracionalno i hirovito prave izbore iz svog djela. Kad se pročitaju kompletne zbirke „Polifemov plač“ i „Poslovi i dani“, nije lako dokučiti zbog čega je autor određene pjesme izostavio, kao i zbog čega je grafički izgled nekih pjesama u izboru promijenjen. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/9984bb72-bd06-4e80-be96-1f27aa69a7dc)
Sabrana djela u podgoričkim knjižarama{.caption}

Ali upravo forma i sadržaj zbirke „Ipak, nešto se pomjera“ olakšali su posao u priređivanju knjige sabranih pjesama Ljubomira Đurkovića. Osim što je u konceptu ovakvih izdanja nužno da sve ranije objavljeno bude uvršteno, postojanje autorovog izbora iz 2008. godine (i dalje, nadam se, dostupnog u knjižarama) učinilo je da pri oblikovanju ove knjige postupim po uzoru na mnoga značajna izdanja sabranih pjesničkih djela (između ostalih, knjige Anne Sexton „The Collected Poems“, Joseph Brodsky „Collected Poems in English“, W.H. Auden „Collected Poems“ i još nekoliko sličnih, sad već klasičnih izdanja) u čijem priređivanju su se urednici vodili pravilom da u sabranim djelima pjesme budu grafički i redosljedom organizovane onako kako su objavljene u prvom izdanju. Budućim istraživačima djela Ljubomira Đurkovića (kojih će, siguran sam, biti) određene razlike u grafičkom oblikovanju pjesama u izboru iz knjige „Ipak, nešto se pomjera“ i prvih verzija objavljenih u ovoj knjizi, pružiće zanimljiv uvid u to na koji način se autor vratio svojoj poziji, dvadeset godina od objavljivanja prvih knjiga, koje odavno nisu dostupne čitaocima.

Modeli po kojima su građene cjeline pjesničkog bloka knjige koja je pred vama, bile su zbirke „Polifemov plač“ („Književna omladina Crne Gore“, Titograd, 1983) i „Poslovi i dani“ („Udruženje književnika Crne Gore“, Titograd, 1988). Iz knjige „Ipak, nešto se pomjera“ (CDNK, Podgorica, 2008) preuzete su pjesme koje prije toga nisu objavljivane, nastale uglavnom u periodu devedesetih godina prošlog vijeka, tokom autorovog egzila u Holandiji. Tom izboru dodate su još tri pjesme koje do sad nisu štampane ni u jednoj knjizi. Sve tri su javno pročitane na večeri posvećenoj Ljubomiru Đurkovića na FIAT-u 6. septembra 2013. u dvorištu Kuslevove kuće u Podgorici, a sljedećeg dana, 7. septembra, objavljene u magazinu „Art“, dodatku za kulturu dnevnih novina „Vijesti“. U ovoj knjizi, po prvi put na jednom mjestu mogu se naći sve pjesme koje je Ljubomir Đurkovića napisao.

Poseban, i meni posebno važan dio knjige koja je pred vama, čini proza Ljubomira Đurkovića obuhvaćena cjelinom naslovljenom „Treći život“. Nije bez razloga to što je čitav prozni dio knjige ponio upravo taj naslov, jer „Treći život“ je tekst koji se tokom posljednjih deset godina Ljubovog života u prijateljskim razgovorima često pominjao. Bio je to jedan od onih životnih projekata koje, valjda, nosi u sebi svako ko je ikad napisao makar jednu priču. To su tekstovi koji se godinama osjećaju, vide, čuju i zamišljaju, dok se na njima, po pravilu, najmanje i najteže radi. Staro sujevjerje kaže da što se nenapisana priča češće pominje i prepričava, manja je mogućnost da se ikada završi. 

„Treći život“ Ljubomira Đurkovića bio je jedan od takvih projekata. Bio je to davno i bogato zamišljen roman čija bi radnja lako prelazila prostor i vrijeme, između urbane Podgorice 2000-ih, nazad kroz crnogorsku prošlost. Znalo se da djelovi romana postoje. Nije se znalo da je priča naslova „Priča“ – jedina objavljena proza Ljubomira Đurkovića („Art“, februar 2010) – zapravo poglavlje romana „Treći život“, a da je glavni lik priče, Gorčin Baldašić, taj živopisni i logorejični podgorički džanki koji je odmah ušao u uho i sjećanje mnogima koji su priču pročitali, zapravo jedan od likova tog romana. Ipak, roman „Treći život“ nikad nije dovršen, od njega je ostalo nekoliko skica i dovršenih poglavlja koja su, na našu sreću, zaokružena prozna cjelina za sebe, napisana preciznim, uzbudljivim stilom koji donosi duhovitu i tragičnu priču. 

Očigledan početni napor uložen u tekst (napor koji je vremenom splasnuo, da bi nakon četrdesetak stranica i ko zna koliko godina konačno iščilio), omogućava nam da danas „Treći život“ ipak možemo čitati kao dužu priču, ili kao niz kratkih priča povezanih istim likovima, temom i prostorom. Tekst „Treći život“ donosi neobične, kompleksne likove zaglavljene u onome što je Ljubomir Đurković dobro poznavao i obrađivao u dramskim tekstovima: gubitnike tranzicije, žrtve okoštalih porodičnih trauma i malograđanske čamotinje, narkomaniju kao očajnički pokušaj izlaska iz tih okova ulaskom u nove, iz kojih se likovi ove priče pokušavaju izvući tako što se organizovano klade na to ko će prvi umrijeti od prejake doze, i tako makar svojim prijateljima, pobjednicima opklade, omogućiti sredstva za novu rundu ulične borbe preživljavanja. 

Taj svijet duhovitih, umornih i istovremeno besramno živih očajnika, duboko ukorijenjenih u tradicionalni i patrijarhalni mentalitet iz kojeg pokušavaju da se iščupaju, svijet je teksta „Treći život“ kroz koji samouvjereno i misteriozno prolazi već pomenuti Gorčin Baldašić, prijatelj glavnog lika Lazara Baošića. Kroz priču u odvojenim, često monološkim blokovima teksta upoznajemo i Lazarevog brata Filipa, kao i njihovu sestru Danicu, a fiktivnom Podgoricom s početka 21. vijeka prošetaće i Balša Vuković zvani Džarmuš, kao i Luketa, Savić, Amir, Bojana, Žilet i ostali.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/49a74554-ee59-43c7-a93e-0b56abd21a9f)
Novo izdanje Žute kornjače{.caption}

Posebno je zanimljivo pratiti kako se svijet ovih likova nadovezuje na svijet izgrađen u dramama „Pisac porodične istorije“, „Tobelija“ i „Otpad“, čija radnja pokriva periode između 1980. i 1999. godine u Podgorici, na šta se nastavlja priča s početka 21. vijeka ispričana u „Trećem životu“. Potencijal intertekstualnosti u većini djela Ljubomira Đurkovića, budućim istraživačima, rediteljima i dramaturzima, pružiće šansu da kroz djelo jednog tako uzbudljivog i jezički razigranog pisca prikažu višestrukost i kompleksnost naizgled malog, a zapravo univerzalnog svijeta.

Osim nedovršenog romana, sad priče „Treći život“, među proznim tekstovima objavljenim u ovoj knjizi našla se i kratka, autobiografska proza očigledno pisana za prvi broj časopisa „Ex Libris“ 1996. godine u Holandiji. Eksperimentalni prozno-dramski fragment naslovljen „Coming back“ donosi priču o mladim umjetnicima koji se nakon dugogodišnjeg egzila vraćaju iz Londona u „novu Crnu Goru“. Takođe, tu je i priča „Christina Šoć izlazi iz priče“, koja za glavnog lika uzima Krsta Šoća/Christinu Šoć, koju smo već upoznali u drami „Presvlačenje“, objavljenoj u prvom tomu sabranih djela.

Priređujući ove knjige za štampu i čitajući iznova Ljubova djela u kontinutetu, shvatio sam da je Ljubomir Đurković, kao i mnogi pisci koje volim, uspio da izgradi poseban svijet, povezan unutrašnjom logikom, iz kojeg će se, kao što to obično biva, jednog dana bolje rekonstruisati istorijski, društveni i mentalitetski kodovi, nego što će to moći da se uradi uz pomoć većine istorijskih knjiga. Jer koliko god opus Ljubomira Đurkovića obimom djelovao skromno, u njemu je zapravo sabijen čitav jedan prostor i borbe ljudi koji su taj prostor naseljavali, dok im se pred očima ubrzano mijenjao. Od prvih drama koje prate bijedu sitnih, provincijskih umjetnika, aparatčika u socijalističkim institucijama, preko traume „informbiroa“ i Golog otoka koji je, to već znamo iz istorijskih činjenica, u Crnoj Gori posebno ostavio traga razarajući prijateljstva i porodice, pa sve do buđenja iz socijalističkog sna pravo u košmar društvenih i političkih previranja, tranzicije i dekadencije s početka novog milenijuma. Bilo da to radi u naturalistički obojenim dramama, ili predstavlja vječno iste borbe za moć kroz savremene obrade antičkih mitova, ili stvarajući pjesničke metafore i prozne snimke stvarnosti, Ljubomir Đurković uspijeva to da uradi gradeći širu sliku koja nam danas može poslužiti kao ogledalo, istovremeno pokazujući razbijenu prošlost i moguću budućnost.

Na kraju rada na knjigama koje sad prelaze u ruke čitalaca, posebno me raduje to što konačno, kroz sabrana djela Ljubomira Đurkovića, njegov književni svijet možemo u jednom dahu da obuhvatimo i u njemu se izgubimo. Ono što me ne raduje surova je činjenica da ova sabrana djela dobijamo u trenutku u kojem se u našem, navodno stvarnom svijetu, sa čovjekom i piscem Ljubomirom Đurkovićem više ne možemo sresti. Prostor susreta postaju snovi, ali prije svega ostaju knjige, iako posthumno objavljene, ipak pune živog, ljudskog života.

*Berlin, 23. februar 2024.*

(Pogovor izdanju sabrane poezije i proze Ljubomira Đurkovića, Žuta kornjača, Podgorica, 2024){.caption}




Kroz sabrana djela Ljubomira Đurkovića, njegov književni svijet možemo u jednom dahu da obuhvatimo i u njemu se izgubimo

Stihovi i proza

Pjesme iz života živih

Nakon fudbalskog derbija, ako to nije prejaka riječ, između podgoričke "Budućnosti" i nikšićke "Sutjeske", novinari su zabilježili, citiram *nestvarne scene*. Ono što djeluje nestvarno ipak nije nemoguće, pa se [jednim klikom](https://www.vijesti.me/sport/fudbal/704750/video-nestvarne-scene-pod-goricom-golman-buducnosti-pavlicic-udario-saigraca-ivanovica) može doći do ful kontakt zaleta kojim je golman "Budućnosti" taj i taj, krenuo ka svom saigraču tom i tom. Ne rabim imena u daljem tekstu, jer nisu važna - pred nama je tek ekran slabe pikselaže na kojem se nazire ono što društvo gaji u trbuhu decenijama. A to što gaji i uporno porađa je nasilje, vrlo stvarno i sasvim moguće.

Ergo, prije klasičnog nokauta kojim je golman pokazao svoju raskošnu snagu i tehniku, prije ove bruke ako ćemo po starinski, treba osvijetliti sve moguće uzroke i povode. Sjećate se onog tumačenja kako je pucanj Gavrila Principa bio povod a ne uzrok Prvog svjetskog rata. Slično toj slavnoj nastavničkoj dedukciji s kraja osamdesetih, možemo krenuti u analizu ovog golmanskog napada. Povod je bio remi (2:2) na stadionu pod Goricom. Novine javljaju da je povod bio i to što su navijači ljuti i bijesni tražili od igrača "Budućnosti" da nakon meča skinu dresove. E baš tu dolazimo do uzroka mnogih nevolja, društvenih i političkih, do fenomena pritiska odozdo koji umjesto da donese nekakvo *grass roots* obilje i sočnu ispašu demokratskog napretka, proizvodi kontrarni efekat samoživog egoizma razarajućeg dejstva, što izaziva dalji društveni kolaps smisla i vrijednosti *nestvarnih razmjera*, kako bi to rekli kolege novinari. 

Ali, ako su te razmjere nevjerovatne ili čak nestvarne, ne znači da su nemoguće, pa danas živimo već okoštalu istinu da demokratizacija informativnog sistema koju je donio *World Wide Web* nije dovela do pluralizma i jednakosti već do vlade postistine i mračnih monopola. Pametni su već primijetili, pa da ponovimo - snaga miliona u koju su se uzdale sve revolucije svijeta paralizovana je lakoćom prenosa glasova koji svojim idiotskim dikcijama onemogućavaju bilo kakvu suvislu ideju ili konstruktivnu akciju da bude sprovedena do kraja. 

Ipak ćemo malo uprostiti: osim navijača koji naređuju  igračima da se svuku, tu su komentatori ispod novinskih članaka koji svojim bedastim intonacijama utiču na diskurs i devalviraju samu poentu novinskog teksta; zatim, tu su novi vojnici interneta koji masovnim prisustvom u svijet društvenih mreža  učitavaju svoje povijesne potrebe, obličje novih teorija zavjera i populističke agende novih lidera. Tu su i vjernici koji fanatizmom driluju fundamentalizam vjerskih organizacija da se slučajno ne opusti. Neko bi rekao da svi procesi idu odozgo i da se masama upravlja, ali menščini da bi mase tu bile odveć abolirane i da živimo obrnuti tok gdje se za pogonsko gorivo koristi vrela krv galerije koja odavno više ne želi samo da aplaudira. Oslobođenja realnosti, nova armija promoviše svoje tehnologijom uslovljene reflekse kao istorijsku volju.  Sad bi da utiču i na igru, kao naši lokalni navijači Varvari na terenu, da osvijeste svoje moralne porive (skidaj taj dres!) svoje fundamentalističke fiksacije (dres je svetinja, ne damo svetinje, itd)  ili čak da preuzmu ulogu udarne pesnice kontrarevolucije što se dešava na mnogim biralištima širom svijeta gdje se uzdižu novi fašizmi.

To da raja ima svoju istorijsku ulogu znao je i drug Lenjin, ali on je koristio metod organizaovanog političkog djelovanja, pa u članku iz septembra 1917. citira Marksa kad kaže da se revoluciji ne može biti vjeran „ako se prema ustanku ne odnosi kao prema vještini“. Dakle, prije nego uđeš u tvornice i kasarne da zapališ svijet, moraš planski i strateški kanalisati đavolju rabotu kojoj si se namjerio. Taj posao jednom je preuzela sovjetska kompartija i znamo kako se završilo. Danas je posao preuzela tehnologija kontrolisana od šačice ljudi, beskrajna mašina manipulatinvog ponavljanja i sigurne zarade koja je otpustila kočnice do tačke kad demokratija ukida samu sebe. 

Nije od juče taj pritisak odozdo i uzajamna dinamika vlasti i javnog mnjenja, samo što je danas ogoljena gotovo do žanra. Kao što smo imali Njegoševo kolo ili grčki hor u tragedijama da u dramskim prelomima diktira najveće zajebe, pozni je Dvadeseti vijek donio istraživanja mnjenja i ankete kao oruđa naučne istine u funkciji političke moći. Nakon izuma pametnog telefona proces je odmakao do nivoa parmanenten sondaže i aktivnog, gotovo organskog učešća podsvijesti u kolektivnom doživljaju svijeta. I ta se podsvijest onda pojavi tamo đe je agon, na fudbalskim smotrama, tamo đe državni zakoni blijede pred učešćem pobunjene čeljadi željne akcije. 

U tom trenutku zloduh novog doba uđe u nekog golmana koji napenali saigrača, na marginama derbija, ako to nije prejaka riječ. A nije, nema prejake riječi, postoji samo fluktuacija, stalni protok kodiranih emocija, pa i ovo moje crno tkanje biva samo je jedan nebitni rukavac ogromnog diskursa, informativnog pakla koji više nije u stanju  prepoznati nasilje kao problem, a kamoli ga se riješiti. Sve ionako postaje zabava, sve scene su "nestvarne", abolirane svojim virtuelnim prisustvom u jezičkom posrnuću novih medija.

Od jedne lokalne utakmice dosta, za ne? Da čovjeka zamisli - kakvo je to vrijeme u kojem navijači uzimaju dresove, a golmani biju saigrače, u kojem lažovi dobijaju izbore ne krijući da lažu, u kojem se istina ne mjeri dokazima nego emotikonima. E to je naše novo vrijeme beskonačnog svitka, beskrajnog skrola, koji se ipak negdje i nekad mora zaustaviti. Teško onom koji dočeka taj dan. 


Šta sve čovjek može da pomisli kad vidi da je golman nokautirao svog saigrača nakon rasprave sa navijačima

komanda odozdo

Skidaj taj dres kad kažem

U Lalićevom romanu Ratna sreća prvenstveno se obavlja prevrednovanje tradicije na kojoj počiva crnogorski kolektivni identitet kako bi se ovaj partikularni identitet prilagodio ideologemu „bratstva i jedinstva“ i ugradio u kolektivno multinacionalno jugoslovenstvo. 

Slično kao u Selimovićevoj „Tvrđavi“, kolorit lokalnog hronotopa i naročito jezičke osobenosti uzeti su za vrhunskog identitarno obilježje rodoljubivih potenci. Otuda se u romanu leksika koja se odnosi na lokalne toponime, naprimjer „Malinov do, Žuta ploča, Zlatovac, Vilinovac, Jagodovi laz, Lisičar, Crveni bor, Biljurovo, Grozničavac“, uzdiže do pjesničkog znaka koji je, kako stoji u romanu, ne „samo pjesma no i slika u bojama, s mitovima iz biljnog svijeta i vilinskog“.

Pogled prema mitskoj prošlosti, koji se u romanu kroz sjećanja preprliće sa referencama na period pred Drugi svjetski rat, osim što je na pojedinim mjestima estetizovan, pretežno je ipak karnevalizacijom resemantizovan. U skladu sa načelima socijalističkog prosvijećenog apsolutizma prevrednovani su ljubavni, porodični, plemenski, društveni i nacionalni odnosi. Stoga pripovjedač i primjećuje kako ga otac vodi na londže staraca da bi se pohvalio svojim sinom, ili da majka hoće da ga oženi kako bi „izvodila folklorne manevre u složenim svadbarskim običajima“.

Na kritičan način se prate i politički osjetljivi događaji vezani za sukob srbocentrične univerzitetske omladine sa crnogorskim knjazom Nikolom.  U roman su ugrađeni istorijski dokumenti koji se odnose na proglase u štampi, sudske procese, bombaške afere, prisilne emigracije, torturu i nasilje.

Međutim, složeni politički momenat ne posmatra se jednostrano, tendenciozno, pristrasno ili istrgnuto iz konteksta, već se ovaj dio prošlosti nastoji kroz umjetničku obradu istorizovati sa pozicije novog društveno-ideološkog poretka. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/ba0478e4-3f3b-4621-b843-0d2219f52d7e)

Iako se problematizuje autoritarna figura kralja Nikole, sa vremenske distance i iz socijalističke ideološke perspektive, ipak mu se priznaju neke zasluge. Isto tako, primjećuje se da je u datim istorijskim okolnostima nesporazum bio neminovan budući da sukobljene strane jedna drugoj nisu ni mogle da ponude sredstva nužna za realnu politiku:

„I zaista da smo donijeli išta više osim prazne priče o „veličanstvenoj zajedničkoj srpskoj zgradi“ i o balkanskoj konfederaciji, lakše bismo se sporazumjeli sa starim knjazom, iako je bio autokrat i grabljivac i iskrivljen profesionalno kao svi monarsi koji dugo izdrže – pa bi naša istorija odonda tekla s manje mržnje i leleka, tamničara i dželata. Ono što mu njemu bilo potrebno – kapitala, ili vještine da ga privuče, te da se stvori neki začetak industrije, da budžet bar malo uravnoteži i zaustavi iseljevanja – mi mu nijesmo mogli dati; ono što smo mu mogli ponuditi – sanjarije i planove za sjedinjavanje balkanskih, panonskih, jugoslovenskih golotrba na njegovu štetu – on je tu pjesmu već bio lansirao prije no smo se mi rodili.“ 

U romanu se spomenutoj ideji „sjedinjavanja jugoslovenskih golotrba“ koja zauzima središnje mjesto očito pristupa sa pozicija realne politike i sa ciljem prevrednovanja. Pripovjedač iznosi kako je svaka generacija obuzeta nekom novom utopijom: „osobođenje, proširenje oslobođenog, ujedinjenje, socijalna pravda, proleterska revolucija, Španija, Češka, Kolonije  – te mu za lični život ne ostane ni da dahne. Nema kad mladić da se zaljubi (...) Nema pravo da se obraduje (...), ni da se zanese čime svojim – samo opštim“. 

Ovakav stav prema južnoslovenskom narativu može se donekle shvatiti kao kritika ideologizovanog društva, jer nije, riječima Wachtela, po mjeri normalne liberalne države. Međutim, u najvećoj mjeri navedeni odlomak, ali i čitav roman, funkcionišu kao pokušaj da se problematično političko mjesto u okviru multinacionalnog jugoslovenstva istrgne od taloga idealizacije koji se nakupio tokom političke borbe kroz srbocentičnu i multikulturalnu fazu jugoslovenstva, kako bi se ideja o južnoslovenskoj uzajamnosti izmjestila u okvir interesa, pragmatike i realne politike za čije praktikante se postavljala socijalitička vlast. 

Ako se Lalićev roman redukuje isključivo na njegove ideološke efekte, onda se može reći da roman u svojoj suštini predstavlja osvajanje tradicije od strane socijalističkog idioma. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/4eef290a-5772-4102-babf-474dfeb94353)
Njegoš i partizani, grafika Antona Lukatelija{.caption}

Na sličan način se u skladu sa vrijednostima socijalističkog diskursa vodilo računa da se ostali partikularni etnikumi iz sastava multinacionalnog jugoslovenstva predstave u skladu sa ideologemom „bratstva i jedinstva“. U romanu se zato složeni istorijski kontekst u Dubrovniku s početka 20. vijeka, u okviru koga su kolale različite identitetske varijante proizašle iz različitih političkih programa ujedinjenja, persiflažom takođe rasterućuje od političke osjetljivosti. Pripovjedač i centralna svijest romana za vrijeme svog boravka u ovom gradu primjećuje da podjele nisu važile samo za njegov plemenski zavičaj, nego su snašle i jednu razvijenu sredinu: 

„(...) a glavno je da sam i u Dubrovniku naišao na plemena i podjelu. Drukčija plemena, no u Crnoj Gori, bez bratstava, tako davno razbratstvljena te izgleda da se tu za bratstva nije ni znalo – Srbi pravoslavci, Srbi katolici, Hrvati, Talijani i talijanaši... Drukčija su im i nadmetanja – ne kao na Cetinju, no kulturna: jedni otvorili „štionicu“, drugi odma da ne zakasne napravili „čitaonicu“, treći opet „štionicu“, četvrti onda nešto slično.“ 

Kako stoji u odlomku, politički sukobi su i muziku podijelili na tri dijela: „hrvatsku, srpsku i talijanskih autonomaša“ pošto „muzika u Dubrovniku, a i drugdje na Balkanu, ima druge namjene u nacionalnoj borbi – ne da uspavljuje, no da budi!“ . Nasuprot stavljanju muzike i opšte kulture u svrhe političkih i nacionalnih borbi pripovjedač je ponudio svoju viziju doživljaja muzike:

„Za mene su njeni časovi bili praznik i lebdenje, odmor od cjepidlačke oštrine riječi i stvarnosti: slatko i tužno i spokojno obamirem slušajući kako nevidljiv neko ravnopravno i bezbrižno razgovara s isto tako nevidljivom velikom vječnošću, i pri tome zaboravljam gdje sam i ko sam, pomiješan s plavetnilom u kojem se gase zvuci kao zvijezde u svitanje.“ 
 
Iako se navedeni doživljaj muzike glavnog junaka i centralne svijesti romana Peja Grujovića čini kao kritika uplitanja politike u oblast umjetnosti, ne treba gubiti iz vida da je tretiranje kulture kao autonomnog entiteta dio strategije tada vladajuće ideologije.  Insistiranje na novodnom esencijalizovanom i univeralizovanom karakteru umjetnosti neodvojivo je od poetike socijalističkog estetizma. Dakle, na sličan način kako je politička avangarda sebe predstavljala kao praktikanta realne politike, isto tako je kulturna avangarda apsolutizovala umjetničku autonomiju. Čini se otuda da je ispravnije ovakav govor posmatrati kao odraz vladajućeg pogleda na svijet. 	
 
Na svom putovanju u Zagreb pripovjedač Pejo, a ujedno i središnja fokalizatorska svijest, ponovo nailazi na nacionalne sukobe, međutim, i ovdje se vodilo računa da se u njihovom tumačenju isključi vjerski i nacionalni identitet kao neposredni razlog podjela. Umjesto toga, sukobljavanje se pripisivalo interesima trgovačke buržoazije, ili „austrijskim i madžarskim vlastima“ koja „nije bez udjela u ovome, iako se pravi luda“. Očigledno da se uzroci nacionalnih i vjerskih raskola pronalaze u prvom redu u klasnim razlikama, ali i u zaostaloj svijesti koja se formirala usljed stalne borbe za goli opstanak. I na osnovu insistiranja na klasnoj podjeli kao jedinom stvarnom antagonizmu u temelju društva može se reći da je Lalićev roman blizak poetici socijalističkog estetizma. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/6d5ab816-a73a-4ee9-b0ef-dca99b1a1af0)

U romanu je, pored Pejovog gledišta o državotvornim polemikama Južnih Slovena, iznijet i pogled beogradskog profesora rimske književnosti koji je takođe, kako je Pejo zapazio, bolovao od „jugoslovenske muke“, koja ga je tjerala da prevodi latinske spise o pobunama ilirskih plemena protiv rimskih osvajača ne bi li iz daleke prošlosti izvukao nauk za savremenike. Profesor je problem oko konstituisanje prve jugoslovenske forme državnosti vidio kao „jednačinu s više nepoznatih“ kako se i naziva jedno poglavlje romana: 

„Nevolja je što ima previše ujedinitelja. Htio bi to tvoj Nikola sa sinovima, a i ovaj ovdje s Nikolinim unucima. Hoće to i Franjo s njegovim generalima, među kojima ima Srba i Hrvata, ima Ličana, Kranjaca, Jaca, Deriopa i derača... Uopšte je kod nas sloboda problem, jednačina s više nepoznatih: ako hoćeš da je izvojuješ ili očuvaš, moraš se podvrći disciplini, a to znači dobrovoljno je izgubiti u korist neke lažljive ljenčuge koja odmah uobrazi da je genijalna, nezamjenjiva, bogomdana. Tu čini mi se, ni viša matematika ne pomaže.“ (139, kurziv dodan)

Navedeno stanovište profesora, koje odslikava svu kompleksnost političke stvarnosti koja je prethodila prvoj formalnoj jugoslovenskoj sintezi, može se dvojako shvatiti u kontekstu drugog, tzv. multinacionalnog jugoslovenstva, s jedne strane to je priznanje socijalističkim vlastima što su riješile nacionalno pitanje Južnih Slovena, a s druge strane može poslužiti i kao opomena istoj toj vlasti da ne „uobrazi da je bogomdana“. Uvjerenje da pisci trebaju da djeluju kao unutrašnja korektura vlasti bilo je na liniji prihvaćene kulturne politike. U navedenom odlomku je, između ostalog, iznesen glavni dogmat jugoslovenskog modernizma koji se temeljio na ideji permanentnog osvajanja prostora slobode po čemu je opet tipičan proizvod epohe u kojoj je nastao. 

U okviru romana dvojak je i odnos prema *homo heroicusu*, čovjeku plemenske svijesti čija se dezintegracija i prati u romanu. Uzroke formiranja takve svijesti pripovjedač pronalazi u „pustinjskom nemanju na ispraznim krečnjačkim goletima Dinarida“ i nemilosrdnoj selekciji koja je odstranila „sve što je meko, popustljivo ili bezvoljno“. 

Ovdje se može primijetiti uticaj ideje balkanskog barbarogenija koje se zvanična poetika nije u potpunosti oslobodila. Čini se da se proizvodnja balkanskih barbarogenija održala i tokom socijalističkog sistema i možda upravo i doprinijela brutalnom nasilju za vrijeme ratnih devedesetih. Krah plemenske kulture pripisuje se banalnosti moderniteta u kojem je neprilagođenom plemenskom čovjeku, kako stoji u romanu, prijetila neizbježna propast:

„Ja bih tu bolest privremeno, dok se ne nađe tačnije ime, nazvao prosto propadanjem plemenskog čovjeka i mentaliteta. Kad je vidio kako se s najvišeg mjesta potcjenjuje i izlaže podsmijehu ono što se dotle smatralo vrlinom i čemu su se pjevale pjesme – čuvanje časti svoje i tuđe, držanje riječi, ljubav srodnička i prijateljska i sposobnost za žrtvovanje  – zamislio se plemenski čovjek, zbunio i ostao zapanjen. Trebalo je dosta vremena da prođe dok je raspetljao šifru svog vremena i shvatio da se traže sasvim suprotne osobine – niskost, pokornost i lukavstvo, pretvaranje, laž i sklonost za nasilje nad nejakim.“ 

U navedenom stanovištu može se zapaziti blagonaklono gledanje na svjetonazore plemenskog čovjeka i njemu pripadajuću etiku i estetiku herojskog doba. Pripovjedač neposredno i povezuje efekte herojskog mentaliteta sa slobodarskim pregnućima Južnih Slovena, a svoje akcije oko izgradnje balkanske političke zajednice vidi kao zanesenjačko požrtvovanje u skladu sa imperativom borbe za slobode koja je u temelju herojsko-epskog nazora. 

Iako se pripovjedač i centralna svijest kao glas vječne narodne mudrosti distancira u romanu od komunističke ideologije, koju vidi kao inferiornu u poređenju sa manihejskim, paganskim spiritualizmom čiji je poklonik, na pitanje u predvečerju Drugog svjetskog rata: „Ko su danas nasljednici i nastavljači djela zavjerenika, zanesenjaka, romantičara i sanjara iz onih dana?“, Pejo imenuje komuniste, jer: „Oni su jedini koji strasno, a i dosta organizovano, brinu brigu o narodnoj budućnosti, čak i o časti (...)“ 



Odlomak iz doktorske disertacije Subverzija političke moći na prostoru bivše Jugoslavije 1970-1990: književnost i pop kultura

ratna sreća

Lalić i socijalističko osvajanje tradicije

Eklektički instrumentalni đir pun ritmičkih ubrzanja, mali djelić jednog od najhvaljenijih crnogorskih albuma prošle godine. Numera "Pi" sa ploče Kradljivci banana podgoričkog benda Antonio Sančez i Kurvini Sinovi.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/reWEnaibIdc?si=AjTb_uDbH9RjuIjG" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Možemo se samo složiti sa autorima i reći Pi! što ASIKS nije češće na živim svirkama. 

Muzička poslastica za one kojima je dosadila i klasična muzika i folk