Dana nema da mi glupi ChatGPT, inače u stvarima pravne filozofije i hermeneutike vješt kao da je teoriju izučio na čuvenom fakultetu u Momišićima, ne kaže da bi mi nešto preporučio "iz iskustva".

Da neki podatak od katastra tražim kroz slobodan pristup informacijama, jer tako brže odgovaraju; ili da za sporazum o priznanju krivice ne predlažem izricanje jedinstvene kazne.

Neku efemernu stvar, tehnikaliju, nešto što nisi mogao da saznaš čitajući Kanta ili Radbruha, nego tako što si koji par cipela odrao idući hodnicima naših sudova i drugih uvaženih institucija.

I dana nema, takođe, da ja, koji sam do dvanaeste godine života mislio da se satelitski program emituje direktno iz svemira, ne odem kući razmišljajući o tome o kakvom se to "iskustvu", pobogu, radi.

Racionalni dio mozga sklapa od fragmenata znanja iz informatike sliku kako se iz miliona izvora tu skupljaju informacije, pa ih algoritam obrađuje tako što u njih doda malo matematičke logike i servira ih po određenom lingvističkom modelu.

Iracionalni zamišlja da iza one tačke što pulsira dok piše "thinking" stoje duše umrlih kolega, koje su ostale u limbu i sada iskupljuju grijehe predajući svo svoje životno i profesionalno iskustvo bogu iz mašine.

I pita se: što mi sada njima dugujemo, i ko kome uopšte ostaje dužan u ovoj novoj podjeli znanja, bogatstva i dužnosti.

**NOVI FEUDALCI** 

Isto se, očigledno, upitao i Berni Sanders, čuveni američki senator i nesuđeni kandidat za predsjednika, početkom ovog mjeseca, kada je rekao da je AI izgrađen na zajedničkom znanju i radu, i da bi američki narod morao da dobije "kompenzaciju" za to.

Njegov predlog je jednokratno oporezovanje svih velikih igrača na ovom tržištu, što bi stvorilo državni investicioni fond vrijedan ciklione dolara, koji bi kasnije bili iskorišteni za potrebe američkih građana.

Sandersova je ideja, dakle, ograničena prirodom njegove funkcije, i u prostornom i u ideološkom smislu, ali je važna zato što prvi put u javnoj, medijskoj i političkoj sferi, postavlja pitanje od koga će zavisiti sudbina generacija koje dolaze: čije je naše znanje i iskustvo, i može li se ono, primjenom novih informacionih alata, komodifikovati i prodavati – upravo nama koji smo ga stvorili.

Ovo je pitanje koje zadire u samu srž kapitalizma, sistema što, sasvim u neskladu sa dogmatskim objašnjenjima njegovih apologeta, prije svega služi da nam pojedinci  koji su ekonomski jači ili bliži izvorima vlasti - prodaju resurse koji bi i po božanskim i po ljudskim zakonima morali da pripadaju svima podjednako.

Do sad su nam, znači, prodavali našu vodu, naša žita i bilje, kamen i so. To je sve stvaralo osjećaj nepravde, ali nije bilo beznadežno, jer nije moglo biti centralizovano. Naprosto, nije postojala mreža koja bi pijaću vodu transportovala bez velikih troškova iz Crne Gore u Ameriku, nego nas je globio neki lokalni šišnjar koji ima para da proizvede dovoljno boca, i usput je dobar sa vlastima pa je dobio koncesiju.

Sada smo, međutim, dobili nekoliko, mahom američkih i možda kineskih, tehnofeudalista, koji sve što smo mislili i pisali na internetu u poslednoj deceniji ili dvije, pretvara u robu, a nas u kmetove koji nesvjesno stvaraju vrijednost za njihove feude.

 **JAČI KAČI**

Evropska unija se onda čini kao jedan od rijetkih entiteta spremnih da se znanjem i političko-ekonomskom moći suprotstavi ovom trendu, i ona to na prvi pogled pokušava u više pravaca – svojom čuvenom GDPR uredbom kojom se nalaže transparentno upravljanje podacima, kao i konceptom autorskih i srodnih prava, koji je, konačno, i nastao u njenom krilu.

Za dosljedno sprovođenje ovog prvog je, međutim, potreban tehnološki nivo koji odavno ne stanuje na Starom kontinentu, i priča o zaštiti podataka je više ideološko-manifestna nego što ima realne domete.

Dok kod autorskog prava dolazimo do vrhunca tragedije našeg doba, u kojoj je glavni junak na početku ušao u pogrešan voz,  i na kraju shvata koliko je svaka stanica sve dalja od mjesta gdje je htio da stigne.

 Autorska prava su, naime, čedo kasnog merkantilizma i prpošnog ekonomskog liberalizma, te izraz jedne naoko plemenite ideje – da su misao, znanje i kreativnost nešto što je vrijedno, i samim tim mora biti plaćeno, kao i svaka druga roba. A država (čitaj:politika) nad tom trgovinom treba da ima kontrolu.

Šta, međutim, raditi kad vas razvoj tehnologije dovede u situaciju da država više ne može da vrši efektivnu kontrolu, a pravila koja ste uspostavili kao osnov dogovora između dvije strane u trgovini – nemaju moći da slabiju stranu, a to je ona koja prodaje znanje, zaštite od nasrtaja jačega?

Jer su prava intelektualne svojine ograničena u vremenu, sputana u načinu zaštite (ne štiti se puko prenošenje znanja, razgovor, mišljenje, iskustvo... a to je baš ono što našim feudalcima treba) i ne odražavaju suštinu novonastalih odnosa.

U toj borbi Davida i Golijata očekuje se da Sud pravde EU uskoro donese presudu u slučaju Like company vs Google, u kojoj jedan mađarski izdavač tvrdi da je nedozvoljeno da Gemini koristi njihove tekstove za treniranje AI modela, i da onda reprodukuje djelove bez dozvole i plaćanja naknade. Presudu ćemo vjerovatno dočekati ove godine, i ona će, još vjerovatnije, sasvim u skladu sa pravnom tradicijom koju smo izgradili, biti bazirana na tome da AI može da koristi javno dostupne novinske izvore za treniranje modela, i da je jedino što ne smije da radi – reprodukovanje sadržaja takvih da previše liče, odnosno plagiraju originalni tekst, bez pozivanja na izvor i na način koji bi bio nedozvoljen u klasičnom medijskom pravu.

Što je prepreka koju će i Google i ostali u budućnosti lako preskočiti.

**PROKNJIŽENO**

Ruši se, dakle, jedan svijet u kome ste imanje, a ne znanje, proglasili vrhunskom vrijednošću. Mislili ste da možete taj poredak kontrolisane borbe za prisvajanje svega, od plodova zemlje do ljudskog duha, da uspostavite tako da garantuje relativni mir, pa čak i neki privid pravednosti. Onda je upravo razvoj ideja doveo do situacije u kojoj se pravila okreću protiv većine i guraju, na način neviđen u ljudskoj istoriji, svu vrijednost u ruke nekolicine.

Kompletno ljudsko iskustvo, kreaciju, znanje i razumijevanje...i snove i javu – kablovima u jedan centar koji će to prodavati kao second hand robu.

Treba se na ovom mjestu sjetiti veličanstvene Kišove priče "Enciklopedija mrtvih" u kojoj pisac varira religijsku temu, Mormonsku knjigu u kojoj su na mikrofilmovima sačuvani podaci o svakom živom biću za koje su autori saznali. Kod Kiša je ova storija doživjela kniževnu transpoziciju i postala "egalitaristička vizija svijeta mrtvih", ideja da svako ljudsko biće na neponovljiv način doprinosi zajednici i da je njeno ili njegovo iskustvo nešto što se mora sačuvati.

Realnost se danas, u stilu najbolje antiutopije, sprda sa ovom plemenitom prosvetiteljskom idejom, i kaže –  aha, biće sve sačuvano, ali do one tačke i na onaj način koji će donijeti pare gazdi, a tebe učinilo robom. Anonimnim.

Možda je, dakle, Sandersova ideja pionirska (da, živite u svijetu u kome se pionirske ideje rađaja u glavama osamdesetčetvorogodišnjaka), i pomalo naivna u efektima koje priziva, ali izvjesno nosi klicu jedne pobune na koju ćemo biti prinuđeni da bismo sačuvali svoju suštinu.





Kompletno ljudsko iskustvo, kreaciju, znanje i razumijevanje...i snove i javu – kablovima u jedan centar koji će to prodavati kao second hand robu


PRAVO PRENOSA

Ruši se, dakle, jedan svijet

Kad kritikujem kapitalizam i njegovu razornu logiku koja nas gotovo bez izuzetka otuđuje, istovremeno gubim nadu da se bilo šta novo može reći, naročito na mrežama, u etru, u sredstvima koja služe da kontrolišu, devalviraju ljudsko i svedu nas na korisnike. Na tim mrežama mnogi događaj izgleda kao spektakl za nekog meni dalekog, nepojmljivog, za političku partiju ili, još apstraktnije, algoritam. A algoritmi su novi logori, koji izgladnjuju, muče i uništavaju na suptilniji i, usudiću se reći, ne manje opasan način, jer u algoritmu, u toj apstraktnoj mreži lajkova, mišljenja i reakcija, nema nade, jer nada ne može biti održana u online prostoru predugo. Za nadu treba drugi čovjek i njegova povijest, njegovo stanje, ako hoćete, njegova patnja.

Jedna sam od onih osoba koja od djetinjstva prati fudbal. Počelo je sa velikom ljubavlju prema Juventusu, Edgaru Davidsu, Kamoraneziju i Nedvedu, a poslije i Barceloni, nakon što je Ronaldinjo iz PSŽ-a počeo igrati u katalonskom klubu. Poslije srednje škole više sam pratila Bajern iz Minhena i gledala evropska i svjetska prvenstva. Fudbal je, po definiciji, ono što kao filozofkinja usmjerena na kritiku kapitalizma, nejednakosti i otuđenja treba da prezirem, ali ipak ima nešto marksistički relevantno u Svjetskom prvenstvu, makar za analizu i razumijevanje geopolitičkih odnosa, makar kao potvrda onog što znamo o globalnom Jugu i njemu nadređenom Sjeveru.

Kad je prije nekoliko večeri, u toku utakmice Švajcarska – Katar na teren izašao rezervni igrač, komentator je rekao da ga je Milan kupio za 40 miliona, iako ne igra previše. Zamislite 40 miliona eura za rezervnog igrača, zamislite onda uspješnije fudbalere i njihove cijene, zamislite taj biznis koji čini da se osjećamo tako glupo dok shvatamo da gledamo basnoslovne cifre koje trče terenom. Da stvar bude još poraznija, trče na terenu neke američke savezne države, koja somalijskog sudiju ne prihvata kao ljudsko biće, koja ne dozvoljava svim nacijama jednako da budu uključene u igru ili prate svoj nacionalni klub, a tim Irana odmah nakon utakmice hitno šalju, umjesto u hotel u Kaliforniji, u Meksiko, za svaki slučaj.

To znači da fudbal ima potencijal da pokaže kako stvar stoji na opsadnom svjetskom terenu, manje zelenom, a više represivnom. Ko su ti svjetski drugi, ko su ti stranci s kojima zapadni čovjek ne može da se poveže, đe su te kulture koje ga plaše i tjeraju da mu granične policije reaguju? Što je to drugo što, drukčije doli BDP, predstavlja svoju zemlju? Ko su te zemlje koje u pauzama za navodnu hidrataciju, ili tokom vijećanja VAR-a pretražujemo po geografskoj karti? Kakvo je to prvenstvo u kojem igrači čekaju na terenu da se nama, na malim ekranima diljem svijeta, završi reklamni blok? 

Kakvo je to poniženje fudbala i čovjeka?

Ipak, u tom dobro upakovanom poniženju, i mimo njega, ima i onog što u širem smislu možemo nazvati ljudskim, a mimo toga što su fudbaleri preplaćeni, a karte za utakmice preskupe – klasnom borbom. Navijači Bosne i Hercegovine skandirali su na američkim ulicama Palestini, na tribinama su pjevali ljubavne pjesme, staroj Jugoslaviji dali su nadu, ne u fudbal, nego u ljubav i dostojanstvo. Izbacili su politiku iz postnacionalne mobilizacije, u kojoj nakon njihovog remija srpski tabloidi govore o Lukiću Srbinu, a hrvatski o „vrataru“ Hrvatu. Nejaka, ratom razorena Bosna uči komšije o ljubavi, o nadnacionalnom, o uzvišenijem.

Iranski fudbaleri nose simbol sjećanja na broj stradale djece pod američkim bombama, a Haićani meću poljsku zastavu u znak sjećanja na saosjećanje s kolonijalnom mukom malog naroda iz 19. vijeka. Pun je teren ljudskih priča koje traju i preko devedeset i nešto minuta igre, pun je fudbal simbolike, pun je svijet zemalja od kojih možemo nešto naučiti, ne o nacionalnom, ne o mržnji, ne o rezultatu i snazi, nego o solidarnosti, otporu i ljudskom.

Zato ovo prvenstvo gledam kao klasnu borbu, gledam i čekam Ibrahimovića da na našem zapjeva Brenu u američkom studiju, čekam da neki veliki ljudi progovore jezikom mimo cijene transfera ili ličnog bogatstva. Čekam da zapjevaju planine, stepe i pustinje nekih zemalja koje Zapad ne razumije, jer je jezik zapadnog svijeta sve manje razumljiv čovjeku. Algoritamski jezik, koji srećom Bosanci, Cabo Verde i drugi „drugorazredni“ na ovom prvenstvu ne razumiju, jer ga oni razbijaju – srcem.



 Čekam da zapjevaju planine, stepe i pustinje nekih zemalja koje Zapad ne razumije, jer je jezik zapadnog svijeta sve manje razumljiv čovjeku

više od igre

Ovo prvenstvo gledam kao klasnu borbu

Kad sam čuo navijače Bosne i Hercegovine kako pjevaju „Ljiljane“ usred Sent Luisa, na pripremnoj utakmici protiv Paname, nisam mogao da se ne sjetim svih aviona, pa i onog što me je prvi put prebacio u tu ničiju zemlju i svačiju nadu, ili što bi prost narod rekao – Ameriku-čemeriku.

Sad se tamo igra lopte i dok ovo pišem Bosanci i Hercegovci drže bod. Ne znam hoće li se dalje kvalifikovati, ali ovo o čemu pišem ne tiče se te vrste pobjeda. Cijeli je stadion pjevao, a onda se desila pauza za uzdah, ta sekunda uzimanja daha i nastupila osobena tišina, duboka, imigrantska, paklena cezura iz koje se prolomio zvučni udar: „U ovom gradu ja nemam nikoga.“ To hvatanje daha me je dirnulo, snimio sam kratku [FB poslanicu](https://www.facebook.com/share/v/1cnqCYYzgq/) i od tada dobijam poruke pune ljubavi i nade. Dodirnuo si srca mnogih, piše mi jedan čitatelj. 

Poznato je meni to hvatanje daha, ali na drugi način.

U mojoj zemlji postoje stihovi „Na Lovćenu Njegoš spava“, pa se dvije grupe podijele i posisaju sav vazduh iz sobe uoči novog stiha, da bi jače grunuli istinu do koje tako dirljivo drže. Vazduha prifali u sobi, ponekome pripadne muka, da bi naše dvije grupe ispalile svoje osvojene svjetove u etar: jedni kažu „najmudrija naša glava“, drugi kažu „najmudrija srpska glava“. I to traje cijelu mladost, a mladost je vječnost, zajedno sa inim otadžbinskim kičom koji jednako zaziva kralja, otadžbinu, mrtve generale ili granične patrole. Sve nam je to ostalo od čukunbaba i držimo ga se manje-više regionalno; vrijeme i prostor skupljamo u te jadne tačke raskola.

A onda stigne avion, povede te za Ameriku i tamo se nađeš u gradu u kome nemaš nikoga i pjevaš ljubavnu pjesmu domovini u čast.

I baš su tu Bosanci i Hercegovci ovog puta pokazali kako pjesma jedne nacije može biti ljubavna, kao „Danny Boy“, uostalom, sa ili bez mjehova i gajdi, ali uvijek sa istim sjetnim pokoravanjem sili koja oslobađa ljubav.

I znam da su na tim tribinama bili mnogi hajvani, kao što je hajvan i autor ovog sentiša; znam da bi bilo glupo idealizovati navijače, makar bili zidari i keramičari iz Misurija, izbjeglice iz najstrašnijeg rata ili ljubljeni Jugosloveni... U redu, predajem se, ipak ću ih idealizovati, jer nekog ideala se čovjek mora dokopati ako želi pristojno da završi tekst, a kamoli život.

Dakle, moja poenta je da svi balkanski navijači, sa ogavnim pokličima i marševima, sa svojim trubama i ciroznim refrenima, treba da se uče tišini i hvatanju vazduha, treba da praktikuju jogu i dišu na nosnice kao otmena sorta bosanskog i hercegovačkog tifoza iz nužde, parketara ili molera iz predgrađa Sent Luisa, koji se napio na stadionu od dva piva, kome je tuđe sunce udarilo u čelo, pa ne zna je li srećan ili tužan, plače li ili se smije; i je li to gore na nebu dron ili avion, pomjera li se ili stoji u mjestu kao njegova sudbina, zaglavljena pod nebom, u gradu u kome nema nikoga.


A onda stigne avion, povede te za Ameriku i tamo pjevaš ljubavnu pjesmu domovini u čast.

himna

Immigrant song: U ovom gradu ja nemam nikoga

Makar jednom sedmično, kod Crnogorskog narodnog pozorišta, sa strane Vučedolske ulice, naiđem na mrtvu pticu. Tradicionalni susreti sa palim letačima traju već skoro pet godina, preciznije od kad radim u pozorištu. Dio zgrade prema Vučedolskoj uglavnom je u staklu, a koleginice koje su svikle na taj prizor objasniće mi da ptice nemaju sposobnost razaznavanja fenomena refleksije. Od siline udara u letu, većina njih ostane mrtva na trotoaru. Jedan od kolega, koji je valjda želio da ispadne faca u kolektivu, kazao je da je to vrsta ptica kamikaza.  

Pomirljivo sam shvatio da se tu ništa ne može učiniti i prihvatio objašnjenje da je to jednostavno tako. Moji susreti sa palim Ikarima postali su gotovo svakodnevica, posebno u proljećnom periodu i u jesen, u sezoni migracija, kada češće preskačem preko leševa dok prolazim stazama ptičijeg Staljingrada. 

Indiferentnost prema ptičjem pomoru bi se nastavila da prije nekoliko dana, dok sam biciklom prilazio parkingu, nisam primijetio još jednu žrtvu staklene iluzije. S tim što je ona pokušavala da uzleti. Pola metra od nje ocrtavao se trag svježe krvi, što znači da je pala neposredno prije nego što sam naišao.  Parkirao sam bicikl i vratio se do majušne ptice, slične vrapcu, ali sa jarko žutom bojom... Bila je mirna, uspravna, a ispod nje je kapala krv. Jednim malim skokom sa trotoara je doskočila do trave. Primakao sam joj se, kažiprstom je pomilovao po glavi, a ona nije imala više snage da se plaši.  Nisam znao šta treba da uradim, pa sam otrčao do portirnice, uzeo vodu i maramice i vratio se, a ona je i dalje bila na istom mjestu. Uzeo sam je u ruku i ponio što dalje na travnjak, položio je, a ona je gledala prema meni. Čuo sam da me je pitala šta će sad da se desi. Znao sam da će da umre. Kolega je prolazio i pitao šta se zbiva. Ne dižući glavu, suvo sam odgovorio: „Ptica umire“. On ništa nije rekao.  

Pratio sam njene posljednje trzaje, oči su joj se postepeno sklapale – čudno je posmatrati smrt iz te blizine. Nakon što je sklopila oči, noge su joj se nekoliko puta zgrčile dok nisu postale voštane. Odletjela je u smrt, a ja sam „odletio“ na posao.  

Koliko sam uspio da provjerim uz pomoć AI-ja, bila je to ptica čižak, žuto-bijele boje sa dugim crnim prugama. 

**Razmjere smrti**

Kasnije sam se informisao: smrt ptica prilikom udara u staklo zgrada naziva se kolizija. Ako je staklo prozirno, misle da mogu letjeti kroz njega, a ako je reflektujuće, mogu zamijeniti odraze za pravo drveće i nebo. Ptice ne udaraju u staklo zato što su sklone suicidu (ili uslijed dosadnih predstava), već se sudaraju s prozorima jer ga ne vide, odnosno u staklu vide odraze vegetacije ili neba. Evolucija nije pripremila ptice za suočavanje sa staklom, kao što ni mi nismo programirani da letimo.  Sudari se mogu dogoditi u bilo koje doba godine i u bilo koje godišnje doba, ali su najčešći u zoru i sumrak tokom proljećne ili jesenje migracije.

Mnoge ptice migriraju noću i tada vještačka svjetla predstavljaju opasnost jer privlače selice u urbane pejzaže, posebno u uslovima niskih oblaka ili [magle](https://www.allaboutbirds.org/news/why-birds-hit-windows-and-how-you-can-help-prevent-it/).  Prema istraživanju iz 2024. godine, samo u SAD-u je procijenjeno  preko milijardu ptica žrtva udara u staklo. [Dalja istraživanja](https://www.audubon.org/magazine/window-strikes-are-even-deadlier-birds-we-thought) su pokazala da je riječ o brojci od preko 3 milijarde mrtvih ptica na godišnjem nivou od udara u staklene građevine. Poređenja radi, takođe u SAD-u, broj ptičjih smrti uzrokovanih spoljnim faktorima (kao što su mačke, motorna vozila, elektroenergetska postrojenja, turbine za vjetar i dr.) ne prelazi 80 hiljada [godišnje](https://en.wikipedia.org/wiki/Bird%E2%80%93window_collisions). 

Iz saopštenja iz 2022. godine, organizacija CZIP (Centar za zaštitu i proučavanje ptica) navodi procjenu da se [u Njemačkoj](https://www.vijesti.me/vijesti/drustvo/612398/czip-siluetom-sprijeciti-da-ptice-udaraju-o-staklenu-povrsinu) 100–115 miliona ptica godišnje sudari sa staklenim površinama, što odgovara udjelu od 5 do 10 odsto svih ptica u Njemačkoj. Dakle, u urbanim četvrtima staklene zgrade su ubjedljivo najveća prijetnja po ptičiji život. Novija istraživanja pokazala su i da oko 60 odsto ptica koje dožive udar u staklo [ne preživi](https://www.theguardian.com/environment/article/2024/aug/07/death-toll-for-birds-hitting-buildings-may-be-over-1-billion-a-year-in-us-report). 

Dastin Partridž (Dustin Partridge), doktor nauka iz organizacije NYC Bird Alliance, tvrdi da je to velika prijetnja za ekosistem: „Ubijaju se ptice koje bi inače mogle preživjeti i razmnožavati se godinama. Većina ptica koje smo pronašli u sudarima bila je inače potpuno zdrava.“  

Zgrade bilo koje veličine mogu uzrokovati koliziju, a većina se zapravo događa kod kuća ili niskih zgrada - [ne kod nebodera](https://www.audubon.org/magazine/window-strikes-are-even-deadlier-birds-we-thought). Događaj u SAD-u koji se desio u noći 4. oktobra 2023. godine, kada je preko hiljadu ptica selica svoj put završilo ranije nego što je planirano zakucavši se u Kongresni centar Mekormik Plejs (McCormick Place) u Čikagu – veliku staklenu zgradu – dospio je na naslovnice širom zemlje i podstakao Službu za ribu i divlje životinje SAD-a (U.S. Fish and Wildlife Service) da sazove samit. Na sastanku su učestvovale grupe za posmatranje ptica, vladine agencije, arhitektonske firme, istraživači, organizacije za „tamno nebo“ i drugi. Osnovali su [Savez za sprječavanje sudara ptica](https://www.stopbirdcollisions.org). Prvi projekat bio je upravo da ogromnu staklenu zgradu Kongresnog centra Mekormik učine bezopasnom. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/53a8303c-6fc7-45d0-8c5b-eee58eb31053)
Primjer printa na staklu, foto:verrage.com{.caption} 

Plan je uključivao nanošenje malih bijelih tačaka u obliku mreže od 5 cm na površine svih prozora, pomoću folije koja se lako postavlja. Od završetka projekta, broj uginulih ptica na toj lokaciji opao je za oko 95% u poređenju sa migracijama prije ove [promjene](https://www.npr.org/2025/10/17/nx-s1-5571014/bird-migration-collisions-glass-buildings).  Ovo se dešava u trenutku kada je Trampova administracija oslabila savezne mjere zaštite ptica selica, oslobađajući kompanije odgovornosti za slučajno ubijene ptice. 

**Mjere protiv staklene smrti**

Primjenom dizajna prilagođenog pticama u novogradnji i adaptacijom postojećih zgrada, projektanti mogu značajno smanjiti sudare. U SAD-u mnoge kompanije nude tzv. sigurno staklo za ptice, a cijena je često samo 5 posto viša od standardnog stakla. Osim toga, smanjenje vještačkog svjetla noću može pomoći u ublažavanju dezorijentišućeg efekta na ptice koje migriraju[ noću](https://www.audubon.org/news/what-does-bird-safe-glass-even-mean).  

„Isključivanje spoljašnjih reflektora tokom sezone migracije ptica, isključivanje svjetla noću na nenaseljenim spratovima, mehanizmi koji bi svjetlost usmjeravali nadolje ili jednostavno – spuštanje roletni i zavjesa na prozorima...“, ističe [Nik Dan](https://www.bbc.com/serbian/articles/cm2k3kdwjgyo/lat) (Nick Dann).  

Inicijative za gašenje svjetla dobijaju na snazi u američkim gradovima, uključujući Dalas, Hjuston, Filadelfiju i Njujork. U Francuskoj brojni gradovi gase ulična svjetla kako bi uštedjeli energiju i smanjili uticaj svjetlosnog zagađenja na biljke i životinje.  Kompanija „Arnold Glas“ (Arnold Glas), sa sjedištem u Njemačkoj, nanosi na svoja Ornilux zaštitna stakla za ptice premaz koji reflektuje ultraljubičasto zračenje, koji je uočljiv pticama, ali je praktično nevidljiv ljudima.  

Nevladina organizacija CZIP (Centar za zaštitu i proučavanje ptica) jedina je kod nas ozbiljnije pristupila ovom problemu. Građanima su kao rješenje predložili naljepnice za staklo u borbi protiv staklene smrti. Preporučuju se naljepnice u nekoj jarkoj boji, posebno kada se radi o tamnijim staklenim površinama kako bi bile što uočljivije, kao i postavljanje naljepnica drugih oblika (tačke, mreže, linije), sve dok neobilježena površina između njih nije veća od našeg [dlana](https://www.vijesti.me/vijesti/drustvo/612398/czip-siluetom-sprijeciti-da-ptice-udaraju-o-staklenu-povrsinu). Dali su i smjernice o tome kako tretirati pticu povrijeđenu u sudaru. 

U sklopu projekta *Spring Alive*, donirali su naljepnice za javne zgrade, Erste banku, ali i za Crnogorsko narodno pozorište. Bio sam zadovoljan što je baš CNP bio jedna od prvih zgrada sa naljepnicama protiv kolizije, ali i razočaran što akcija nije nastavljena i što nije urodila plodom. Sa druge strane, internet pretraga ne prikazuje rezultate da su se neke od naših državnih institucija pozabavile ovim problemom kolizije ptica, ili možda sa tim nisu ni upoznate...  

Kad nismo u stanju da spriječimo ratove i pomor ljudi širom svijeta, ono što makar možemo jeste da učinimo da ptice slobodno lete našim gradovima, kad mi već ne možemo.  

„Nada je stvorenje sa krilima“, pisala je Emili Dikinson (Emily Dickinson), a aktivista i borac protiv korporativnih moćnika Ričard Grosman (Richard Grossman) pisao bi: „Skovaćemo novi um i konačno shvatiti da je duh životinjski“

Kad nismo u stanju da spriječimo ratove i pomor ljudi širom svijeta, ono što makar možemo jeste da učinimo da ptice slobodno lete našim gradovima

kolizija

Spasiti ptice od staklene smrti

Prva čitalačka iskustva su poput prvih poniženja ili najranijih strahova, nikad se ne zaboravljaju, čak i onda kad se prevaziđu i učine se naivnim ili pretjeranim. Nakon osnovnoškolskih lektira, djela koja sam sa nepobitnom pažnjom čitala bila su poezija i nezavršeni roman „Vadim” M. J. Ljermontova, te antologija ruskog simbolizma u prevodu Boža Bulatovića. Odlično se sjećam te predivne knjige koja me upoznala sa najvećim sovjetskim pjesnicima, ali i sa njihovim životima, uglavnom svrstanim za ili protiv ruske revolucije. Crveni pjesnici ili unutrašnja emigracija. Poruke o revoluciji Vladimira Majakovskog ili mračne metafore Valerija Brjusova. Možda sam tad prvi put počela razmišljati o važnosti revolucije sa jedne i potrebi da se uvaži i očuva tradicija sa druge strane. Moglo bi se, dakle, reći da je moj literarni fundament sovjetska književnost. 

Kasnije se taj fundament dodatno učvrstio opsesijom Doktorom Živagom, životom Borisa Pasternaka, prvim romantičnim viđenjima ljubavi, levitirajući na atmosferi trenutaka blaženstva Bijelih noći M. F. Dostojevskog. I zbilja, malo je ko kao Sovjeti mogao da odgovori mom tinejdžerskom biću, gladnom literarnih uzora i zanosa s početka vijeka, koja su ovi pisci, čak i onda kad su govorili o revoluciji, utiskivali u neispunjenu dušu neukaljanu životnim iskustvom.

nedavno je u Zeti svečano otvoren spomenik Sergeju Jesenjinu. No, na stranu patetično-seljački govori kako Milutinu Zogoviću, otvaraču ovog spomenika, dolikuje, na stranu i natpis na ruskom kao da su svi Zećani familijarni sa ruskim, na stranu i politička pozadina, pozivanje na majku Rusiju kao vjekovnog spasioca… Na stranu , dakle, sve ono što bi se moglo nazvati društveno-politička zbilja koja je nedolična, vulgarna i nedobronamjerna, pa sam je i pustila da kao takva protutnji… Ono o čemu želim da pišem sa distance, mjesec kasnije, može se svesti na jedno prosto, lokalno, pragmatično pitanje:

Ima li Zeta prečih i zaslužnijih od Jesenjina? Ima li jedna lokalna vlast ikakvih ciljeva i bližih uvida od ruskih i kosovskih?

Krajem decembra, sad već davne 2015. godine, predstava Ćelava pjevačica Slobodana Milatovića je, na insistiranje reditelja, svoje premijerno prikazivanje imala u KIC-u Zeta, u Golubovcima. Milatović je povodom toga objasnio da je ta neobična odluka u stvari želja da se ukaže omaž Slobodanu Aligrudiću, poznatom jugoslovenskom glumcu, porijeklom Zećaninu. Dakle, umjesto Jesenjinu, možda je bilo primjerenije napraviti spomenik Aligrudiću.

Aligrudići, Zećani iz sela Balabani, nijesu dali samo filmsku zvijezdu – o kojoj, sigurna sam, većina zetske omladine ne zna ništa – nego i veliki broj partizanskih boraca čija imena stoje na najpoznatijem spomeniku, simbolu Zete sa starih razglednica, autora Tupe Vukotića. Na tom spomeniku na Dan oslobođenja nije položeno cvijeće, taj spomenik je zapušten i sve manje ugledan, jer je preče na taj dan uvažiti Jesenjina nego ljude pale za slobodu, za mogućnost da mi danas na ovom prostoru uopšte živimo. Spomenik se u tom smislu mogao podići i narodnom heroju iz Goričana Velimiru Radičeviću, španskom borcu, jednom od posljednjih narodnih heroja, koji je 2017. preminuo, ostavljajući za sobom nekoliko intervjua koji dodatno svjedoče o njegovom ugledu i zaslugama.

No, budući da zetska vlast (ne)činjenjem jasno pokazuje svoje prioritete, a prioritet očito nijesu svi Zećani, nego šaka ostrašćenih glasača koja se ideološki napaja sa rusko-srpskih izvora, te joj crvena boja zetske prošlosti posebno kvari istorijsku jednačinu sa jednom nepoznatom, onda je razumljivo da partizanski heroji nijesu u njenom fokusu. U tom slučaju, spomenik je trebalo podići živom zaslužnom Zećaninu ili Zećanki. Što da ne? A njih ima. Omaž neke vrste čak i za života je zaslužila Nada Vujović, poznata kao Nada-babica, zetska heroina koja je povila gotovo svako novorođeno biće na teritoriji Zete, ali i van nje. Ukoliko bi život bio u fokusu politike, tamo gdje on najviše buja, dakle na lokalu, onda bi takve posvete i vrednosni akcenti bili očekivani. Ali život je u drugom planu, ideologija ne prepoznaje trud, rad i znanje neke tamo žene koja više od pola vijeka volonterski ordinira po zetskim selima, nudeći svoje znanje i iskustvo, ne tražeći nikakvo priznanje, te upravo zbog toga zaslužuje da joj se ukaže.

Umjesto ukrućenog Zogovića iz Vlade koji po partijskom ključu obilazi mjesta sa kojima nema nikakvu emotivnu konekciju, možda je neko od lokalnih zanatlija, penzionera ili poljoprivrednika mogao progovoriti o precima partizanima i borbi lokalnih heroja.

Mnogo je problema u zetskoj opštini, ali svi su svedeni na simboliku i memorijabilnost. Evo, npr. odbijanje da se za Dan nezavisnosti istakne državna zastava. To znači ne samo insistiranje na ideološkoj nazadnosti i ludosti, nego i diskriminaciji Crnogoraca u Zeti koji nemaju drugu domovinu, a kojih je po potonjem popisu ipak najviše. Upravo tu računicu neko želi da forsira, da Zetu podijeli po lažno indukovanom etničkom ključu, kako bi se zamaglila činjenica da ogromna većina građana, bilo kako se nacionalno izjašnjavali, želi da živi po zakonu, mirno i civilizovano.

Forsiranjem navodnog lokalnog patriotizma koji se temelji na predrasudama od kojih Zeta treba da se odbrani, potvrđuju se mane predgrađa koje se iz centra s prezirom naglašavaju. Vlast zapravo igra na kartu zaostalosti kao osobenog znaka i prestiža, te svoju vulgarnu strukturu izvozi u domen javnog prostora, od skupštine do TV Pinka. Ali ni tu nije kraj, jer dolazimo do jednog zanimljivog fenomena: u opštem poniženju svakog civilizacijskog dometa i vrijednosti jedne lijepe regije, prvaci neukusa, predvođeni onim najglasnijim, biraju nekakve kulturne reference paušalnog i dirljivo provincijalnog koda, miluju nekakvu romantičnu plastiku dok grcaju i recituju svom partijskom škartu. I to jeste neobičan oblik perverzije da se kultura i stari pjesnik Jesenjin koriste *protiv* razvoja i kulture, da se reference nekakve davne lektire balsamuju u povraćki i da se vajnom brigom za pismenost udari završni udarac životu, stvaranju i kulturi u jednom selu. 

A sve to dok zetski učenici srednjih škola nemaju prevoz do Podgorice, nego presijedaju i čekaju kod napuštenog Kombinata aluminijuma da ih kakav šofer pokupi.




Forsiranjem navodnog lokalnog patriotizma koji se temelji na predrasudama od kojih Zeta treba da se odbrani, potvrđuju se mane predgrađa koje se iz centra s prezirom naglašavaju. Vlast zapravo igra na kartu zaostalosti kao osobenog znaka i prestiža

blament

Jesenjin u Zeti

Pomislimo da postoji autor radio-emisije koji se trudi da svoj autorski glas učini nedostupnim logikama vještačke inteligencije. Ako smo zamislili tog deliju, daj da odmah kažemo da sam to ja i da sam svirao klavir i otpjevao song za epizodu koja će biti emitovana sljedeće nedjelje.

Problem ili sreća sa tom kreativnom odlukom nije moje slabo pjevanje ili jadan klavirski staž, nego činjenica da to nije nešto očekivano. Puka potreba da se nešto uradi drugačije po svaku cijenu miriše na adolescenta, ali ipak ima svoju logiku. Šta to vodi jednog sredovječnog čovjeka, tj. mene, koji je pola radnog vijeka proveo u mainstreamu da krene putovima oštrih krivina? Otkud radio-program, pa još eksperimentalni, otkud muziciranje bez iskustva i songovi?

Iz unutrašnje potrebe, naravno, ali prvi put u posljednje vrijeme zaista vidim suštinu poriva koji je postojao oduvijek. Sav moj kreativni rad bio je borba sa autoritetom koji negira iskustvo i svetost trenutka bestežinskog stanja u kome umjetnost nastaje. Tamo gdje drugi vide ljenost, moj je hram. U njemu su opsesija, potreba i opravdanje dovoljni dokazi da se bude i stvara. Onaj koji stvara, bila to pjesma, radio-drama, slika ili roman, ustaje protiv samodovoljnosti, ali i okrutnosti svijeta.

Kao što već naslućujete, stidim se ovih opštih mjesta i formulacija. Odavno odviknut od teorijske literature, izbjegavam da govorim o stvaranju upravo da ne bih upadao u ovakve sentiše. I onda, prošle sedmice, dok sam snimao taj iznenadni song, shvatio sam da ipak postoji neka tajna logika moje radijske igre, po kojoj se ravnam i vladam, tražeći uvijek nove i drugačije forme. Shvatio sam da pokušavam da prevarim vještačku inteligenciju, odnosno da je smisao savremenog stvaralaštva, bilo koje sorte, onako kako ga moja malenkost shvata, odlutati od zadatih algoritamskih usjeka i prečica AI-ja.

Poenta je, dakle, napraviti djelo – što znači osmisliti umjetnički život koji je u stanju da pokrije one zone u koje misao robota ne može da zagazi. Ali koje su to zone? Neko pametan i načitan reći će da je robot svemoguć, neko će ponuditi konceptualnu umjetnost kao vrhunac ljudskog iskustva. Tema je svakako dobra za pametovanje. U vremenu kad roboti pjevaju, pišu i crtaju, metoda i intencija stvaranja gledaju se novim očima. Prevariti logiku vještačke inteligencije izvan je stvaralačkog manira i iznad čiste umjetničke egzekucije. Samo mandatom ličnog iskustva i životnim jamčenjem svega što potpišem, samo uskom vezom između egzistencije, društva, politike i estetike, može se stvoriti zona interesa u kojoj AI nema što da traži.

Dakle, iskustvo mora biti ljudsko, što znači u jednom smislu – neumjetničko. Paradoks nas vodi van umjetnosti koju će AI uspješno oponašati, klasifikovati i omeđiti. Stvaranje koje AI ne razumije jedva da postoji, ono mora biti prelako za shvatiti, ono je nemislivi poduhvat, u isto vrijeme hermetičan i nepredvidljiv na nivou pulsa i organske strukture onog koji stvara.

Možda je sve ovo preuranjeno, načuo sam da je vještačka inteligencija u problemu jer je počela da barata sadržajima koje je izmislila, pa se stvorio kanibalistički krug pogrešnog zaključivanja na koje se više niko ne može osloniti. S druge strane, ovim tempom razvoja, za tri decenije živjećemo velike mogućnosti vještačkog svijeta. Onaj koji stvara mora ostati ravnodušan, razumjeti trenutak otmice humanog principa i braniti ga. I namjerom i metodom. I tijelom i muzikom. I tišinom.

Vještačka inteligencija političko je pitanje, pa se samim tim umjetnost stavlja u centar političke borbe novog čovjeka, kome želim sve najbolje.
 

O umjetnosti kao centru političke borbe novog čovjeka

protiv okrutnosti svijeta

Stvarati znači prevariti vještačku inteligenciju

Postoje ljudi koji šalju linkove i u linkovima, masne viceve. Postoje ljudi koji šalju političke naslove, a ispod naslova masne psovke. Postoje ljudi koji putuju i slikaju tanjire, a u tanjirima mastan zalogaj.

Postoje razni oblici neverbalne komunikacije, ideogrami, emotikoni, hiperlinkovi kojima se nešto poručuje. Od tebe se traži pozor, dinar ili da slijediš tok misli onog koji je upravo otkrio neki grafikon i preporučuje ti ga kao svetu tajnu.

Zajednička osobina svih gornjih paketa jeste jedna vrsta obogaljene komunikacije. Bačena je tu neka stara prekuvana koska nečega što se nekad zvalo ljudski razgovor. Kao dva psića sagovornici se oko koske okupe, oližu je, gricnu i nastave dalje. Boga nema, prevodilac je odsutan, sat ubrzan, a damar izostaje. Sve što dobiješ iz tih spamolikih poruka u boci jeste more nesaznate tuge i usamljenosti.

I onda kad su to hiperaktivni mrežni igrači, naročito tada, kad mala ikonica u gornjem uglu pokaže da si samo jedan u nizu odabranih, usamljenost čovjeka koji diseminira ono što zovemo kontent jednako zaboli.

Od svih neljudskih pretenzija koje tehnologija unosi u naše živote osnovni problem je komunikacione prirode. Ukidanje rituala, kvantifikovanje dometa, iluzija brzog prodora nasuprot bliskosti koja se gradi sporo – sve je to svijet o kome čitalac zna dovoljno. Ono što stoji na vrhu piramide, ono što je srce te uzaludne potrebe da se stalno nešto dijeli bez ikakvog suštinskog razloga osim tjeskobe, zove se korporacija, dolar, novac, profit. A tamo vrhu, gdje su dizajneri slavne novčanice turili ono masonsko oko – nataknut blista QR kod.

Znak đavola, kako ga je devedesetih godina nazivao jedan moj profesor, velesrbin, bradonja i filozof plotinovske provenijencije. Za njega je QR bio simbol posljednjeg doba. Gledam kasirku kako uzalud pokušava da provuče kokosove štanglice, nervira se i onda ručno ukuca brojke; mislim: nema šanse da je đavo tako tričav i nedostojan... Mnogo puta sam se sjetio tih priča o sotoninom znaku i čipovanju, i sve ih teže podnosio kako je moj otpor prema tehnologiji rastao. Tu se zapravo rodila nekakava dvoznačnost - iako se nisam prepustio distopijskom žanru i teorijama zavjere, nakazno lice QR koda, njegov raspored i tajni poredak, do danas nisam svario.

Nedavno sam pozvan na konferenciju, festival, sve sam sve radio preko QR koda, preko QR koda sam se tuširao, plaćao i hvatao bilješke; svi učesnici bili su zapleteni u tehnološki precizno uvezan simulakrum komunikacije. 

Prije dolaska na lice mjesta niko me nije pitao ništa; razgovarao sam sa mašinom. Mašina je pitala imam li ljubimca, jede li mi žena gluten, mašina me hrabrila ako letim avionom, mašina se nadala konstruktivnom dijalogu. U jednom trenutku nekakav stažista otvorio je WhatsApp grupu. U njoj su bili kodovi, podaci, liste učesnika, crvenom bojom podvučene lokacije objeda, restorana, važnih gostiju i predavanja koja ne smijemo propustiti.

Mi učesnici seminara, mi korisnici mašina, mi ljudi koji svakog dana otvaramo i slijedimo hiperveze ka informacijama u prostoru van domašaja emocije, van snage ljudskog iskustva. Mi smo dakle ti, iako se međusobno ne poznajemo, dodirujemo se notifikacijama gradeći to prvo lice množine nesposobno da se izrazi, da se otkači i pobjegne u svijet bez mnogih slika, u svijet čedne prošlosti čovjeka koji je gospodario svojim pogledom, prostorom i vremenom.



Gdje je nestao svijet čedne prošlosti čovjeka koji je gospodario svojim pogledom, prostorom i vremenom?

Mi, korisnici mašina

Poslušajte radio esej o djetinjstvu osamdesetih i zvucima socijalističke Crne Gore. 

Je li taj život bio humaniji, ili sjećanja varaju?

Koje je pravo značenje domovine, i zašto crnogorskoj istoriji fali živih ljudi?

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/NtxMGrHOTCg?si=aCr4XzAUYe45ytrG" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>



Podcast Zinzula premijerno se emituje na radiju Krš u Podgorici, četvrkom u 20h.