“Teško ćeš do njih doći, doseljinici su izolovani, druže se između sebe, ne govore naš jezik...” 
U pokušaju da saznam kako je djeci stranaca u Crnoj Gori, najčešće sam nailazila na takve komentare. 

Povjerovala sam u stereotip, sve dok se preda mnom nije otvorila mnogo složenija priča. 
Devetogodišnji Lav Linkov prije dvije godine je sa svojom porodicom došao iz malog grada u Rusiji. Iako mnogi ruski drugari pohađaju privatne škole, Lav se upisao u jednu od državnih škola u Podgorici.

“Iz malog smo grada u Rusiji pa su nam očekivanja bila niska, obrazovanje u Rusiji se pogoršavalo posljednjih godina. Kad je Lav ovdje počeo u školu, svi su bili ljubazni, djeca su čak dobila neke poklone, pa je početak škole bio kao neka vrsta praznika”, kaže njegov otac Nikolaj.

Lav je naučio jezik za pola godine, u interakciji sa svojim vršnjacima i nastavnicom. Pred kraj prvog razreda dobio je mogućnost da pohađa kurs jezika koji je Ministarstvo prosvjete  organizovalo, ali je već tečno govorio crnogorski, pa nije bilo potrebe za tim. Kurs jezika u Centru za prava djeteta upisali su njegovi roditelji.

“Kad sam došao u školu, nisam baš pričao s djecom. To je osjećaj kao da ideš negdje gdje nikog ne znaš, ali moja učiteljica Slavica zna ruski pa mi je objašnjavala, a i ja sam učio jezik, pa sam naučio. Lako mi je bilo da naučim crnogorski. Jedino mi je bilo teško da shvatim da galeb nije ovaj golub koji tu hoda, već da je na moru. Golub, galeb – za malo isto”.

Svako odjeljenje Lavove škole ima po jedno dijete koje je rođeno u inostranstvu. Dječak vježba i svoj maternji jezik, kako ga ne bi zaboravio. 

“Kad sam u školi i kad me nešto pitaju, osjećam kao da mi mozak isključi ruski a uključi crnogorski. Kad sam u porodici, onda se mozak uključi na ruski”. Pitala sam ga znači li to da je on u stvari dva čovjeka, na što je kratko i sigurno odgovorio sa “Ne”. “Ali kad dođe ljeto, onda malo izgorim pa izgledam kao Crnogorac”. 

Od ukupno[ 96 hiljada djece](https://www.skolskastatistika.edu.me/), koja trenutno pohađaju nastavu u državnim osnovnim i srednjim školama u Crnoj Gori, njih 6,5 hiljada dolazi iz inostranstva. Najviše ih je, poput Lava, iz Rusije, brojna su djeca i iz Ukrajine i Turske, mada ih ima sa gotovo svih kontinenata. Uprkos uvriježenim predrasudama da djeca iz inostranstva mahom upisuju privatne škole, tamo ih je dosta manje – svega 855 učenika.

Kako bi toj djeci pomogle da se što bolje integrišu, škole na raspolaganju imaju smjernice Zavoda za školstvo za uključivanje ali i vrednovanje i ocjenjivanje učenika sa drugih govornih područja. Pritom, Zakon o obrazovanju propisuje obavezu ustanova da, za djecu koja ne znaju ili nedovoljno poznaju jezik na kojem se izvodi nastava, organizuju pripremnu (dopunsku) nastavu u trajanju od najviše godinu dana po posebnom programu koji donosi Nacionalni savjet.

Dok postoje ustanove koje organizuju dodatnu nastavu jezika, nisu rijetke ni one u kojima sve zavisi od individualne inicijative i snalažljivosti nastavnog kadra. Neki od direktora su se požalili  novinarima da se njihovo osoblje sa djecom stranih državljana sporazumijeva preko Google prevodioca.

Da je djeci, ali i prosvjetarima, potrebna dodatna podrška ukazao je i Ombudsman, prilikom obilaska škola u više crnogorskih gradova. Tada je predložio da resorno Ministarstvo pruži dodatnu podršku (u vidu asistenata ili prevodilaca) vaspitačima, učiteljima i nastavnicima u obrazovno-vaspitnim ustanovama koje imaju relativno veliki broj djece stranaca. Ombudsman je predložio i da se ustanove pravila i kriterijumi za provjeru nivoa stečenog znanja crnogorskog jezika kod djece stranaca prije započinjanja školovanja u Crnoj Gori.

Da mnogo zavisi od toga koji je cilj porodice, smatra sagovornica portala Normalizuj koja je dugo godina zaposlena u prosveti.

“Na primjer, ako je iz Turske i došao je na kraće (da proba da zaradi, da pokrene neki biznis) i nema namjeru da se dugo zadržava, onda ta djeca imaju sasvim drugačiji odnos prema obrazovanju i socijalizaciji. Ne žele da nauče jezik, ne zanima ih ni druženje, ne pokušavaju ništa ni da nauče nego samo žele da im se da svjedočanstvo. Sa druge strane, oni koji su tu na duže (isto iz Turske) trude se da nauče jezik i učestvuju u svemu kao ostala djeca i budu uspješni đaci i članovi kolektiva”.

Značajan je faktor, kako nam je naša sagovornica rekla, i uzrast djeteta jer se mlađa djeca mnogo lakše uklapaju, uče jezik, druže se i ne izoluju se, dok stariji više biraju svoje sunarodnike ako ih ima u odjeljenju i znaju da budu malo izolovaniji, da se oblače drugačije, slušaju svoju muziku i slično.  Na primorju ih je mnogo više i imaju svoje zajednice.

“Što se tiče Podgorice, čini mi se da je Rusa i Ukrajinaca najviše u OŠ ‘Novka Ubović’ i svi su baš dobro integrisani, druže se, učestvuju u svemu, savladavaju jezik lakše nego ostali stranci. Naš sistem ih dočekuje ‘raširenih ruku’, ne moraju uopšte da znaju jezik da bi se upisali u neki stariji razred, niti da ga tokom školske godine nauče. Pruža im se podrška u vidu posebnih i prilagođenih zadataka, dodatne nastave pa čak i individualnih časova, ali oni tu mogućnost rijetko koriste”.

Slični problemi prepoznaju se i u drugim evropskim zemljama, gdje se pokazalo da je za uspješnu integraciju ključna dodatna podrška u učenju jezika, kao i jasna i ujednačena praksa u školama. Lavovi roditelji su zadovoljni, ponajviše jer se u Crnoj Gori osjećaju bezbjedno.

“Bilo mi je sjajno kad sam shvatio da ljudi ovdje ne zatvaraju kola na primjer, da sva kola nemaju alarme. Siguran sam da Lav može da dođe do igrališta sam.”

Lav kaže da bi radije živio u Crnoj Gori nego u Rusiji, ali svakako želi da putuje po svijetu. Htio bi da u Crnoj Gori ima više škola, jer neka djeca moraju da idu baš daleko da bi stigla na nastavu, a volio bi i da ima više sadržaja poput zoliškog vrta i akva parka, a manje “zgrada i još zgrada”. 
Kao budući naučnik Lav voli biologiju, hemiju i arheologiju. Sa roditeljima u slobodno vrijeme obilazi Crnu Goru i za dvije godine, koliko su ovdje, posjetili su gotovo svaki grad, a porodično su učestvovali i u sadnji drveća nakon požara u Sutomoru. Lav je, dakle, dječak kojeg bismo mogli nazvati “dobro integrisanim” ili, još važnije, srećnim što je u Crnoj Gori.  

Što se crnogorskog obrazovnog sistema tiče, promijenio bi jednu stvar: 

“Ne sviđa mi se kad se sazna da je neko zaljubljen, onda ga drugi zezaju i stalno govore ‘To su srca dva’”.


Objavljivanje teskta je pomoglo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za pluralizam medija{.caption}

Direktori škola su se žalili novinarima kako se njihovo osoblje s djecom koja ne znaju jezik sporazumijeva preko Google prevodioca

integracija

Kako rastu djeca stranaca u Crnoj Gori

Postoje razni oblici i načini da se zazove nečija smrt. Recimo, ako te izvedu pred streljački vod u bijeloj košulji, sasvim je prirodno da usklikneš: Smrt neprijateljima revolucije! – i pogled upraviš prema kameri koja te vreba za buduće čitanke. Ipak, ako si Donald Trump, grozni tajkun i političar, televizijski klovn i predsjednik nuklearne supersile, ako si na pozornici pored uskršnjeg zeca, dlakave maskote tvog poremećenog balkonskog govora, onda je pametnije da smrt ne pominješ *urbi et orbi*, a naročito da ne pominješ smrt ljudi, civilizacija itd.

Iran i Amerika sklopili su dvonedjeljno primirje, analitičari već premišljaju šta se to zapravo desilo, kakav je Trumpov ultimatum zaista bio, odnosno kakav je efekat proizveo. Obje strane su manje-više u proslavi pobjede, politički će se klesati nova realnost, a cijena nafte jednom vratiti u takozvanu normalu, no ostaće ta *smrt* iz Trumpovog govora kao zlehuda eskalacija jezika koji rečeni politički bilmez pokušava ustanoviti kao normu.

Analitičari premudrog BBC-a visoko podižu vjeđe, mršti se mnogi francuski politikolog – Ameriku će, kažu, ljudi doživljavati drugačije, sve se promijenilo, Donald Trump je prešao granicu veličanja smrti koja je bila posljednji zabran moderne političke prakse. Istina je da je smrt sve vrijeme bila unosan biznis i politički kredo svjetske politike, ali se sladostrasna objava smrti držala kao tabu. Bujale su oko te proste imenice, oko golog imena smrti, službene formulacije i poetični nazivi vojnih akcija, od slavne "kolateralne štete", preko *Pustinjske oluje* do *Neptunovog koplja*. Sve se to radilo iz jasnog rezona – Amerika nije htjela da zvuči kao zločinac, već da svoje vojne mjere umota u krpe slobodarskog prosvjetiteljstva kome je sve manje ljudi vjerovalo.

Trumpova era došla je kao krah jedne laži, iz modernog se prešlo u kabare postmodernog nekrologa cijelom jednom svijetu koji se sada otkriva pravim imenom najavljene "smrti civilizacije", što je bila Trumpova kovanica da zaprijeti iranskom neprijatelju.

Obećavanjem uništenja, brisanja, ubistva, Trump stvara sliku Amerike kao političke sile patološkog principa koji se sa govornikove ličnosti prirodnim putem prenosi na državu u čije ime smrt biva prizvana. Govoreći jezikom zločinca, Trump je otvorio novu dopaminsku eru verbalne kocke u politici koja koristi brzo zasićenje kognitivnih funkcija savremenog čovjeka kao političko gorivo.

Ipak, u ovom procesu, negdje duboko u podsvijesti, taloži se ono što se inače brzo zaboravi – Amerika za cijeli svijet postaje Trump, sve dublje u poremećaju pažnje i etičkom bezdanu iz kojeg se mora čupati svim silama slavne demokratske tradicije. Nažalost, američke Demokrate tu su istu tradiciju dovele do besmisla i zapravo omogućile pojavu jahača apokalipse, sasvim grotesknog jahača doduše, kome nije potreban konj, koji može uzjahati krmka, nuklearnu glavu ili prosto silovati uskršnjeg zeku, kako je to učinio juče zazivajući smrt na „najradosniji hrišćanski praznik“.

Postoji jedna stara legenda koja kaže da je američko društvo prosperitetna demokratija. Ta će se legenda morati oprobati sa najbizarnijim porno zapletima koje zli demijurg sprema za buduće ratove, izbore i ukazanja pogane sile na kojoj vlada. Američko društvo će se morati boriti za sebe, dok ga svijet napušta, sve otvorenije prezire zbog potrebe, šanse i slobode kojom je stvorilo političku mogućnost Donalda Trumpa.

Postoji jedna stara legenda koja kaže da je američko društvo prosperitetna demokratija. Ta će se legenda morati oprobati sa najbizarnijim porno zapletima koje zli demijurg sprema

novi jezik imperije

Kad smrt postane politička ponuda

Smatram da se psihološki korijeni rata nalaze u biološki uslovljenoj agresivnoj prirodi ljudskog bića. Mi „gospodari postanka“ nismo jedini obdareni ovom osobinom, već smo veoma slični mnogim životinjama, a neke od njih, poput bika i pijetla, nas čak i nadmašuju u njenom ispoljavanju. Agresivne sklonosti su uvijek prisutne u odnosima između muškaraca, a naročito u odnosima između društava. Između njih često dolazi do nesuglasica, a ukoliko se ne preduzmu određene mjere predostrožnosti, one prerastaju u svađe, pa i ratove. Nikada neću zaboraviti kakvu su samo iskonsku mržnju moji školski drugovi gajili prema učenicima iz susjedne škole. Dolazilo je do nebrojenih svađa koje su završavale opštim tučama. Ima li ikakve sumnje da krvna osveta i sklonost ka duelima potiču iz ovog osjećanja? Štaviše, smatram da je ono glavna hrana još jednog strastvenog osjećanja – časti.

Nove državne organizacije su morale snažno da potisnu izraze primitivne prirode. Međutim, tamo gde se susreću države, koje uz to ne pripadaju nekoj naddržavnoj organizaciji, ovo osjećanje agresivnosti povremno stvara takve napetosti koje često dovode do ratova. Pri tome smatram takozvane ciljeve i uzroke rata krajnje trivijalnim, jer ćemo ih vrlo lako naći ako ih prilike iziskuju.

Mnogi veliki mislioci se slažu da je rat najpodmukliji neprijatelj ljudskog razvoja i da moramo da učinimo sve kako bismo ga sprečili. Uprkos neizrecivo poraznoj stvarnosti, ja sam uvjeren da je stvaranje državne organizacije u Evropi koja bi osujetila buduće ratove realna i ne tako daleka budućnost. Svi prijatelji duhovnog razvoja čovečanstva moraju da se zalažu za ovaj najvažniji politički cilj.

Možemo postaviti sledeće pitanje: kako to da čovek u periodima mira, tokom kojih državna zajednica potiskuje gotovo svako ispoljavanje agresivnosti, ne izgubi ovo osećanje koje ga tokom rata pretvara u masovnog ubicu? Pokušaću to da objasnim. Kada zavirimo u uobičajenu građansku svijest, primijetićemo djelimično osvijetljenu, udobnu sobu. U jednom uglu nalazi se dobro očuvani kovčeg, na koga je gospodar kuće veoma ponosan, što svakome posjetiocu jasno stavlja do znanja. Na njemu je velikim slovima ispisana riječ „patriotizam“. Otvaranje ovog kovčega se smatra društveno neprihvatljivim. Gospodar kuće nije ili je jedva svestan da se u njemu kriju moralni rekviziti životinjske mržnje i masovnih zločina, koje u slučaju rata poslušno uzima kako bi ih upotrijebio. Ovaj kovčeg, dragi čitaoče, nećeš naći u mojim sobičcima, i bio bih srećan kada bi i ti shvatio da i tvom domu više priliči klavir ili polica sa knjigama, umesto nekog starog nameštaja koga podnosiš samo zato što si se na njega navikao u mladosti.

Kao što je svima poznato, ja sam kosmopolita. Koliko su mi neki čovek ili organizacija bliski zavisi samo od toga kako procenim njihove namjere i sposobnosti. Država, kojoj pripadam kao građanin, igra krajnje beznačajnu ulogu u mom duhovnom životu. Pripadanje nekoj državi posmatram kao poslovni odnos, sličan na primer odnosima sa osiguravajućim društvom.

Kako onda bespomoćni pojedinac može da doprinese ostvarenju ovog cilja? Treba li svako od nas da posveti veliki dio svog života politici? Zaista smatram da su duhovno zreli ljudi u Evropi počinili veliku grešku zapostavljajući opšta politička pitanja. Međutim, politika nije jedina oblast u kojoj pojedinac može da dâ svoj doprinos. Štaviše, vjerujem da svako treba da učini sve što je u njegovoj moći da ovo osećanje, o kome sam govorio, zauzdamo na takav način da se ono više nikada ne pretvori u prokletstvo za sve nas.

Trebalo bi da se svako oseća jedinim gopodarem svoje časti bez obzira ne riječi i djela drugih, ukoliko je svjestan da postupa po svom najboljem znanju i umijeću. Povreda časti, bilo pojedinca, bilo zajednice kojoj pripadamo, riječima i djelima drugih ili druge zajednice, ne postoji. Moć i pohlepu treba ponovo, kao u starim vremenima, da smatramo porocima vrijednim prezira, baš kao i mržnju i ratobornost. Iako nisam sklon veličanju prošlosti, čini mi se da smo u ovoj važnoj tački nažalost nazadovali. Trebalo bi da svako radi na tome da se kod njega samog ili u njegovom bliskom okruženju popravi ovo stanje. Time će nestati i nedaće koje nas danas muče na tako zastrašujući način.

Ali čemu sve ove riječi, kada sam sve mogao da kažem u samo jednoj rečenici, koja mi kao Jevreju baš pristaje: Budite vjerni svome gospodaru Isusu Hristu, ne samo riječima i pjesmama, već i djelima.

**1916.**




Članak slavnog naučnika objavljen u godinama Prvog svjetskog rata

sto godina kasnije

Ajnštajn o ratu

Koliko je kroz godine tranzicije omekšao crnogorski patrijarhat i da li se položaj žena suštinski promijenio? 

Poslušajte tonske zapise od prije pola vijeka u kojima žene Crne Gore govore o svojoj teškoj sudbini. U emisiji je korišten arhivski materijal RTV Titograd i odlomci iz TV dokumentarca Živka Nikolića Žene čekaju, iz 1977. godine.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/9_tmEqbGMw4?si=LLFCe-q0OU4YmCpy" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Emisija Zinzula premijerno se emituje na radiju Krš u Podgorici, četvrkom u 20h. 

zinzula

Jesu li Crnogorke najveće mučenice?

Sokrat je još prije 2500 godina tvrdio da se nikakvo znanje ne može dobiti od drveta već samo od ljudi unutar polisa. Vjekovima kasnije, proklamovana racionalnost uzdiže um kao nezavisni aparat, dok tijelo zajedno sa svim izvan njega ostaje trošno i nedostojno; ovako uspostavljena hijerarhija, potvrdila je mehanizam antropocentrizma u kom je sve izvan čovjeka svedeno na resurs. Iako je kroz istoriju ideja postojao otpor ovom sistemu, svijet se uglavnom razvijao u skladu sa njim, čime nam je onemogućeno da u potpunosti doživimo ne samo sebe, već i ostatak ekosistema kao cjelinu. 

Zapadni svijet koji znamo i unutar kog postojimo kao ljudi konstruisan je na osnovu toga kako su pojedini umovi (uglavnom neka vrsta vladajuće klase i uvijek muškarci) kroz vjekove procesuirali misli, tumačili događaje, davali im nazive i definicije koje su vremenom postajale stubovi društvene realnosti. 

Zidovi i krov mogli su se mijenjati shodno periodu “vladajuće misli”, ali konstukcija je uglavnom ostajala ista — mir se gradio ratom, kultura uništavanjem prirode, duhovnost insistiranjem na hijerarhiji, a tehnologija eksploatacijom resursa — prirodnih i ljudskih. Svijet koji je građen na ovakav način, usput je definisao šta je istina, dobro i loše, zdravo i bolesno, šta je vrijedno a šta nije, i to objedinio kao znanje na osnovu kog svi mi gradimo naše živote, i na osnovu kog zavrijeđujemo mjesto u normatizovanom svijetu.

Ono o čemu rijetko govorimo jeste da su postojeće nametnuto ljudsko znanje, način saznavanja i realnost jedan okvir sa granicama, i da se naša sloboda manifestuje samo u odnosu na taj okvir.

Čak i oni koji su cio život mislili da žive “drugačije”, i ovdje uključujem sebe, često nisu do kraja svjesni da grade sopstveni sistem isključivo u odnosu na postojeće (ponovo, nametnuto) znanje; potpuno je nebitno kojoj strani mislimo da pripadamo — okvir uglavnom ostaje isti.

Sve ovo me tjera da se zapitam šta je znanje, u kojoj mjeri ono može da postoji izvan nas, koje su karakteristike tog znanja, da li je moj um sposoban da koncipira meta-znanje, šta uopšte znači primijeniti ga, i da li možemo uspostaviti novo znanje, a samim tim i novu realnost. 

Poslednjih par godina, odgovori mi se ne pojavljuju samo kroz ustaljene kognitivne rolerkostere, već ih pronalazim na naizgled neočekivanim, ali zapravo najočiglednijim mjestima.

Kada sam u prirodnom okruženju, primjećujem da učim o novoj vrsti znanja — ono koje ne nastaje analizom već odnosom. To je mjesto gdje dozvoljavam sebi nove načine saznavanja, i gdje posmatram organizaciju jedne posve drugačije realnosti koja radi bez greške i po nekom meni nevidjivom šablonu, vođena inherentnom mudrošću samog života. Kada, na primjer, u šumi utišam misli, posmatram pečurke, drveće, biljke, zemlju, razumijem da se tu dešava kooperacija i međuzavisnost: naučila sam da neke pečurke preživljavaju razlaganjem mrtve materije, druge napreduju kroz simbiozu sa korijenjem živog drveća, dok sa svojim podzemnim sistemom micelijuma šalju neophodne nutrijente drveću i biljkama, i služe kao magistrala uz pomoć koje se drveće povezuje sa ostalim drvećem. Ono što u tim momentima razumijem, i svakog puta sa oduševljenjem posmatram, je da ta scena pulsira životom iako je meni sam proces nevidljiv, te da i smrt koju mi ljudi doživljavamo kao konačno stanje zapravo ne postoji već se transformiše u nove oblike života. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/2c47c581-c574-444b-b983-49c53e8a91c0)

U tim momentima učim da sam u svemu tome jedan vrlo mali dio i ta spoznaja budi u meni skromnost, skoro duhovnu, i otvara mi srce za zahvalnost bez koje teško da čovjek može preživjeti u ovakvom svijetu. Tu i tada mi postaje jasno da se krupne stvari odigravaju u tišini i zajednici, i u mom biću se koncept uspjeha transformiše iz individualnog u kolektivno.
Hildegard von Bingen govorila je o ovome kroz pojam koji je nazvala *viriditas* — energija koja teče kroz zemlju, tijelo i duh, i koja svemu na ovom svijetu omogućava da raste, iscjeljuje se i obnavlja. Ova izuzetna žena, osim što je bila jedinstvena kompozitorka i iscjeliteljka, posjedovala je duboku ekološku duhovnost i intuitivno znanje koje kvantna fizika danas dokazuje - da je sve dio cjeline, i da je samim tim taj rukavac Mareze jednako važan kao i srce koje mi kuca u grudima. 

Posmatram razne ptice na obali Atlantskog okeana kako lebde u prostoru prepuštajući se vjetru i termalnim stubovima, čime štede svoju energiju. U tom meditativnom prizoru, osjećam kako mi duša i duh usvajaju znanje koje se pohranjuje van uma i jezika, možda u neku izvandimenzionalnu arhivu koja će budućim generacijama da služi kao matriks unutar kog se rađaju — da je cijelo postojanje savršeno i da sve radi jedno za drugo, zajedno. Ta scena uči me o značaju povjerenja u naše okruženje, i tjera me da se zapitam na koje načine doprinosimo da drugi osjećaju povjerenje kada su u našoj blizini i kakav je osjećaj imati potpuno povjerenje u naše okruženje? Taj osjećaj, sigurna sam, ne poznaje mnogo nas, i eto ta ptica me tjera da redefinišem koncept slobode kao stanje bez straha, i cijenim tu lekciju koja je nenametljiva, ali jasna — kao miris majčine dušice koji me podsjeća na radost djetinjstva dok najavljuje ljetnji raspust.

Pomislim na vezu crnogorske žalfije i krša — krš koji njenom korijenju pruža stabilan oslonac i drenažu, dok žalfija uzvraća tako što kršu pruža hlad i štiti njegovu površinu od pucanja a korijenjem spriječava eroziju. Često idem u brda i posmatram to čudo, nekome možda besmisleno, i osjećam kako mi se ćelije pune mudrošću koja je nadljudska - dva različita sistema, biljni i mineralni, u savršenoj sinergiji omogućavaju jedno drugom izvijesnost postojanja, i komuniciraju jezikom ujedinjenja. Uče me o neophodnosti kreiranja prostora koji može da drži različitosti, prostor unutar kog te različitosti kreiraju nove načine funkcionalnosti, i dopada mi se ta lekcija više od svih masnih slova u udžbeniku ratne istorije oko kojih se nadovikujemo.

Priroda nas uči da je ova čudnovatost koju životom zovemo nešto što je izvan tvog i mog otkucaja srca i identitetskih fraza; ono je beskrajni sistem u kom sve funkcioniše i postoji u relaciji sa ostatkom kao plod sinergije, izvan dijalektičkog kaveza.

Pogledam u noćno nebo iznad Ki Larga i mogu da osjetim svoju babu koju nikada nisam upoznala kako u Zagaraču prije 60 godina gleda u ista sazvježđa, i jedno sam sa njom. 
U tim momentima čiste emocije, vremenske i prostorne barijere ne postoje; ma, ne postoje nikakve barijere, najmanje one koje zaokupljaju jednu atosekundu vječnosti kao što je etno-nacionalistička, kapitalistička, patrijarhalna, klerofašistička hegemonija, i sve ostale baš grdne riječi i fraze koje nam definišu svakodnevicu.

Um se tada zaista dezintegriše i ostaje samo *ljubav kao stanje života*. 

Uvijek se sjetim kako je Dostojevski maestralno predstavio Isusov odgovor na siktanje Velikog inkvizitora da su odavno pošli sa đavolom — poljupcem. Ljubavlju. 

Čini mi se da je vrijeme da rasčistimo sa viševjekovnom tiranijom koja u svom centru postavlja oholu samostalnost čovjeka i kvadratno znanje, i koja opstaje na eksploataciji prirode, podjelama i izrabljivanju ljudi, raznim hijerarhijama i lažnim duhovnostima; vrijeme je da kreiramo realnost koja napokon uspijeva da probije zid kolektivnog solipsizma, i koja otvara beskrajni prostor čiji je početak u našim grudima. Vjerujem u mogućnost izgradnje nove paradigme koja u svojoj srži nosi predznak cjeline, održivosti i zajedništva, unutar koje ljudi žive dostojanstveno i u sinergiji sa ostatkom ekosistema. Vjerujem u politiku koja je ekocentrična jer smo svi dio jednog doma, džaba im što kolonizuju druge planete.	

Ovo nije neki apstraktni manifest, već etički iskorak iz vladajuće društvene realnosti koja svijetu i planeti ne donosi ništa osim patnje. Ovo su razgovori koji treba da se odvijaju na nivou zajednice sa jasnom sviješću i odgovornošću prema cjelokupnom ekosistemu, svim ljudima koji su tu i svima koji dolaze. Ako zaista sagledamo kako stvari stoje, uviđamo da nam Sokratovo odbijanje drveta kao izvora znanja i prosvetiteljsko posađivanje čovjeka u centar univerzuma nisu ništa dobro donijeli. Uviđamo da živimo u svijetu koji počiva na principima izrabljivanja i uništavanja zarad dobiti nekolicine, i da je sve između samo buka onih koji bi da se priključe karavanu. 

Ne znam za vas, ali borba za opstanak unutar sistema koji je suštinski protiv naše dobrobiti, ne zvuči kao nešto vrijedno borbe. Lično, ne želim da se dopišem u ovaj sistem, želim da ne postoji — u mom umu, tijelu, duši, a ponajmanje duhu.

San o boljoj budućnosti je besmislen dok god je sadašnjost ista kao prošlost, i upravo u ovom liminalnom prostoru se nalazi kapacitet za rađanje nove i zdravije kolektivne realnosti. Uostalom, možda je vrijeme da preformulišemo stvari: priroda a ne istorija je učiteljica života - ne dominacija, patnja i moć, već aktivno polje međuodnosa i cirkularnosti koje pulsira energijom, zajedništvom i potencijalom. 

Džidu Krišnamurti je to možda najbolje postavio kada je rekao da je zanimljivo koliko se žustro borimo protiv sistema koji nas je porobio a nikada protiv psihičkih šema unutar nas samih koje dozvoljavaju postojanje tih sistema. Drugim riječima, ne možemo očekivati istinsku promjenu ukoliko se radikalno ne promijenimo mi sami, i eto — možda je vrijeme pokušati živjeti drugačije, otrgnuti se iz hladnog podzemlja, i napokon proklijati u novi dan.















Čini mi se da je vrijeme da rasčistimo sa viševjekovnom tiranijom koja u svom centru postavlja oholu samostalnost čovjeka i kvadratno znanje

energija zemlje

Priroda i društvo

Možemo li reći da geopolitiku pokreće čovjek i njegova psiha? Ono što je sigurno, upravo u ljudskom umu nastaju državne granice, ideologije i strategije. Ali geopolitika je disciplina koja proučava odnos između prostora i politike, odnosno način na koji prostor, prirodni resursi, položaj, klima i demografija utiču na moć i ponašanje država. Možemo li akcenat staviti na psihološke kategorije?

Najpoznatija teorije geopolitike, Halforda Makindera, zove se teorija Heartlanda i po njoj onaj ko kontroliše središte Evroazije (Istočnu Evropu, Sibir i Centralnu Aziju - Turkestan) ima potencijal da kontroliše svijet, ako uspije da se odatle proširi do toplih mora. To objašnjava zašto su Britanci od druge polovine 19. vijeka ulagali ogromne napore da Rusija ne izbije na granice Indije u Aziji i da ne izađe na Sredozemlje, već da je ograniči na taj prostor Heartlenda, ili zašto je SSSR napao Afganistan, jer je na korak do Indijskog okeana, poslije Afganistana na meti je trebao biti Pakistan. 

Teorija Heatrlanda i ostale (teorija Rimlanda Nikolasa Spajkmana, npr.) daju nam osnove razumjevanja odnosa prostor — politika, ali lišene su ključnog uticaja psihologije. A o temi kako ljudska psihologija utiče i pokreće geopolitičke i političke procese pisali su mnogi sociolozi, geografi, politikolozi. Dominik Mojsi, u knjizi *Geopolitika emocija* tvrdi da savremeni svijet nije oblikovan samo vojnom i ekonomskom moći, već i dominantnim emocijama u društvima, te ističe tri emocije kao glavne za stanje društava: strah, poniženje i nadu. 

Dominik i njegova knjiga uvode emocije kao važnu kategoriju u geopolitici. Erih From je u knjizi *Bjekstvo od slobode* pokušao objasniti zašto mase slijede autoritarne vođe, nešto slično i Gistav le Bon u knjizi *Psihologija masa*. Naravno niko nije dao savršen odgovor na problematiku prožimanja ljudske psihologija i politike, pa i geopolitike, međutim važno je što su pomenuti autori uticali na svijest koliko zaista psihologija pojedinaca i masa utiče na procese donošenja odluka, i na kraju krajeva na istorijske procese.

Kada govorimo o geopolitici, obično mislimo na teritoriju, vojnu moć, granice i prirodne resurse. Međutim, iza tih pojmova stoji nešto mnogo dublje. Nepovjerenje, potreba za kontrolom i lični interesi kao i kolektivni mitovi ili strahovi često imaju presudnu ulogu u oblikovanju svjetskih odnosa. Ukratko, sve što važi u odnosima između pojedinaca ili grupa važi i u odnosima između država. Svaka osobina bilo loša ili dobra u odnosima između pojedinaca ili grupa ima isti efekat na odnose između država, sa razlikom što su posljedice dalekosežnije i jače.

Prva važna osobina je nepovjerenje. U međunarodnoj politici ono je gotovo pravilo, a ne izuzetak. Države rijetko polaze od pretpostavke dobre namjere. Strah da bi susjed mogao ugroziti bezbjednost često vodi ka preventivnim potezima. Kina je, iz perspektive sopstvene sigurnosti i teritorijalnog integriteta, učvrstila kontrolu nad Tibetom, strahujući da bi nestabilnost na tom prostoru mogla ugroziti njene ravnice i strateški važne oblasti. Rusija, s druge strane, godinama izražava nepovjerenje prema širenju NATO-a i mogućnosti da bi ukrajinska teritorija mogla biti iskorišćena za vojni pritisak na njene granice. Bez obzira na različita tumačenja ovih poteza, jasno je da percepcija prijetnje igra ključnu ulogu.

Druga snažna pokretačka snaga jeste potreba za posjedovanjem i kontrolom. U geopolitici, kontrola teritorije znači kontrolu strateških pravaca, mora i resursa, i gotovo nikada nešto strateški važno ne želite da dijelite jer time gubite kontrolu i dominaciju. Rusiji je Krim od izuzetnog značaja zbog pristupa i uticaja na Crnom moru. Sjedinjene Američke Države pokazuju interes za Grenland zbog njegovog položaja u Arktičkom prostoru i budućih pomorskih ruta, iako je riječ o teritoriji saveznice Danske od koje žele da ga oduzmu. Kina nastoji da ojača prisustvo na ostrvima u Južnokineskom moru kako bi obezbijedila kontrolu nad jednim od najvažnijih trgovačkih pravaca na svijetu, od Singapura ka njenoj obali, što je dovodi i u sporove sa susjedima, uključujući sa ideološki bliskim Vijetnamom zbog čega njoj blizak Vijetnam sada traži saveznika u SAD-u, protivniku Kine. Kada bi npr. Kina dijelila te prostore sa Vijetnamom, SAD ne bi mogle da projektuju svoj uticaj na Vijetnam i dalje u dubinu Indokine za šta je Vijetnam ključan, a Kina bi imala pouzdanog i jakog saveznika na svojim važnim južnim granicama.

Treći element je interes – politički, ekonomski i lični interesi vladajućih elita. Rusija prodaje gas Bjelorusiji po povoljnijim cijenama, čime jača svoj uticaj i zadržava je u sopstvenoj sferi uticaja. U kontekstu rata u Ukrajini, ratne okolnosti omogućavaju vladajućim strukturama dodatnu konsolidaciju moći, jer je svaka opozicija eliminisana i svaka buduća kritika će se veoma lako ućutkati pod izgovorom nacionalne bezbjednosti. Jedan od razloga što rat u Ukrajini traje duže od četiri godine i što će trajati dalje, jeste upravo produžetak nesmetane vlasti Ruske vladajuće garniture. 

Slično tome, interes velikih sila često je povezan sa energentima i globalnim finansijskim sistemom. U Američkom slučaju, stabilnost dolarskog sistema i energetskih tokova ima važnu geopolitičku dimenziju. Posebno je značajan koncept petrodolara – sistema u kojem se nafta na svjetskom tržištu dominantno obračunava u Američkim dolarima, čime dolar zadržava centralnu ulogu u globalnoj ekonomiji. U tom kontekstu treba posmatrati i interes SAD-a za uticaj u Venecueli, kao jednoj od zemalja sa najvećim rezervama nafte. Iako je većina stanovnika SAD nezainteresovana za Venecuelu (ili Grenland), vladajuća struktura smatra svojim interesom da ovlada tim naftom bogatim područijem. Uostalom nije narod Amerike stvorio petrodolar već finansijska elita i bankarski sektor.

Takođe neke države između sebe sklapaju saveze jer imaju interes u udruživanju, radi odbrane od jačeg protivnika i radi jačanja privreda jer veće tržište daje veće šanse za prosperitet.
Pored odluka vladajućih elita, značajnu ulogu ima i kolektivna svijest naroda. Nacionalne ideje, istorijski mitovi i kolektivni strahovi često podstiču političke procese. Ratovi devedesetih na prostoru bivše Jugoslavije ne mogu se objasniti samo interesima velikih sila. Kolektivni strahovi, mitovi i nacionalne iluzije dodatno su produbili sukobe i uvećali patnju. Strah srpskog stanovništva u Hrvatskoj zbog sjećanja na strahote Drugog svjetskog rata bio je zloupotrijebljen od strane vlasti iz Beograda kojima je taj prostor i stanovništvo služilo da odvuku vojne snage Hrvatske od Bosne, kako Hrvatska ne bi svoje kapacitete upotrijebila u Bosni i Hercegovini koja je Beogradskim vlastima bila glavni cilj, za šta su se djelimično i izborili (49% Bosne i Hercegovine čini entitet Republika Srpska), a odbrana Knina bila je manje bitna.  

Geopolitika, dakle, nije samo igra mapa i granica. Ona je i ogledalo ljudske prirode. Iza strateških dokumenata i vojnih saveza stoje emocije, percepcije i interesi ljudi koji donose odluke – a upravo ti psihološki faktori često presuđuju o pravcu svjetske politike. I još jedna bitna stvar, sa stanovišta naših kratkih života, prostor je nepromjenjiv, planine će ostati gdje jesu, ravnice i mora takođe, ali ljudska psihologija je promjenjiva, otuda se i interesi mijenjaju, pa neprijatelji danas, sjutra postaju prijatelji. Zato je važno raditi na jačanju školstva i obrazovanja, da sjutrašnje generacije Crnu Goru vode bolje nego mi danas, da budu složniji, i da obezbjede pravednije i naprednije društvo, te da društvu podare plemenitije osobine. Kad govorimo o geopolitici, neke stvari ostaju iste kroz vjekova, male zemlje samo sloga i mudrost mogu spasiti i održati. 


Geopolitika, dakle, nije samo igra mapa i granica...

esej

Geopolitika kao ogledalo ljudske prirode

Ovih dana opet slušamo o neradnoj nedjelji. Govore nam o eksploataciji, pričaju o potrebi da radnica provede nedjelju sa djecom. Dakle, akcenat je na majci, ne na radnici. 

Mudre glave ističu da smo turistička zemlja, a poneko pomene i boga koji je ličnim primjerom pokazao da je nedjelja za odmor. Ipak, malo ko dosljedno insistira na prostoj činjenici da u Crnoj Gori zakoni ne važe jednako za sve, i da cehove svih naših zemaljskih dana, bili oni radni ili neradni, plaćaju oni koji su najdalje od izvora moći. U mojoj Crnoj Gori ta je nezavidna pozicija zapala žene, naročito one bez fakulteta, kapitala i političke podrške.

O radnicama u marketima najviše mislim tokom pretprazničnih gužvi. Pitam se, kad one stignu da spremaju rusku salatu ili dekorišu stan, gledaju TV ili naprosto odmaraju. Gotovo svakodnevno pomišljam na eksploataciju. Radnicu sa sektora prodaje ribe gledam kako u pauzi između mušterija čisti pod na drugoj strani marketa i dotrčava kad vidi da neko razgleda ribu. Manje sentimentalni među vama će reći da i službenice tako trče iz jedne kancelarije u drugu, da je to odlika zaposlenosti… na što ću ja reći da one imaju slobodan vikend i da to pravi drastičnu razliku.

Kad su uveli obaveznu neradnu nedjelju, bila sam zadovoljna, jer sam znala da je to jedini način da se u zemlji u kojoj nekoliko marketa uživa monopol i ozbiljnu političku zaštitu, radnicima obezbijedi slobodan dan u sedmici. Sa druge strane, nije mi se svidjelo ni da benzinske pumpe, koje i sama posjećujem nedjeljom, postanu prodavnice salame i omekšivača za rublje. U tome sam odmah vidjela paradoks mnoge naše rabote – navodno pokušaš da regulišeš jednu stvar, istovremeno pokvariš drugu i napraviš još veći sistemski promašaj i zbrku.

Kad kažu da je Crna Gora turistička zemlja i da je nedopustivo da marketi ne rade nedjeljom, ne potrčim da se saglasim, jer nemali broj turističkih atraktivnih evropskih zemalja striktno poštuje zabranu rada nedjeljom. Ipak, najpatetičniji razlog za podršku obavezne slobodne nedjelje je saosjećanje sa “majkama radnicama” koje imaju pravo da provode vrijeme sa djecom, kao da je neradna nedjelja ključ za odgoj djece.

Naprotiv, ako branimo djecu i brigu o njima, treba se rasrditi nad logikom kapitalizma koji produktivnost i posao vrednuju više nego slobodno vrijeme koje se kod većine žena svodi na neplaćen kućni rad. Kad branimo žene i majčinstvo, mi ih ustvari dodatno dehumanizujemo, gurajući ih iz jednog potčinjenog konteksta u drugi – iz piljare u kuhinju, koja takođe podrazumijeva rad i očekivanja koja žena/radnica mora ispuniti.

Ako pričamo o neradnoj nedjelji, onda treba polemisati samo o radnicama, o Zakonu o radu i njegovom poštovanju, jer zakon treba da štiti ženu bolje nego naše mišljenje ideologizovano slikama savršene, bogom dane porodice.

Zakon predviđa da se 40 sati sedmično obično organizuje kao pet radnih dana po osam sati, što znači da pomenute radnice u marketima, treba da imaju najmanje dva slobodna dana tokom sedmice. Ukoliko bi se samo poštovao zakon, svi problemi koji se potenciraju pričom o neradnoj nedjelji bi bili riješeni, ne bi morala čak ni crkva da se oglašava. Marketi bi radili svakog dana, svaka radnica bi imala slobodne dane – vjerujem da bi joj bilo svejedno koji je to dan, a dušebrižnici turizma bi odahnuli. 

Dakle, pitanje funkcionisanja pravnog sistema i zakonitosti, ili što prost narod kaže poglavlje 23 pregovora sa Evropskom unijom. Problem stoga kreće odozgo iz nedodirljivih sfera monopola i temeljne nepravde klasnog tipa, gdje se odvajaju oni koji mogu – poslodavci, kapitalisti – od onih koje ne mogu – (radnice).  Jednom počinjena nepravda koju država toleriše, a inspekcija rada ne kažnjava, pokušava da se sredi prečicama, u brlogu političkog štosa, jeftinih argumenata i predizborne pragme.

No, polemika oko (ne)radne nedjelje otvara još pitanja i skreće pažnju na još dublje nepravde. Na primjer, zašto u crnogorskim marketima gotovo da nema muških radnika, pogotovo kasira i kakav ih to patrijarhat tjera isključivo u magacine? Zašto se radnica nakon upotrebne vrijednosti na poslu svodi na upotrebu vrijednost kod kuće, dakle na brak i majčinstvo i zašto se ne otvara pitanje o radu kao strukturi koja se ženama u Crnoj Gori daje kao alternativa besplatnom radu kod kuće?

Na sva ova pitanja zapadna društvena teorija davno je dala antikapitalistička objašnjenja. Tako Arlie Hochschild govori o paradoksu da se u kapitalizmu porodica cijeni kao najvažnija, ali da je posao ipak preči, jer se ljudi cijene kroz posao i produktivnost odnosno profit, te se u tom smislu energija troši na posao, dok i porodicu preuzima hiperpotrošački bauk usljed kojeg emocije i briga postaju roba. To znači da je lakše platiti dadilju nego čuvati dijete, platiti aktivnost za djecu umjesto investiranja svog vremena u zajedničke aktivnosti, na koncu da je lakše darovati poklon namjesto poklanjanja vremena, što ima negativne posljedice i po roditelje/radnike i po djecu. Istraživanja pokazuju da rješenje ove paradoksalne situacije nije u zgrtanju novca i većem ličnom prinosu, odnosno bogatstvu pojedinačnih porodica nego u javnoj infrastrukturi koja treba da podrži zaposlene ljude i onemogući dehumanizaciju njihovog privatnog života.

Veb sajt cijena.me pomaže kupcimaŠto to znači u crnogorskoj praksi? To implicira zakonska rješenja koja garantuju slobodno vrijeme i ograničenje logike slobodnog tržišta, koja omogućava društveni jaz između bogatih i siromašnih. Čak iako ste bogati, a živite u zemlji u kojoj je velika nejednakost, vaše dijete će biti nesrećnije nego u zemljama sa manjim društvenim raslojavanjem. Istraživanja upravo pokazuju da zemlje u kojima neoliberalna logika nije uzela maha, uz relativnu garanciju socijalne jednakosti, žive mnogo sređenije i srećnije živote. Holandija i skandinavske zemlje skoro su dvije decenije u vrhu po parametrima za stabilno odrastanje, dok su Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija kao primjeri superrazvijenih liberalnih zemalja na začelju. To znači da destruktivna kapitalistička logika ličnog uspjeha koja se ogleda u bogaćenju i sticanju moći nije zalog za bolju budućnost novih generacija, nego veća šansa za njihovu otuđenost i pad.

Tako ni crnogorsku ženu neće slobodna nedjelja učiniti boljom majkom, niti će njeno dijete učiniti vaspitanijim i srećnijim. To će učiniti država, kad obezbijedi striktno poštovanje zakona i garantuje pravo na dva slobodna dana. Uz infrastrukturu dječje zaštite i druge politike može se pokazati da briga o budućnosti nije svodiva na neradnu nedjelju, iako nam je budućnost neizvjesna i promjenjiva, baš kao ta zapetljana priča koja, gle čuda, najteže pogađa radnice, lako zamjenjive na mutnom tržištu rada, dakle bez mnogo izbora.

Zato problematiku (ne)radne nedjelje treba usmjeriti ka priči o poštovanju zakona i društvenoj emancipaciji koja bi podrazumijevala razvoj društva do tog nivoa da nam nedjelja nije potreba kao dan koji će ženu dodatno eksploatisati, nego kao zakonom pripadajući slobodan dan koji će joj omogućiti odmor i dan proveden mimo patrijarhalnih očekivanja.

Iako povremeno osjetim sjetu što usljed društvene zaostalosti i dalje vidimo majku prije nego radnicu, mislim da ćemo biti bolji kad u radnici budemo vidjeli neeksploatisano ljudsko biće, ili, nedaj bože, nositeljku državnog suvereniteta koji se upravo na nju odnosi.

Ozareno lice žene koja radi u humanim uslovima i uživa u slobodnom vremenu, to je slika države kao servisa društva koje napreduje. Sve drugo je otimačina i ucjena. Ali tih ozarenih lica u Crnoj Gori je sve manje, muških ili ženskih, na dan radni ili na svetu neđelju.

[PCNEN](https://www.pcnen.com/portal/2026/02/13/zakon-na-snizenju-dajem-svetu-nedjelju-za-dva-neradna-dana/)

Jednom počinjena nepravda koju država toleriše, a inspekcija rada ne kažnjava, pokušava da se sredi prečicama

Zakon na sniženju

Dajem svetu neđelju za dva neradna dana

Poslušajte radio esej o djetinjstvu osamdesetih i zvucima socijalističke Crne Gore. 

Je li taj život bio humaniji, ili sjećanja varaju?

Koje je pravo značenje domovine, i zašto crnogorskoj istoriji fali živih ljudi?

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/NtxMGrHOTCg?si=aCr4XzAUYe45ytrG" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>



Podcast Zinzula premijerno se emituje na radiju Krš u Podgorici, četvrkom u 20h.