Tokom pohađanja Studija roda naučila sam da feminizam ima četiri talasa, da se u svakom  može naći više različitih struja, i da je Simon de Bovoar anticipirala rasutost unutar feminizma mnogo prije nego što je opresija žena postala tema akademskih istraživanja i studija. 

Potreba da se definišemo unutar svijeta (i samim tim pozicioniramo naspram Drugog) problem je ljudske vrste, dodala bih i suštinska prepreka za istinski razvoj, ali situacija nije (bila) drugačija čak ni unutar feminizma. Liberalni, marksistički, socijalni, kulturni, crni, intersekcionalni, radikalni, ekofeministički, sajber, spiritualni: feministički švedski sto – svako neka bira po svom ukusu. 

Sa stola sam odmah zgrabila radikalnost jer mi se apsolutno ništa ne dopada u ovom svijetu i želim da mijenjam sve iz korijena; intersekcionalnost kao prilog se podrazumijevala jer govorimo o 2018. godini i sve mimo toga bi jednostavno bilo neukusno.

Ekofeminizam je došao naknadno - ne kroz školu, već kroz lično i kritičko posmatranje svog okruženja i s(a)vjesnog življenja; počela sam da obraćam pažnju na vladajući diskurs, u svijetu i lokalno, posebno budući da je feminizam odjednom svuda ili kako bi Lana Bastašić rekla “Feminizam je u modi” a da se promjena nigdje istinski nije nazirala već, nasuprot, izgleda kao da stvari idu unazad. 

Biću slikovita i reći da sam konačno pomislila da cilj možda nije istraživanje ženske opresije nužno kroz jednu ili drugu struju, da je vrijeme da prestanemo sa talasanjem, i da je možda trenutno najvažnije da se usmjerimo na ispitivanje kvaliteta samog mora.

Suprotno mejnstrim feminizmu koji smatra da je cilj borbe onaj koji omogućava ženama da imaju “mjesto za stolom” ili da probiju “stakleni plafon”, suština ekofeminizma je borba za ravnopravan, pravedan i zdrav svijet i planetu, te uključuje cjelokupni ekosistem čiji su svi ljudi dio.

Pomenuti mejnstrim feminizam (zvanično poznat kao liberalni) koji Angela Davis zove buržujskim, svojevremeno je u Americi donio pravo glasa, predstavlja rudimentarnu i klasno definisanu formu borbe (privilegovanih) žena koje žele da budu dio vladajućeg (muškog) sistema i koji smatra da se upisivanjem žena u bilten dostiže uspjeh. U suštini, ženu bi da ugura u postojeći svijet koji je diskurzivno i ideološko otjelovljenje nekritičnosti i sistemske opresije, iako bi neko rekao da samo pragmatično bira svoje polje borbe.

U savremenom neoliberalnom diskursu, posebno u kontekstu zemalja tranzicione kulture poput Crne Gore, ovu vrstu feminizma često nazivamo “projektnim”  budući da se ciljevi ženske borbe pokušavaju dostići unutar jasno vremenski definisanog i finansiranog perioda.
Međutim, voditi borbu za ravnopravnost, ali ne uviđajući da je to samo početak i da je emancipacija nešto sasvim drugačije i mnogo važnije, kreira zamku reprodukovanja sistema protiv kog se borimo.

Dosadašnje borbe pokazuju da svijest koja je ograničena na usko polje akcije ostavlja ogroman prostor za mnogostruke opresivne mutacije Kapitalocena, kao što stanje ekosistema i ljudi u svijetu nedvosmisleno dokazuje, i da je jedini način borbe onaj koji ujedinjuje više frontova - ne “ženskog” već prije onog koji je predvođen ženama a tiče se opšteg dobra.
Važno je znati da pomijeranje svoje kategorije unutar iste dijalektike koja nas je postavila u poziciju Drugog nije emancipacija već zamjena teza, i to vrlo opasna budući da ne donosi promjenu paradigme već ponavlja obrasce i sheme patrijarhata kao opresivnog sistema koji je u naprednom kapitalizmu postao slijep za rod.

Lis Irigarej je oštro i vrlo emancipovano pitala “ravnopravna sa kim?” Koja je to ljestvica koju treba da dosegnem da bih mogla da imam vrijednost? Ko je, kako i zbog čega postavio? Zašto težiti da se dosegne mjera koja je kreirana tretitajući ženu kao inherento manje vrijednu? U ove tri riječi pronalazimo početak i kraj feminizma kao polje rasutosti, i naslućujemo početak nečeg u potpunosti novog i uzbudljivog, van binarnog, i posve post-dijalektičkog.

Ekološki feminizam ili ekofeminizam je struja koja se rađa ’70-ih i u suštini ispituje povezanost eksploatacije žena i prirode, smatrajući da su u kapitalističkom svijetu povezane istom ekstraktivnom logikom. Svojevremena kritika na koju je ovaj pokret naišao unutar feminizma kao šireg polja ženske borbe bila je usmjerena na esencijalističko poistovjećivanje žene sa prirodom, nasuprot kulture kao muškog domena vladavine i kreacije. Problem ove kritike, međutim, je u tome što je bila pozicionirana unutar zapadne logike koja je izvor binarnosti a samim tim i opresije protiv koje se proklamovala borba neprestana. 

Istini za volju, postoji struja (eko)feminizma koja se razvija u spiritualnom *new age* ključu gdje se arheološki pronalasci i istorijske činjenice (poput slavljenja kulta boginje u predhrišćanskim kulturama) koriste zarad proklamovanja nekadašnjeg postojanja matrijarhata koji je tokom istorije “zbačen” sa trona. Istina je da patrijarhat kao sistem opresije i izrabljivanja nikada nije postojao u ženskom obliku već su se društva organizovala oko žene kao centra porodice te tako govorimo o matrilinearnim, matrilokalnim i matrifokalnim društvima; problem sa insistiranjem na i maštanjem o matrijarhatu je sama potreba za postojanjem vladajućeg sistema, te je ovdje zadatak imati političku zrelost i smjelost da se zamisli drugačiji svijet, prevashodno onaj koji nije izgrađen na hijerarhiji, bilo patrijarhalnoj ili matrijarhalnoj.

Sa druge strane, u filozofiji kritičkog ekofeminizma, osa moći koja dominira svijetom se ne promatra isključivo kroz muško-žensku binarnost već kroz dualističku logiku, i ovo ispituje vrlo efektivno kroz (iako sada uveliko izlizanu) dijalektiku gospodara i roba. Naime, iako je gospodar uvijek istorijski i kulturološki maskulinistički, baziran uglavnom na principima pripisivanim biološkim bijelim muškarcima više klase, gospodar je više model ponašanja koji u sebi podrazumijeva, između ostalog, načine na koje se formiraju mišljenja i relacije naspram Drugog, uglavnom negirajući inherentnu vrijednost (na primjer radnice ili radnika u kapitalističkom sistemu ili prirode u poretku života), potom poziciju koju zauzima na društvenoj ljestvici, ali i privilegije koje uživa ne samo u polju roda, već i u polju rase, klase, vrste, seksualnosti, pa čak i vjere. Ovaj gospodarski model, kako ga je nazvala Val Plamvud, mogu otjeloviti i žene, i to je nešto što se može okarakterisati kao internalizovani patrijarhat  – (pod)svjesna shema uslovljena odrastanjem u kulturi koja valorizuje atribute istorijski povezivane isključivo sa muškarcima, i koja usvaja vjerovanje da se samo kroz participaciju unutar postojećeg mehanizma može otjeloviti kao (uspješno) biće.

Kritički ekološki feminizam ne teži esencijalističkom poistovjećivanju žene sa prirodom već eksplicitnom poništavanju dualizama poput priroda/kultura ili racionalnost/emocije, i rušenju postojećih internalizovanih shema. Plamvud piše: “Nisu naši materijalni uslovi ti koji nas drže u potlačenoj poziciji već naše kulturološko ropstvo gospodarskoj logici”. 

Teorijski otklon od krutog marksističkog feminizma, ali i svjesno udaljavanje od kolonijalnih filozofskih premisa koje su oblikovale zapadnu kulturu i svijest, čini(o) je ekološki feminizam radikalnim na širem polju  – ono je integrativni projekat koji povezuje oslobođenje žena sa drugim oslobodilačkim borbama, i koji u svojoj teoriji osim ekologije, uključuje socijalistički, intersekcionalni i, možda najvažnje, dekolonijalni feminizam. Ovaj pristup prevazilazi tradicionalne podjele i de Bovoarsku “rasutost” i teži redefinisanju ljudskog identiteta izvan zapadnog racionalizma koji podržava strukture dominacije i ugnjetavanja. Umjesto pukog uklapanja žena u postojeće muške modele kulture, cilj je kretanje ka transformaciji, i aktivnom i promišljenom ujedinjenju socio-ekosistema. 

bell hooks je vrlo pronicljivo napisala da “Patrijarhat nema rod” jer ne možemo očekivati sistemsku promjenu ako je sistem isti, bez obzira na to koliko žena se nalazi na vrhu piramide - samo postojanje piramide je problem.  

Kritički ekofeminizam zahtijeva preobražaj iz korijena - kosmologije, principa, premisa, i preispitivanje validnosti kategorija prema kojima se kao vrsta ophodimo aksiomatski, kao u slučaju antropocentrizma.

Kritički ekofeminizam, danas kao baza šire posthumanističke kritike čovjeka kao centra univerzuma, ističe da puka asimilacija žena u postojeći model moći nije moguć, i da na koncu ne treba da mu se teži, već se zahtijeva radikalna demontaža dualističke svijesti i hijerarhije koja počiva na eksploataciji vječnog Drugog - prirode, ljudi sa sela, crnih ljudi, siromašnih ljudi, braon ljudi, gej muškaraca, lezbejki, muslimana, imigranata, ljudi sa invaliditetom, itd. Istinska emancipacija nije u proširenju privilegovane i dominirajuće klase, već u potpunom napuštanju dualističke logike koja dijeli svijet na superiorne i inferiorne kategorije, na prirodu i kulturu, na muško i žensko, na mene i drugu tebe. 

Crna Gora operira uglavnom na polju mejnstrim feminizma, i da  – prijeko su nam potrebni zakoni i žene na odlučujućim pozicijama  – ali se takođe projektno pokušava (samo)aktualizovati u okvirima zadatih koraka eurocentrične emancipacije, bez neke imaginacije i šire ideje o kolektivnoj mobilizaciji, i bez volje da kreira prostor za osmišljavanje sadašnjeg identiteta kroz prizmu naše specifične kulturne i istorijske lokacije. Nedostatak pomenute imaginacije i sistemska učaurenost je problem naše (tranzicione) kulture, ali i programske užurbanosti da se napokon pređe Žižekov tragi-komičan ideološki most, slabo razumijevajući razliku između ravnopravnosti i emancipacije, i nekako uvijek težeći (političkoj) aktualizaciji u odnosu na mjeru bijele kolonijalne svijesti koju Zapad u svojoj srži predstavlja. 

Borba za političku ravnopravnost pred zakonom i društvom je nezaobilazna, ali istinska emancipacija zahtijeva dublju transformaciju – kako društvenih normi tako i svijesti, i ne tiče se samo žena. Uostalom, emancipacija nije samo političko pitanje - ono je kulturni, simbolički i egzistencijalni projekat, i u tom smislu mora biti shvaćena ne samo kao kontinuirano oslobađanje od spoljašnjih ograničenja, već i kao proces svojevrsne transgresije unutrašnjih percepcija i normi. Ženski subjekt ne treba i suštinski ne može da postoji samo kao rezultat procesa oslobođenja od opresije, već kao samoostvarena sila koja kreira novu paradigmu pravde i jednakosti za svijet i planetu jednako. 

*

Prije neki dan sam naišla na kružni tok koji je zapravo trougao (!) bez ikakve upotrebne vrijednosti, koji je suprotno volji ljudi koji tu žive besmisleno i nasilnički nametnut u Staru Varoš, i ugledala par žena kako nešto kopaju i sade. Brže-bolje sam otišla kod njih i pitala da li im treba pomoć. Dvije žene, Azra i Mika, ozarile su me svojim osmjehom rekavši da su već završile i da pokušavaju da od nesrećne i vizuelno ružne situacije naprave nešto lijepo. Posadile su lipu, zumbule i narcise, i smišljaju kako da obezbijede dvije klupe na kojima bi moglo da se sjedi u hladu iste lipe. Ponavljam, kružni trougao nema upotebnu saobraćajnu vrijednost. Elem, dva dječaka, Nemanja i Ognjen, vrijedno doprinose bidone sa vodom i kemenčićima prave okvir oko posađenog cvijeća. Iako možda Azra i Mika to tako ne zovu već jednostavno otjelovljuju, ta slika je srž ekološkog feminizma: svakodnevni mikro otpori, i borba predvođena ženama koja uključuje ljude, zemlju, biljke, brigu za oprašivače, vodu, i koja nas svojim radom i neuništivim optimizmom uči da u ružnom vidimo potencijal - ne za drugo već za drugačije. 

To je rad koji nas povezuje i okuplja oko jedne lipe, koji je fokusiran na bolji život za sve nas, rad koji donosi male radosti i velike zajedničke uspjehe. 

Svima nam je poznato kako stvari funkcionišu u Crnoj Gori, i za ovaj nemili trougao neko je uzeo novac a ljudima koji tu žive ostavio manjak parkinga i bespotrebnu strukturu, ali ovaj mali komšijski kolektiv pokazuje snagu i značaj otpora kroz zajedničke eko akcije koje mirišu na ljepotu promjene, i za koje se vrijedi boriti - kolektivno.

Često se sjetim Roze Luksemburg koja je tokom svog vremena provedenog u zatvoru zbog anti-ratnog aktivizma pravila herbarijume.

Nema revolucije bez duše.


Borba za političku ravnopravnost pred zakonom i društvom je nezaobilazna, ali istinska emancipacija zahtijeva dublju transformaciju - kako društvenih normi tako i svijesti, i ne tiče se samo žena.

revolucija duše

Priča o kružnom trouglu: Feminizam koji spaja

Crna Gora lijeno dočekuje okrugli jubilej. Uglavom bez rujne zore i koktel zanosa, bez dipala i kanjoning tura za europoslanike, bez tronutih distiha i savršeno vajanih korpi keteringa u obliku Lovćena.

Nema glamura, fali krema i slastica, sve je barem zasad svedeno na administrativni štrik. Zemlja se čini izmučena bipolarnom političkom sapunicom, slavlje kao da se ogadilo, zastave su se peglale toliko puta da ni partije više ne ulažu u taj posao.

Kao mladić i internacionalista pozdravio bih ovakav razvoj događaja, ali sa prvim sijedim vlasima uviđam da mi strofe, krpice i značke pomalo fale uoči ovog 21. maja. Čini mi se da nije prirodna situacija da se državni praznik, pa još jubilej dvadeset godina nezavisnosti, tako čudno otaljava. Nije li neka vrsta kohezionog kiča dužnost prema precima i potomcima? Neka se neko napije, molim, ištem blagi ekces, kako bi iz njega izašlo kajanje i zakletva, makar za novu petoljetku. Znate već kako to ide.

U vrijeme slavnog Mila Đukanovića državne smotre su oponašale komunističke praznike, slavila se karikatura i pumpao posredni zadah aorista, brlje i zakletvi. Gurala se soc-realistička vizija sleta. Nasred sela neko bi poperio binu, vojska bi brzala koračnice, a crvena traka uviđaja odvajala važne uzvanike od plebsa. To je značilo da je radost posredovana. Mogao si da gledaš proslavu, da bleneš u funkcionere koji su slavili umjesto tebe. Ništa od tog slavlja nije se primilo odozdo, sve je bilo dirigovano onako da dojadi i na kraju razočara.

Jesu li se ljudi zasitili priganica? jesu li odustali od organizovane emocije masa? Ko zna, možda dok ovo pišem neko sprema ozbiljnu bojevu glavu punu konfeta, ali kako sad stvari stoje, jubilarno proljeće nastupa tupo, a praznik gotovo da niko ne pominje. Ako mi je tim povodom dozvoljeno pametovati, citiraću Agambena: način na koji nešto ignorišemo važniji od onoga kako nešto spoznajemo. 

Crna Gora se stvarno vrhunski ignoriše, a je li to dio neke više spoznaje ili kriza identita, ne bih znao presuditi. Možda oboje važi u ovom splasnutom stanju koje ne može da dobaci do zanosa.  Je li ta ležernost spram vlastitog postojanja dobra ili loša? Je li normalno da zemlja bez suštinskog društvenog dogovora prespava jedan tako važan jubilej? Nisam načisto. Meni se čini da jednom u dvadeset godina valja otkopčati dugme i poći da se počešljaš u nekom boljem hotelu. Nekakva tjelobježba nostalgije, uhodani ritual, tupavi zanos na državnom nivou, što da ne?

Izgleda da društvena zajedica nije više sposobna da se samoprojektuje u nešto veselo. Kolektiv je dobrim dijelom urušen, no iz toga se nije rodio pojedinac, naprotiv, ostao je bez uporišta koje bi mu  makar jednom godišnje davalo kakav-takav osjećaj pripadnosti.  I lako je razumjeti što se ovdje desilo. Ljudima je valjda svega dosta, pročitali su sve što se imali pročitati – od *play back* budnica nove crnogorske biznis elite koja je u Milovo pero otkrila morske plodove i koku, do razuzdanih četnika trobojaca koje je neko kastrirao u Dušanovom carstvu,  pa u njemu do danas traže svoj djelić koji nedostaje. 

Sve to pliva kao u zapuštenom ručku, dižu se blesave zdravice u pravcu Evrope, nezavisnost i suverenitet osvojena prije dvije decenije ne doseže zamah praznika, budući ni sama sebi ne uspijeva biti fetiš.

Prosto, kolektiv djeluje polumrtav, tup i ciničan, čitaj, uspješna evropska priča. Briselu fali dobrih vijesti, pa bi Crnu Goru mogao primiti 2028. godine, i to je sve što treba znati. Glavna politička poluga opet pada s neba, kolonizovana mašta sprema se za novi sveti datum i objavu evropske zvijezde iz nužde.

 

 

Neka pitanja povodom dvadesete godišnjice nezavisne Crne Gore 

majske smotre

Kakvo ti je slavlje, takav ti je život

Velika kriva ogledala u sred travnatog prostranstva, okruženog tu i tamo šibljem i šumarcima. Penjemo se, skačemo. Krijemo se. Moguće je provući se između dva masivna, spljoštena i izobličena kruga, tobože se sakriti – ali te opet, i s druge strane – čeka tvoj odraz. 

Nekad su ti noge sasvim debele i kratke, poput dva balvana; nekad – kao da izviru direktno iz vrata. Crte lica gube se kao što je to slučaj u površini vode. Oči, nos i usne se bespovratno utapaju i razlivaju. Čudno je jer ogledala ne lažu, ali ova ipak upozoravaju da ništa nije onako kao što vidiš. Nema simetrije, sklada, jasnih proporcija. Ko stvara ova nepredvidiva nabiranja? Ljudi ili vanzemaljci? Mi, živi, ili oni za koje od malena pamtim da spavaju u humkama. 

Jako sunce dovodi čelik do usijanja, tako da nam ruke gore na dodir. Kada lupiš dlanom, tupo je i vibrira dugo i strašno, kao da će pasti na zemlju. Ako padne jedan, pašće svi – srušiće se na tebe i nestaće tačka u kojoj ih neka nit još drži uspravnim. Dok gazim zemlju, krtičnjake, busenje trave na ovom prostoru, uvek osećam nelagodu. Znam da su mrtvi ispod, ne samo zbog raštrkanih spomenika koji u ovom kompleksu na njih upućuju, znam to iz čitanke, iz priča, starih dedinih knjiga, televizijskih emisija, znam da to nisu – tek mrtvi – već učenici, školarci, čistači cipela – deca. 

Reč streljanje zuji iznad glave tako da nijedna igra više nije samo igra, oči nisu samo oči, svaki pogled može biti nišan, a kamena tišina nezasito guta i neizgovorenu reč.

*
Odvaljena muška glava velikih razmera i otvorenih usana počiva na belom muzejskom postolju. Dve šake stisnute u nesalomive pesnice tvore sa njom krajnje napetu kompoziciju. Delovi tela položeni horizontalno poput žrtvenih ostataka ili naknadno nađenih dokaza s mesta zločina pozivaju na ustanak. Svedočimo postojanju dvostruko ubijenog borca – ovekovečenog i obogaljenog. Minirana muskulatura borbenog pokliča je netaknuta. Poput naprasno otkopane figure, zaleđena je i večna. Umesto da seku vazduh, pesnice su praskom srušene na zemlju. 
Mračan prizor onog što je preostalo od tela otpor začas pretvara u nemoć, borca u taoca. Reči koje bi trebalo da zastraše neprijatelja, da bodre saborca i prijatelja, sapete su u grču grimase. 

Potamnela glava bi nosila samo gorčinu i mrak da je ne obavijaju nedokučiva svetlosna prelamanja. Tanka je nit koja ove diskove održava u vazduhu, a neizdrživo nenametljivo svetlo koje oni privlače ne da bi ih upili, već vratili nazad poput tajne doze farmakona. Struktura od inoksa treperavo lebdi, kupajući ranjenika zracima. Iako revolucionar više možda ne može da ustane, svetlo koje ga okružuje ne uspeva da odustane. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/a700beef-cac4-4c8f-b308-34fd1f0534a4)
Poziv na ustanak (Bjelovarac), Vojin Bakić, 1946-47. Spomenik je miniran 1991;
Viseća svjetlonosna forma, Vojin Bakić, oko 1963; 
Foto: Ivana Maksić, Gradski muzej Bjelovar, 2026. {.caption}


*
Nada, nadmoćnija od straha, nije pasivna, u ništavilo zaključana.  Ona izlazi iz sebe same, čini ljude širokim, umesto da ih zarobljava, iako nikad do kraja ne spozna šta ih to iznutra goni, a šta ih to spolja spaja. Rad nade zahteva ljude koji se bez ostatka bacaju u ono što nastaje, čemu i sami pripadajući hrle.

*Tekst je nastao nakon aprilske posete retrospektivne izložbe Vojin Bakić: Princip nade u Gradskom muzeju Bjelovar povodom 110. godišnjice rođenja ovog velikog jugoslovenskog i svetskog vajara. Poslednja rečenica teksta je slobodan i poetičan prevod rečenice Ernsta Bloha iz trotomnog filozofskog spisa Das Prinzip Hoffnung (1954; 1955; 1959;)*





Kretanje kroz mrak, traženje procjepa gdje je svjetlo, to je za mene autentičan put. 
Vojin Bakić

jedna nit nade

Kretanje kroz mrak

Još od kad su egzistencijalisti zanijekali da nema smisla i da smo na ovom svijetu svi stranci, bačeni da se slabo razumijemo, ali da se za određene vidove slobode i humanizma borimo, dakle od kad su Merso i družina ukazali na otuđenje, usamljenost i ograničenu mogućnost razumijevanja – Stranac je postao filozofska kategorija, stanje ili sama bit čovjekova.

Tuđin u našem jeziku asocijativno ponajprije ukazuje na ono što nije naše, što nam ne pripada ili sa čim smo labavo ili gotovo nemoguće povezivi. Što je tuđin danas? Ko je taj Stranac i kako bismo ga definisali kroz sopstveno iskustvo?

U djetinjstvu nijesam poznavala kategoriju stranca, svaki čovjek je bio prilika da postane blizak. U tinejdžerskom periodu stranci su postajali svi oni koji nijesu slušali hip hop i rock’n’roll, svi oni za koje sam mislila da im predmeti interesovanja ne dotiču moj svijet, odnosno osjećaj za zvuk, poeziju i rečenični sklop.

Kasnije su stranci postajali ljudi sa kojima mi se vrijednosni sistem mimoilazi, političke, nacionalne i vjerske dogmate, partijski poslušnici i izborni profiteri ili konvertiti. Tako je strancem mogao postati bilo ko, pa su upravo to postajali poznanici, kolege, članovi šire porodice. Što više starim, sve mi je manje ljudi oko mene blisko, odnosno bliskim postaju oni naizgled dalji. Vrijednost postaje fundament bliskosti, prepoznavanje mimo geografije i genetskog koda.

To sam nazvala zajedničkom mentalnom mikrogeografijom prostorno udaljenih ljudi. Ta “unutrašnja” geografija dvoje ljudi koji govore različite jezike, žive na suprotnim stranama svijeta je ono nešto što ih nadprostorno povezuje. Rečena veza određena je umnogome klasnom pripadnošću i njome uvjetovanom primarnom socijalizacijom. Mentalnu mikrogeografiju zato možemo nazvati i bliskošću sjećanja i društveno-materijalnog iskustva. Ona povezuje imigranta i domicila, ona spaja onog ko baca bombe sa onim ko je meta.

Ljudi iz sličnog društveno-ekonomskog ambijenta najčešće imaju slična iskustva. Iskustvo mog prijatelja Antiše iz splitskog naselja Sućidar i moje zetsko iskustvo gotovo je moguće svesti u nekoliko zajedničkih teza koje upravo objedinjuje činjenica da smo oboje iz predgrađa, iz radničkih porodica. Cijeli život dižeš tu jednu nikad završenu kuću, dijeliš sobu sa braćom i sestrama, do grada ideš kao Sizif, a u gradu te gledaju kao jadnika. To obilježi najranije godine, možda i čitavu mladost. U predgrađima vladaju slični zakoni, ljudi iz predgrađa na sličan način doživljavaju arhitekturu, slobodno vrijeme i slobodu. Ima li veće poveznice između ljudi nego poimanje slobode?

Ghab Plain, velika plodna ravnica uz rijeku Al-Asi, omogućava lagodan život poljoprivrednicima, a zar se iko bolje prepoznaje i razumije međusobno nego ljudi koje plodne ravnice hrane? Možete li da zamislite logičniju priču od one filmske, kako pilot koji treba ispustiti bombe iznad neke bliskoistočne zemlje od toga odustaje prepoznavši iz ptičije perspektive selo svog oca u kojem je proveo najljepše dane djetinjstva?

Nekad se smatralo da jačanje obrazovanja podrazumijeva više humanizma i mirnu koegzistenciju, međutim, sve više informisanosti, te upotreba savremenih kompjuterskih alata, te umjetne inteligencije, savremenom svijetu ne garantuju ni obrazovanost ni politički serum antifašizma. Kako je moguće da su tzv. zapadne vrijednosti života u različitosti ugrožene prvim naletom migranata, a dubina navodne građanske tolerancije tako plitka? Da li je vještačka pamet jedini način da se otuđeni, nezainteresovani, do krajnjih granica u informatičkom smislu napregnuti novi um spasi? Hoće li nešto tako strano, onostrano i drugo učiniti ljude zbijenijim u ljudske redove, ili nam ova distanca odgovara kao što nam gode latinski, kineski, crnački i drugi geto-konstrukti po najrazvijenijim gradovima svijeta?

Kategorija stranca se još drži etničkog, rasnog i vjerskog oklopa. Ipak, postavlja se pitanje da li se ta definisanost stranca mijenja u svijetu koji više uopšte ne funkcioniše prostorno? Svi ljudi postaju imigranti u virtualnoj realnosti koja nas porobljava i ukida mogućnost revolucionionarne misli. Ako se ta misao pak probudi, zastupaće je najbolji sa jasnim uputima i nostalgijom onog starog svijeta. Možda je to put obnove povijesne solidarnosti što nas je održala, misao koja neće dozvoliti primitivnu mržnju plemena da eskalira tako lako i pojedinačne strahove očas ukrupni u ksenofobni trans gomile.

Svijet se zaista izjednačava u bolesti, pa se antimigrantska histerija na Balkanu, u Crnoj Gori, može preko noći napumpati kao da ne postoji istorijski kontekst, kao da smo potomci kolonizatora i rasista, a ne nevoljnika i siromaha okupljenih oko romantične ideje plemena, slobode i pravde. Ne komunicirajući sa dubinom svoje pripadnosti prostoru, porodici, lokalnoj povijesti, priključeni na aparate novog računanja vremena i komunikativne balone koji se puštaju ravnomjerno u cijelom svijetu, vršnjaci iz Glazgova, Nikšića ili Mineapolisa mogu razmijeniti iste kodove ideološkog koncentrata koji hrani mržnju prema došljaku i strancu.

Nasuprot istinskom svijetu bliskih iskustava ljudi sa raznih tačaka svijeta, među njima se zasijecaju duboki klanci kultur-rasističkog jezgra koje ne dozvoljava ono najprirodnije — da se ljudi sretnu, zavole, sarađuju i žive u miru. To što se podrazumijeva, ipak, baš zato što se podrazumijeva, mora biti stalno tumačeno praksom, a ne floskulama; mora biti življeno i branjeno ličnim primjerom, svjedočenjem da još postoje mentalne geografije i mogućni svjetovi iznutra, u kojima su stranci ljudi, a došljaci rod rođeni.

Objavljivanje teskta pomoglo je Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za pluralizam medija{.caption}


Šta povezuje imigranta i domicila, postoji li još mogućnost prepoznavanja čovjeka mimo rasnog, nacionalnog ili relgijskog oklopa


mentalna geografija

Domicili i migranti: Jesu li ljudi zaista stranci?

“Teško ćeš do njih doći, doseljinici su izolovani, druže se između sebe, ne govore naš jezik...” 
U pokušaju da saznam kako je djeci stranaca u Crnoj Gori, najčešće sam nailazila na takve komentare. 

Povjerovala sam u stereotip, sve dok se preda mnom nije otvorila mnogo složenija priča. 
Devetogodišnji Lav Linkov prije dvije godine je sa svojom porodicom došao iz malog grada u Rusiji. Iako mnogi ruski drugari pohađaju privatne škole, Lav se upisao u jednu od državnih škola u Podgorici.

“Iz malog smo grada u Rusiji pa su nam očekivanja bila niska, obrazovanje u Rusiji se pogoršavalo posljednjih godina. Kad je Lav ovdje počeo u školu, svi su bili ljubazni, djeca su čak dobila neke poklone, pa je početak škole bio kao neka vrsta praznika”, kaže njegov otac Nikolaj.

Lav je naučio jezik za pola godine, u interakciji sa svojim vršnjacima i nastavnicom. Pred kraj prvog razreda dobio je mogućnost da pohađa kurs jezika koji je Ministarstvo prosvjete  organizovalo, ali je već tečno govorio crnogorski, pa nije bilo potrebe za tim. Kurs jezika u Centru za prava djeteta upisali su njegovi roditelji.

“Kad sam došao u školu, nisam baš pričao s djecom. To je osjećaj kao da ideš negdje gdje nikog ne znaš, ali moja učiteljica Slavica zna ruski pa mi je objašnjavala, a i ja sam učio jezik, pa sam naučio. Lako mi je bilo da naučim crnogorski. Jedino mi je bilo teško da shvatim da galeb nije ovaj golub koji tu hoda, već da je na moru. Golub, galeb – za malo isto”.

Svako odjeljenje Lavove škole ima po jedno dijete koje je rođeno u inostranstvu. Dječak vježba i svoj maternji jezik, kako ga ne bi zaboravio. 

“Kad sam u školi i kad me nešto pitaju, osjećam kao da mi mozak isključi ruski a uključi crnogorski. Kad sam u porodici, onda se mozak uključi na ruski”. Pitala sam ga znači li to da je on u stvari dva čovjeka, na što je kratko i sigurno odgovorio sa “Ne”. “Ali kad dođe ljeto, onda malo izgorim pa izgledam kao Crnogorac”. 

Od ukupno[ 96 hiljada djece](https://www.skolskastatistika.edu.me/), koja trenutno pohađaju nastavu u državnim osnovnim i srednjim školama u Crnoj Gori, njih 6,5 hiljada dolazi iz inostranstva. Najviše ih je, poput Lava, iz Rusije, brojna su djeca i iz Ukrajine i Turske, mada ih ima sa gotovo svih kontinenata. Uprkos uvriježenim predrasudama da djeca iz inostranstva mahom upisuju privatne škole, tamo ih je dosta manje – svega 855 učenika.

Kako bi toj djeci pomogle da se što bolje integrišu, škole na raspolaganju imaju smjernice Zavoda za školstvo za uključivanje ali i vrednovanje i ocjenjivanje učenika sa drugih govornih područja. Pritom, Zakon o obrazovanju propisuje obavezu ustanova da, za djecu koja ne znaju ili nedovoljno poznaju jezik na kojem se izvodi nastava, organizuju pripremnu (dopunsku) nastavu u trajanju od najviše godinu dana po posebnom programu koji donosi Nacionalni savjet.

Dok postoje ustanove koje organizuju dodatnu nastavu jezika, nisu rijetke ni one u kojima sve zavisi od individualne inicijative i snalažljivosti nastavnog kadra. Neki od direktora su se požalili  novinarima da se njihovo osoblje sa djecom stranih državljana sporazumijeva preko Google prevodioca.

Da je djeci, ali i prosvjetarima, potrebna dodatna podrška ukazao je i Ombudsman, prilikom obilaska škola u više crnogorskih gradova. Tada je predložio da resorno Ministarstvo pruži dodatnu podršku (u vidu asistenata ili prevodilaca) vaspitačima, učiteljima i nastavnicima u obrazovno-vaspitnim ustanovama koje imaju relativno veliki broj djece stranaca. Ombudsman je predložio i da se ustanove pravila i kriterijumi za provjeru nivoa stečenog znanja crnogorskog jezika kod djece stranaca prije započinjanja školovanja u Crnoj Gori.

Da mnogo zavisi od toga koji je cilj porodice, smatra sagovornica portala Normalizuj koja je dugo godina zaposlena u prosveti.

“Na primjer, ako je iz Turske i došao je na kraće (da proba da zaradi, da pokrene neki biznis) i nema namjeru da se dugo zadržava, onda ta djeca imaju sasvim drugačiji odnos prema obrazovanju i socijalizaciji. Ne žele da nauče jezik, ne zanima ih ni druženje, ne pokušavaju ništa ni da nauče nego samo žele da im se da svjedočanstvo. Sa druge strane, oni koji su tu na duže (isto iz Turske) trude se da nauče jezik i učestvuju u svemu kao ostala djeca i budu uspješni đaci i članovi kolektiva”.

Značajan je faktor, kako nam je naša sagovornica rekla, i uzrast djeteta jer se mlađa djeca mnogo lakše uklapaju, uče jezik, druže se i ne izoluju se, dok stariji više biraju svoje sunarodnike ako ih ima u odjeljenju i znaju da budu malo izolovaniji, da se oblače drugačije, slušaju svoju muziku i slično.  Na primorju ih je mnogo više i imaju svoje zajednice.

“Što se tiče Podgorice, čini mi se da je Rusa i Ukrajinaca najviše u OŠ ‘Novka Ubović’ i svi su baš dobro integrisani, druže se, učestvuju u svemu, savladavaju jezik lakše nego ostali stranci. Naš sistem ih dočekuje ‘raširenih ruku’, ne moraju uopšte da znaju jezik da bi se upisali u neki stariji razred, niti da ga tokom školske godine nauče. Pruža im se podrška u vidu posebnih i prilagođenih zadataka, dodatne nastave pa čak i individualnih časova, ali oni tu mogućnost rijetko koriste”.

Slični problemi prepoznaju se i u drugim evropskim zemljama, gdje se pokazalo da je za uspješnu integraciju ključna dodatna podrška u učenju jezika, kao i jasna i ujednačena praksa u školama. Lavovi roditelji su zadovoljni, ponajviše jer se u Crnoj Gori osjećaju bezbjedno.

“Bilo mi je sjajno kad sam shvatio da ljudi ovdje ne zatvaraju kola na primjer, da sva kola nemaju alarme. Siguran sam da Lav može da dođe do igrališta sam.”

Lav kaže da bi radije živio u Crnoj Gori nego u Rusiji, ali svakako želi da putuje po svijetu. Htio bi da u Crnoj Gori ima više škola, jer neka djeca moraju da idu baš daleko da bi stigla na nastavu, a volio bi i da ima više sadržaja poput zoliškog vrta i akva parka, a manje “zgrada i još zgrada”. 
Kao budući naučnik Lav voli biologiju, hemiju i arheologiju. Sa roditeljima u slobodno vrijeme obilazi Crnu Goru i za dvije godine, koliko su ovdje, posjetili su gotovo svaki grad, a porodično su učestvovali i u sadnji drveća nakon požara u Sutomoru. Lav je, dakle, dječak kojeg bismo mogli nazvati “dobro integrisanim” ili, još važnije, srećnim što je u Crnoj Gori.  

Što se crnogorskog obrazovnog sistema tiče, promijenio bi jednu stvar: 

“Ne sviđa mi se kad se sazna da je neko zaljubljen, onda ga drugi zezaju i stalno govore ‘To su srca dva’”.


Objavljivanje teskta je pomoglo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za pluralizam medija{.caption}

Direktori škola su se žalili novinarima kako se njihovo osoblje s djecom koja ne znaju jezik sporazumijeva preko Google prevodioca

integracija

Kako rastu djeca stranaca u Crnoj Gori

Postoje razni oblici i načini da se zazove nečija smrt. Recimo, ako te izvedu pred streljački vod u bijeloj košulji, sasvim je prirodno da usklikneš: Smrt neprijateljima revolucije! – i pogled upraviš prema kameri koja te vreba za buduće čitanke. Ipak, ako si Donald Trump, grozni tajkun i političar, televizijski klovn i predsjednik nuklearne supersile, ako si na pozornici pored uskršnjeg zeca, dlakave maskote tvog poremećenog balkonskog govora, onda je pametnije da smrt ne pominješ *urbi et orbi*, a naročito da ne pominješ smrt ljudi, civilizacija itd.

Iran i Amerika sklopili su dvonedjeljno primirje, analitičari već premišljaju šta se to zapravo desilo, kakav je Trumpov ultimatum zaista bio, odnosno kakav je efekat proizveo. Obje strane su manje-više u proslavi pobjede, politički će se klesati nova realnost, a cijena nafte jednom vratiti u takozvanu normalu, no ostaće ta *smrt* iz Trumpovog govora kao zlehuda eskalacija jezika koji rečeni politički bilmez pokušava ustanoviti kao normu.

Analitičari premudrog BBC-a visoko podižu vjeđe, mršti se mnogi francuski politikolog – Ameriku će, kažu, ljudi doživljavati drugačije, sve se promijenilo, Donald Trump je prešao granicu veličanja smrti koja je bila posljednji zabran moderne političke prakse. Istina je da je smrt sve vrijeme bila unosan biznis i politički kredo svjetske politike, ali se sladostrasna objava smrti držala kao tabu. Bujale su oko te proste imenice, oko golog imena smrti, službene formulacije i poetični nazivi vojnih akcija, od slavne "kolateralne štete", preko *Pustinjske oluje* do *Neptunovog koplja*. Sve se to radilo iz jasnog rezona – Amerika nije htjela da zvuči kao zločinac, već da svoje vojne mjere umota u krpe slobodarskog prosvjetiteljstva kome je sve manje ljudi vjerovalo.

Trumpova era došla je kao krah jedne laži, iz modernog se prešlo u kabare postmodernog nekrologa cijelom jednom svijetu koji se sada otkriva pravim imenom najavljene "smrti civilizacije", što je bila Trumpova kovanica da zaprijeti iranskom neprijatelju.

Obećavanjem uništenja, brisanja, ubistva, Trump stvara sliku Amerike kao političke sile patološkog principa koji se sa govornikove ličnosti prirodnim putem prenosi na državu u čije ime smrt biva prizvana. Govoreći jezikom zločinca, Trump je otvorio novu dopaminsku eru verbalne kocke u politici koja koristi brzo zasićenje kognitivnih funkcija savremenog čovjeka kao političko gorivo.

Ipak, u ovom procesu, negdje duboko u podsvijesti, taloži se ono što se inače brzo zaboravi – Amerika za cijeli svijet postaje Trump, sve dublje u poremećaju pažnje i etičkom bezdanu iz kojeg se mora čupati svim silama slavne demokratske tradicije. Nažalost, američke Demokrate tu su istu tradiciju dovele do besmisla i zapravo omogućile pojavu jahača apokalipse, sasvim grotesknog jahača doduše, kome nije potreban konj, koji može uzjahati krmka, nuklearnu glavu ili prosto silovati uskršnjeg zeku, kako je to učinio juče zazivajući smrt na „najradosniji hrišćanski praznik“.

Postoji jedna stara legenda koja kaže da je američko društvo prosperitetna demokratija. Ta će se legenda morati oprobati sa najbizarnijim porno zapletima koje zli demijurg sprema za buduće ratove, izbore i ukazanja pogane sile na kojoj vlada. Američko društvo će se morati boriti za sebe, dok ga svijet napušta, sve otvorenije prezire zbog potrebe, šanse i slobode kojom je stvorilo političku mogućnost Donalda Trumpa.

Postoji jedna stara legenda koja kaže da je američko društvo prosperitetna demokratija. Ta će se legenda morati oprobati sa najbizarnijim porno zapletima koje zli demijurg sprema

novi jezik imperije

Kad smrt postane politička ponuda

Smatram da se psihološki korijeni rata nalaze u biološki uslovljenoj agresivnoj prirodi ljudskog bića. Mi „gospodari postanka“ nismo jedini obdareni ovom osobinom, već smo veoma slični mnogim životinjama, a neke od njih, poput bika i pijetla, nas čak i nadmašuju u njenom ispoljavanju. Agresivne sklonosti su uvijek prisutne u odnosima između muškaraca, a naročito u odnosima između društava. Između njih često dolazi do nesuglasica, a ukoliko se ne preduzmu određene mjere predostrožnosti, one prerastaju u svađe, pa i ratove. Nikada neću zaboraviti kakvu su samo iskonsku mržnju moji školski drugovi gajili prema učenicima iz susjedne škole. Dolazilo je do nebrojenih svađa koje su završavale opštim tučama. Ima li ikakve sumnje da krvna osveta i sklonost ka duelima potiču iz ovog osjećanja? Štaviše, smatram da je ono glavna hrana još jednog strastvenog osjećanja – časti.

Nove državne organizacije su morale snažno da potisnu izraze primitivne prirode. Međutim, tamo gde se susreću države, koje uz to ne pripadaju nekoj naddržavnoj organizaciji, ovo osjećanje agresivnosti povremno stvara takve napetosti koje često dovode do ratova. Pri tome smatram takozvane ciljeve i uzroke rata krajnje trivijalnim, jer ćemo ih vrlo lako naći ako ih prilike iziskuju.

Mnogi veliki mislioci se slažu da je rat najpodmukliji neprijatelj ljudskog razvoja i da moramo da učinimo sve kako bismo ga sprečili. Uprkos neizrecivo poraznoj stvarnosti, ja sam uvjeren da je stvaranje državne organizacije u Evropi koja bi osujetila buduće ratove realna i ne tako daleka budućnost. Svi prijatelji duhovnog razvoja čovečanstva moraju da se zalažu za ovaj najvažniji politički cilj.

Možemo postaviti sledeće pitanje: kako to da čovek u periodima mira, tokom kojih državna zajednica potiskuje gotovo svako ispoljavanje agresivnosti, ne izgubi ovo osećanje koje ga tokom rata pretvara u masovnog ubicu? Pokušaću to da objasnim. Kada zavirimo u uobičajenu građansku svijest, primijetićemo djelimično osvijetljenu, udobnu sobu. U jednom uglu nalazi se dobro očuvani kovčeg, na koga je gospodar kuće veoma ponosan, što svakome posjetiocu jasno stavlja do znanja. Na njemu je velikim slovima ispisana riječ „patriotizam“. Otvaranje ovog kovčega se smatra društveno neprihvatljivim. Gospodar kuće nije ili je jedva svestan da se u njemu kriju moralni rekviziti životinjske mržnje i masovnih zločina, koje u slučaju rata poslušno uzima kako bi ih upotrijebio. Ovaj kovčeg, dragi čitaoče, nećeš naći u mojim sobičcima, i bio bih srećan kada bi i ti shvatio da i tvom domu više priliči klavir ili polica sa knjigama, umesto nekog starog nameštaja koga podnosiš samo zato što si se na njega navikao u mladosti.

Kao što je svima poznato, ja sam kosmopolita. Koliko su mi neki čovek ili organizacija bliski zavisi samo od toga kako procenim njihove namjere i sposobnosti. Država, kojoj pripadam kao građanin, igra krajnje beznačajnu ulogu u mom duhovnom životu. Pripadanje nekoj državi posmatram kao poslovni odnos, sličan na primer odnosima sa osiguravajućim društvom.

Kako onda bespomoćni pojedinac može da doprinese ostvarenju ovog cilja? Treba li svako od nas da posveti veliki dio svog života politici? Zaista smatram da su duhovno zreli ljudi u Evropi počinili veliku grešku zapostavljajući opšta politička pitanja. Međutim, politika nije jedina oblast u kojoj pojedinac može da dâ svoj doprinos. Štaviše, vjerujem da svako treba da učini sve što je u njegovoj moći da ovo osećanje, o kome sam govorio, zauzdamo na takav način da se ono više nikada ne pretvori u prokletstvo za sve nas.

Trebalo bi da se svako oseća jedinim gopodarem svoje časti bez obzira ne riječi i djela drugih, ukoliko je svjestan da postupa po svom najboljem znanju i umijeću. Povreda časti, bilo pojedinca, bilo zajednice kojoj pripadamo, riječima i djelima drugih ili druge zajednice, ne postoji. Moć i pohlepu treba ponovo, kao u starim vremenima, da smatramo porocima vrijednim prezira, baš kao i mržnju i ratobornost. Iako nisam sklon veličanju prošlosti, čini mi se da smo u ovoj važnoj tački nažalost nazadovali. Trebalo bi da svako radi na tome da se kod njega samog ili u njegovom bliskom okruženju popravi ovo stanje. Time će nestati i nedaće koje nas danas muče na tako zastrašujući način.

Ali čemu sve ove riječi, kada sam sve mogao da kažem u samo jednoj rečenici, koja mi kao Jevreju baš pristaje: Budite vjerni svome gospodaru Isusu Hristu, ne samo riječima i pjesmama, već i djelima.

**1916.**




Članak slavnog naučnika objavljen u godinama Prvog svjetskog rata

sto godina kasnije

Ajnštajn o ratu

Poslušajte radio esej o djetinjstvu osamdesetih i zvucima socijalističke Crne Gore. 

Je li taj život bio humaniji, ili sjećanja varaju?

Koje je pravo značenje domovine, i zašto crnogorskoj istoriji fali živih ljudi?

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/NtxMGrHOTCg?si=aCr4XzAUYe45ytrG" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>



Podcast Zinzula premijerno se emituje na radiju Krš u Podgorici, četvrkom u 20h.