Ovih dana opet slušamo o neradnoj nedjelji. Govore nam o eksploataciji, pričaju o potrebi da radnica provede nedjelju sa djecom. Dakle, akcenat je na majci, ne na radnici. 

Mudre glave ističu da smo turistička zemlja, a poneko pomene i boga koji je ličnim primjerom pokazao da je nedjelja za odmor. Ipak, malo ko dosljedno insistira na prostoj činjenici da u Crnoj Gori zakoni ne važe jednako za sve, i da cehove svih naših zemaljskih dana, bili oni radni ili neradni, plaćaju oni koji su najdalje od izvora moći. U mojoj Crnoj Gori ta je nezavidna pozicija zapala žene, naročito one bez fakulteta, kapitala i političke podrške.

O radnicama u marketima najviše mislim tokom pretprazničnih gužvi. Pitam se, kad one stignu da spremaju rusku salatu ili dekorišu stan, gledaju TV ili naprosto odmaraju. Gotovo svakodnevno pomišljam na eksploataciju. Radnicu sa sektora prodaje ribe gledam kako u pauzi između mušterija čisti pod na drugoj strani marketa i dotrčava kad vidi da neko razgleda ribu. Manje sentimentalni među vama će reći da i službenice tako trče iz jedne kancelarije u drugu, da je to odlika zaposlenosti… na što ću ja reći da one imaju slobodan vikend i da to pravi drastičnu razliku.

Kad su uveli obaveznu neradnu nedjelju, bila sam zadovoljna, jer sam znala da je to jedini način da se u zemlji u kojoj nekoliko marketa uživa monopol i ozbiljnu političku zaštitu, radnicima obezbijedi slobodan dan u sedmici. Sa druge strane, nije mi se svidjelo ni da benzinske pumpe, koje i sama posjećujem nedjeljom, postanu prodavnice salame i omekšivača za rublje. U tome sam odmah vidjela paradoks mnoge naše rabote – navodno pokušaš da regulišeš jednu stvar, istovremeno pokvariš drugu i napraviš još veći sistemski promašaj i zbrku.

Kad kažu da je Crna Gora turistička zemlja i da je nedopustivo da marketi ne rade nedjeljom, ne potrčim da se saglasim, jer nemali broj turističkih atraktivnih evropskih zemalja striktno poštuje zabranu rada nedjeljom. Ipak, najpatetičniji razlog za podršku obavezne slobodne nedjelje je saosjećanje sa “majkama radnicama” koje imaju pravo da provode vrijeme sa djecom, kao da je neradna nedjelja ključ za odgoj djece.

Naprotiv, ako branimo djecu i brigu o njima, treba se rasrditi nad logikom kapitalizma koji produktivnost i posao vrednuju više nego slobodno vrijeme koje se kod većine žena svodi na neplaćen kućni rad. Kad branimo žene i majčinstvo, mi ih ustvari dodatno dehumanizujemo, gurajući ih iz jednog potčinjenog konteksta u drugi – iz piljare u kuhinju, koja takođe podrazumijeva rad i očekivanja koja žena/radnica mora ispuniti.

Ako pričamo o neradnoj nedjelji, onda treba polemisati samo o radnicama, o Zakonu o radu i njegovom poštovanju, jer zakon treba da štiti ženu bolje nego naše mišljenje ideologizovano slikama savršene, bogom dane porodice.

Zakon predviđa da se 40 sati sedmično obično organizuje kao pet radnih dana po osam sati, što znači da pomenute radnice u marketima, treba da imaju najmanje dva slobodna dana tokom sedmice. Ukoliko bi se samo poštovao zakon, svi problemi koji se potenciraju pričom o neradnoj nedjelji bi bili riješeni, ne bi morala čak ni crkva da se oglašava. Marketi bi radili svakog dana, svaka radnica bi imala slobodne dane – vjerujem da bi joj bilo svejedno koji je to dan, a dušebrižnici turizma bi odahnuli. 

Dakle, pitanje funkcionisanja pravnog sistema i zakonitosti, ili što prost narod kaže poglavlje 23 pregovora sa Evropskom unijom. Problem stoga kreće odozgo iz nedodirljivih sfera monopola i temeljne nepravde klasnog tipa, gdje se odvajaju oni koji mogu – poslodavci, kapitalisti – od onih koje ne mogu – (radnice).  Jednom počinjena nepravda koju država toleriše, a inspekcija rada ne kažnjava, pokušava da se sredi prečicama, u brlogu političkog štosa, jeftinih argumenata i predizborne pragme.

No, polemika oko (ne)radne nedjelje otvara još pitanja i skreće pažnju na još dublje nepravde. Na primjer, zašto u crnogorskim marketima gotovo da nema muških radnika, pogotovo kasira i kakav ih to patrijarhat tjera isključivo u magacine? Zašto se radnica nakon upotrebne vrijednosti na poslu svodi na upotrebu vrijednost kod kuće, dakle na brak i majčinstvo i zašto se ne otvara pitanje o radu kao strukturi koja se ženama u Crnoj Gori daje kao alternativa besplatnom radu kod kuće?

Na sva ova pitanja zapadna društvena teorija davno je dala antikapitalistička objašnjenja. Tako Arlie Hochschild govori o paradoksu da se u kapitalizmu porodica cijeni kao najvažnija, ali da je posao ipak preči, jer se ljudi cijene kroz posao i produktivnost odnosno profit, te se u tom smislu energija troši na posao, dok i porodicu preuzima hiperpotrošački bauk usljed kojeg emocije i briga postaju roba. To znači da je lakše platiti dadilju nego čuvati dijete, platiti aktivnost za djecu umjesto investiranja svog vremena u zajedničke aktivnosti, na koncu da je lakše darovati poklon namjesto poklanjanja vremena, što ima negativne posljedice i po roditelje/radnike i po djecu. Istraživanja pokazuju da rješenje ove paradoksalne situacije nije u zgrtanju novca i većem ličnom prinosu, odnosno bogatstvu pojedinačnih porodica nego u javnoj infrastrukturi koja treba da podrži zaposlene ljude i onemogući dehumanizaciju njihovog privatnog života.

Veb sajt cijena.me pomaže kupcimaŠto to znači u crnogorskoj praksi? To implicira zakonska rješenja koja garantuju slobodno vrijeme i ograničenje logike slobodnog tržišta, koja omogućava društveni jaz između bogatih i siromašnih. Čak iako ste bogati, a živite u zemlji u kojoj je velika nejednakost, vaše dijete će biti nesrećnije nego u zemljama sa manjim društvenim raslojavanjem. Istraživanja upravo pokazuju da zemlje u kojima neoliberalna logika nije uzela maha, uz relativnu garanciju socijalne jednakosti, žive mnogo sređenije i srećnije živote. Holandija i skandinavske zemlje skoro su dvije decenije u vrhu po parametrima za stabilno odrastanje, dok su Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija kao primjeri superrazvijenih liberalnih zemalja na začelju. To znači da destruktivna kapitalistička logika ličnog uspjeha koja se ogleda u bogaćenju i sticanju moći nije zalog za bolju budućnost novih generacija, nego veća šansa za njihovu otuđenost i pad.

Tako ni crnogorsku ženu neće slobodna nedjelja učiniti boljom majkom, niti će njeno dijete učiniti vaspitanijim i srećnijim. To će učiniti država, kad obezbijedi striktno poštovanje zakona i garantuje pravo na dva slobodna dana. Uz infrastrukturu dječje zaštite i druge politike može se pokazati da briga o budućnosti nije svodiva na neradnu nedjelju, iako nam je budućnost neizvjesna i promjenjiva, baš kao ta zapetljana priča koja, gle čuda, najteže pogađa radnice, lako zamjenjive na mutnom tržištu rada, dakle bez mnogo izbora.

Zato problematiku (ne)radne nedjelje treba usmjeriti ka priči o poštovanju zakona i društvenoj emancipaciji koja bi podrazumijevala razvoj društva do tog nivoa da nam nedjelja nije potreba kao dan koji će ženu dodatno eksploatisati, nego kao zakonom pripadajući slobodan dan koji će joj omogućiti odmor i dan proveden mimo patrijarhalnih očekivanja.

Iako povremeno osjetim sjetu što usljed društvene zaostalosti i dalje vidimo majku prije nego radnicu, mislim da ćemo biti bolji kad u radnici budemo vidjeli neeksploatisano ljudsko biće, ili, nedaj bože, nositeljku državnog suvereniteta koji se upravo na nju odnosi.

Ozareno lice žene koja radi u humanim uslovima i uživa u slobodnom vremenu, to je slika države kao servisa društva koje napreduje. Sve drugo je otimačina i ucjena. Ali tih ozarenih lica u Crnoj Gori je sve manje, muških ili ženskih, na dan radni ili na svetu neđelju.

[PCNEN](https://www.pcnen.com/portal/2026/02/13/zakon-na-snizenju-dajem-svetu-nedjelju-za-dva-neradna-dana/)

Jednom počinjena nepravda koju država toleriše, a inspekcija rada ne kažnjava, pokušava da se sredi prečicama

Zakon na sniženju

Dajem svetu neđelju za dva neradna dana

Kada bi Pirckheimera ovog trena bacili u Crnu Goru, možda bi ga prepoznalo samo par kustosa. Lutao bi po glavnom gradu, obišao galerije i na kraju sjeo u Njegošev park. 

Pirckheimer je živio prije pet vjekova, nije isključeno da bi zadihan rekao – isto sranje. U gradu Nürnbergu iz kojeg je stigao, vlast se lomila na krilima vjere, baš kao u Crnoj Gori prije šest ljeta. I šta smo dobili? Bijeda je preuzela komandu, pa se u pismu dobrom drugu Pirckheimer jada kako su „evangelističke hulje takve da u odnosu na njih papske hulje izgledaju pune vrlina“. 

Kad ovu dijagnozu prevedemo slobodno, dobijamo onu vječnu mudrost o kurti, murti i jahanju.

Pored Pirckheimera zatim posjednimo penzionera koji razumije šta je stranac rekao. Naravno da penzos ima brkove, ipak je ovo priča lišena psihološke nijanse, pred nama je prosječan glasač, u daljem tekstu Brko. 

Potpuno te razumijem, kaže Brko, ovo što rade oslobodici, to nije bilo ni za vrijeme DPS-a.

Dok Pirckheimer nauči da je DPS zloglasna partija Mila Đukanovića koja je zarobila državu i vladala Crnom Gorom dugih trideset godina, mi koji smo to nekako preturili možemo da sumiramo: nakon Đukanovićevog pada sistem se nije konsolidovao, država je u problemu i samo realpolitička pragma zemlju drži na mjestu kandidata za Evropsku uniju. 

Korupcija, nacionalizam, imovinski delikti i klanovske ucjene cvjetaju. Gore od svega je što se u javnom govoru zapekla nekakva lažna dijelektika bivšeg i sadašnjeg stanja koja na terenu izgleda ovako: ako se Brko uneredi u gaće, izvršena je istorijska nužda, zato što u vrijeme DPS-a nije smio ni da prdne. Dakle, živio drug Brko i njegova herojska borba, uz napomenu da stvari još nisu gotove. U stanju aktivnog čekanja djeluje nova vlast koja Đukanovića ne hapsi već ga koristi kao strašilo, što obje strane čini zadovoljnim na evropskom putu. 

A tamo, u srcu Unije, u gradu Nürnbergu među golubovima stoji ploča sa imenom Willibanda Pirckheimera, čovjeka razočaranog u reformu, politiku, trice i kučine, mučenika kojeg će tek poneki kustos prepoznati iz profila. Čekaj, nije li ono najbolji drug Albrecht Dürera? Jeste, to je on, zgađen nad sudbinom reforme, žvaće sendvič usred Podgorice, pet dugih vjekova kasnije, zbunjeni Pirckheimera, pravnik i prevodilac, čije su jetke riječi navodile Dürerov duh da u bakru ureže Melahnoliju.

Nije ti trebao ovoliki vremeplov, neko će mi s pravom prebaciti. Istina je, mogao sam samo reći, politiku u Crnoj Gori više niko ozbiljno ne shvata, to stvarno nije bilo ni za vrijeme DPS-a. 

Razaranje je završeno i politički sadržaj je izgubio gustinu. A je li bilo gore ili je bilo bolje, to su već pitanja ličnih perspektiva i nadahnuća, na koncu, manje bitne procjene onih koji još imaju volje da upoređuju.






Politiku u Crnoj Gori više niko ozbiljno ne shvata, to stvarno nije bilo ni za vrijeme DPS-a

Slučaj Pirkhajmer

Je li nekad bilo bolje, ili je sad gore?

Predsjednik Crne Gore se na Minhenskoj konferenciji pozdravio sa predsjednikom Francuske i svima nama koji nismo predsjednici pokazao ko je glavni. Dakle, glavni je predsjednik Francuske.

Na videu se dvojica muževa grle u gužvi, ovaj naš mu kaže nešto kao "znaš li", Emanuel Makron veli, "kako da ne znam", i već je krenuo da se rukuje sa nekim novim kad se na ekranu pojavi natpis: "Ne pristajem da Crna Gora stoji", Jakov Milatović, predsjednik Crne Gore.

Prije nego ostvarimo jedan intimni trenutak žalosti nad pozom mladog lidera, prije nego šlihtanje nazovemo šlihtanjem, i odbacimo sve navodne patriotske razloge zbog kojih se naš predsjednik ponaša kao jado, najbolje da se držimo jezičke analize: Milatović kaže da ne pristaje da Crna Gora *stoji*? Pa šta on hoće, da Crna Gora sjedne? 

Predsjednik nije rekao: "Neću dozvoliti da Crna Gora stane", što bi ukazivalo na to da se Crna Gora kreće i da on želi da tako nastavi. Milatović je rekao da Crna Gora *stoji*, što suštinski nije pogrešno, ali jeste, brate, trapavo. Odmah čovjek zamisli Crnu Goru kako stoji u redu i čeka Makrona da se pojavi kako bi se s njim slikala. A pošto je upravo to činio Jakov Milatović, dakle *stojao je*, i nije stao na tome nego je napravio propagandni klip, onda ispada da predsjednik *stoji* u gužvi i vreba Makrona, da Crna Gora ne bi stojala, da bi Crna Gora mogla da sjedne i pronađe mir u njegovoj velikoj stoičkoj stojećoj žrtvi.

Ako smo to završili, još bih dodao da nemam ništa protiv PR strategija koje plebsu treba da sugerišu Milatovićev ugled i mislim da Makron nije loša zamisao. Ali sprovesti ovaj skeč u djelo, lišiti radnju bilo kakvog drugog konteksta, prikazati dva čovjeka koji se usput pozdrave i od toga tvoriti nekakav politički podvig, previše je i za crnogorsku scenu lišenu svakog dostojanstva. 

Da raznježi i one najtvrđe među nama, predsjednik ispod videa zapisuje: "Uvijek mi je zadovoljstvo da se sretnem sa prijateljem @emmanuelmacron, ovog puta u Minhenu".

<blockquote class="instagram-media" data-instgrm-captioned data-instgrm-permalink="https://www.instagram.com/reel/DUthoePDMYA/?utm_source=ig_embed&amp;utm_campaign=loading" data-instgrm-version="14" style=" background:#FFF; border:0; border-radius:3px; box-shadow:0 0 1px 0 rgba(0,0,0,0.5),0 1px 10px 0 rgba(0,0,0,0.15); margin: 1px; max-width:540px; min-width:326px; padding:0; width:99.375%; width:-webkit-calc(100% - 2px); width:calc(100% - 2px);"><div style="padding:16px;"> <a href="https://www.instagram.com/reel/DUthoePDMYA/?utm_source=ig_embed&amp;utm_campaign=loading" style=" background:#FFFFFF; line-height:0; padding:0 0; text-align:center; text-decoration:none; width:100%;" target="_blank"> <div style=" display: flex; flex-direction: row; align-items: center;"> <div style="background-color: #F4F4F4; border-radius: 50%; flex-grow: 0; height: 40px; margin-right: 14px; width: 40px;"></div> <div style="display: flex; flex-direction: column; flex-grow: 1; justify-content: center;"> <div style=" background-color: #F4F4F4; border-radius: 4px; flex-grow: 0; height: 14px; margin-bottom: 6px; width: 100px;"></div> <div style=" background-color: #F4F4F4; border-radius: 4px; flex-grow: 0; height: 14px; width: 60px;"></div></div></div><div style="padding: 19% 0;"></div> <div style="display:block; height:50px; margin:0 auto 12px; width:50px;"><svg width="50px" height="50px" viewBox="0 0 60 60" version="1.1" xmlns="https://www.w3.org/2000/svg" xmlns:xlink="https://www.w3.org/1999/xlink"><g stroke="none" stroke-width="1" fill="none" fill-rule="evenodd"><g transform="translate(-511.000000, -20.000000)" fill="#000000"><g><path d="M556.869,30.41 C554.814,30.41 553.148,32.076 553.148,34.131 C553.148,36.186 554.814,37.852 556.869,37.852 C558.924,37.852 560.59,36.186 560.59,34.131 C560.59,32.076 558.924,30.41 556.869,30.41 M541,60.657 C535.114,60.657 530.342,55.887 530.342,50 C530.342,44.114 535.114,39.342 541,39.342 C546.887,39.342 551.658,44.114 551.658,50 C551.658,55.887 546.887,60.657 541,60.657 M541,33.886 C532.1,33.886 524.886,41.1 524.886,50 C524.886,58.899 532.1,66.113 541,66.113 C549.9,66.113 557.115,58.899 557.115,50 C557.115,41.1 549.9,33.886 541,33.886 M565.378,62.101 C565.244,65.022 564.756,66.606 564.346,67.663 C563.803,69.06 563.154,70.057 562.106,71.106 C561.058,72.155 560.06,72.803 558.662,73.347 C557.607,73.757 556.021,74.244 553.102,74.378 C549.944,74.521 548.997,74.552 541,74.552 C533.003,74.552 532.056,74.521 528.898,74.378 C525.979,74.244 524.393,73.757 523.338,73.347 C521.94,72.803 520.942,72.155 519.894,71.106 C518.846,70.057 518.197,69.06 517.654,67.663 C517.244,66.606 516.755,65.022 516.623,62.101 C516.479,58.943 516.448,57.996 516.448,50 C516.448,42.003 516.479,41.056 516.623,37.899 C516.755,34.978 517.244,33.391 517.654,32.338 C518.197,30.938 518.846,29.942 519.894,28.894 C520.942,27.846 521.94,27.196 523.338,26.654 C524.393,26.244 525.979,25.756 528.898,25.623 C532.057,25.479 533.004,25.448 541,25.448 C548.997,25.448 549.943,25.479 553.102,25.623 C556.021,25.756 557.607,26.244 558.662,26.654 C560.06,27.196 561.058,27.846 562.106,28.894 C563.154,29.942 563.803,30.938 564.346,32.338 C564.756,33.391 565.244,34.978 565.378,37.899 C565.522,41.056 565.552,42.003 565.552,50 C565.552,57.996 565.522,58.943 565.378,62.101 M570.82,37.631 C570.674,34.438 570.167,32.258 569.425,30.349 C568.659,28.377 567.633,26.702 565.965,25.035 C564.297,23.368 562.623,22.342 560.652,21.575 C558.743,20.834 556.562,20.326 553.369,20.18 C550.169,20.033 549.148,20 541,20 C532.853,20 531.831,20.033 528.631,20.18 C525.438,20.326 523.257,20.834 521.349,21.575 C519.376,22.342 517.703,23.368 516.035,25.035 C514.368,26.702 513.342,28.377 512.574,30.349 C511.834,32.258 511.326,34.438 511.181,37.631 C511.035,40.831 511,41.851 511,50 C511,58.147 511.035,59.17 511.181,62.369 C511.326,65.562 511.834,67.743 512.574,69.651 C513.342,71.625 514.368,73.296 516.035,74.965 C517.703,76.634 519.376,77.658 521.349,78.425 C523.257,79.167 525.438,79.673 528.631,79.82 C531.831,79.965 532.853,80.001 541,80.001 C549.148,80.001 550.169,79.965 553.369,79.82 C556.562,79.673 558.743,79.167 560.652,78.425 C562.623,77.658 564.297,76.634 565.965,74.965 C567.633,73.296 568.659,71.625 569.425,69.651 C570.167,67.743 570.674,65.562 570.82,62.369 C570.966,59.17 571,58.147 571,50 C571,41.851 570.966,40.831 570.82,37.631"></path></g></g></g></svg></div><div style="padding-top: 8px;"> <div style=" color:#3897f0; font-family:Arial,sans-serif; font-size:14px; font-style:normal; font-weight:550; line-height:18px;">View this post on Instagram</div></div><div style="padding: 12.5% 0;"></div> <div style="display: flex; flex-direction: row; margin-bottom: 14px; align-items: center;"><div> <div style="background-color: #F4F4F4; border-radius: 50%; height: 12.5px; width: 12.5px; transform: translateX(0px) translateY(7px);"></div> <div style="background-color: #F4F4F4; height: 12.5px; transform: rotate(-45deg) translateX(3px) translateY(1px); width: 12.5px; flex-grow: 0; margin-right: 14px; margin-left: 2px;"></div> <div style="background-color: #F4F4F4; border-radius: 50%; height: 12.5px; width: 12.5px; transform: translateX(9px) translateY(-18px);"></div></div><div style="margin-left: 8px;"> <div style=" background-color: #F4F4F4; border-radius: 50%; flex-grow: 0; height: 20px; width: 20px;"></div> <div style=" width: 0; height: 0; border-top: 2px solid transparent; border-left: 6px solid #f4f4f4; border-bottom: 2px solid transparent; transform: translateX(16px) translateY(-4px) rotate(30deg)"></div></div><div style="margin-left: auto;"> <div style=" width: 0px; border-top: 8px solid #F4F4F4; border-right: 8px solid transparent; transform: translateY(16px);"></div> <div style=" background-color: #F4F4F4; flex-grow: 0; height: 12px; width: 16px; transform: translateY(-4px);"></div> <div style=" width: 0; height: 0; border-top: 8px solid #F4F4F4; border-left: 8px solid transparent; transform: translateY(-4px) translateX(8px);"></div></div></div> <div style="display: flex; flex-direction: column; flex-grow: 1; justify-content: center; margin-bottom: 24px;"> <div style=" background-color: #F4F4F4; border-radius: 4px; flex-grow: 0; height: 14px; margin-bottom: 6px; width: 224px;"></div> <div style=" background-color: #F4F4F4; border-radius: 4px; flex-grow: 0; height: 14px; width: 144px;"></div></div></a><p style=" color:#c9c8cd; font-family:Arial,sans-serif; font-size:14px; line-height:17px; margin-bottom:0; margin-top:8px; overflow:hidden; padding:8px 0 7px; text-align:center; text-overflow:ellipsis; white-space:nowrap;"><a href="https://www.instagram.com/reel/DUthoePDMYA/?utm_source=ig_embed&amp;utm_campaign=loading" style=" color:#c9c8cd; font-family:Arial,sans-serif; font-size:14px; font-style:normal; font-weight:normal; line-height:17px; text-decoration:none;" target="_blank">A post shared by Jakov Milatović (@jakov_milatovic)</a></p></div></blockquote>
<script async src="//www.instagram.com/embed.js"></script>

Aktivan na društvenim mrežama kakvim ga je bog dao, Milatović je objavio i fotke sa svojih pravih sastanaka na bezbjednosnoj konferenciji u Minhenu. Nije samo *stojao*, nego je i sjedio sa šefovima država, čak je iz drugog reda postavio pitanje nakon govora njemačkog kancelara. Nema tu što da se zamjeri, nije nam *nos okinuo*, mogli smo mnogo gore proći, kao na primjer onomad kad je Dritan Abazović vozio bicikl, pa držao govor iz glave pred zabrinutim UN-om. 

Trudi se Milatović, muči savjetnike da prikažu njegovu kompetenciju i uticaj, ali nekako mu ne ide. Valjda smijem iznijeti lični dojam, predugo se ovim bavim, neka mi se ne zamjeri sloboda. Nemam sondaže, niti istraživanja da dokažem političku nemoć ovog predsjednika, ali sam zato Milatoviću našao književnog pandana. Čini mi se da je Tolstojeva Vera Rostova takva, sve kaže razumno i pravično, ali nekako uvijek zvuči pogrešno, ljudi i dalje stoje opčinjeni njenom sestrom Natašom. Tako nekako, salonski, utučeno i predusretljivo djeluje naš predsjednik, što ne znači da neće biti uspješna konferencija u Minhenu, pošto Evropska unija baš jednog takvog treba. 

Da *stoji* i glumi kako Crna Gora ispunjava nekakve uslove, i da se Evropskoj uniji prisupa na osnovu nekakvog napretka, a ne gole političke pragme i ciničnog spleta okolnosti.

Trudi se Jakov Milatović, muči savjetnike da prikažu njegovu kompetenciju i uticaj, ali nekako mu ne ide

marginalije

Makron i ja

Dobro veče svima koji ste večeras tu da svjedočite događaju. Kažem: *događaju*; ne kažem ovoj izložbi kao kojekakvom kulturnom događaju. Jer ovdje ne prisustvujemo svečanosti koja bi naprosto pripala takozvanim programskim aktivnostima ili manifestacijama kakvima se muzeji, galerije, kustosi, kritičari, pa i velika većina umjetnika, potvrđuju kao instutucije. Očevici smo događaja u najdubljem značenju ove riječi: događaja kao provale, proloma ili prekida, nakon kojeg više ništa nije isto; ili bolje: nakon kojeg se nešto više ne može *misliti* isto. 

Tačno je: beskonačna raznovrsnost pravaca i stilova može nas navesti da pomislimo da je svaki osobeni umjetnički fenomen svojevrsna novina, originalni doprinos, nešto neuporedivo. Ali kroz istoriju umjetnosti bilo je veoma malo istinskih događaja, toliko malo da nam njen razvoj nerijetko djeluje kao beskrajna i jednolična varijacija na temu. To je zato što se događajem u umjetnosti mogu smatrati samo oni umjetnici koji su svojim djelima otišli tako daleko da su doveli u pitanje samu suštinu, samu prirodu sopstvene djelatnosti. 

Nakon dugogodišnjeg razmišljanja o ovim crtežima koje je još od davne 2012. godine nastojalo osvijestiti njihovu radikalnost; nakon brojnih susreta sa ovim djelima u sredini koja mi se nedvosmisleno čini nezamjenjivim utočištem njihove ogoljene snage – a mislim na omanje sklonište Ilije Burića u naselju radnika rudnika boksita u Nikšiću; nakon poređenja njegovih linija sa uobičajenim umjetničkim crtežima, usuđujem se izreći sljedeće: ovim haosom neobuzdanih, razobručenih linija dovedena je u pitanje zapadnoevropska koncepcija crteža, koncepcija ustanovljena u humanističkom nasljeđu renesanse, koja – uprkos povremenim nastojanjima da se razbije – i dalje uporno opstaje.

Ova koncepcija nalagala je da crtež bude jemstvo prepoznatljivosti, obris ili indeks objektivne postojanosti stvari, ponekad i idealno zamišljena forma, zbog čega se još od antike naglašavalo ontološko prvenstvo konture i forme u odnosu na boju ili sijenku, koje su bili puki, sporedni dodaci. I sama riječ crtež u svojim italijanskim, francuskim i engleskim oblicima – *disegno, dessin, design* – ne označava ništa drugo do konturni crtež koji oivičava, ocrtava, odnosno čini vidljivim prepoznatljivo obličje stvari. Stereotipna, akademska učenja da je crtež osnova svih umjetnosti, da se bez crteža ne može oblikovati umjetničko djelo, samo su razrada starog shvatanja crteža kao „forme, ideje, reda, pravila, pojma“, kao osnovnog nacrta, plana, ustrojstva stvari. 
 
 ![](https://cms.normalizuj.me/assets/678a54fc-4eb5-4f6e-8d91-0bfa9cefde58)
 Foto: Bojana Popović{.caption}
 
Crteži Ilije Burića stavljaju tačku na ovakvu koncepciju crteža, crteža kao nacrta, crteža kao oblikovanja. Naime, ovdje izložena djela predstavljaju jednu od prvih, ili možda prvu istinsku afirmaciju linije kao linije, linije kao bića, linije kao nečeg što ne označava ništa, nego naprosto jeste. Liniji je, u vidu konture, oduvijek bila dužnost da ocrta nešto postojeće, da opiše, naznači, da prikaže neko biće, nešto što sama nije. Ali na ovim hrpimice poređanim papirima linija je nedvosmisleno postala linija, linija koja ne predstavlja ništa, koja čak ni ne znači ništa.

Kada je liniji dopustio da zaista *bude*, kada ju je lišio funkcije označavanja i uobličavanja; kada je činom ogoljene fizičke akcije lišene unaprijed određenog sadržaja uspostavio liniju kao čistu silu; kada je upornim manuelnim udarcima potvrđivao da se linija u bezumnom ponavljanju potvrđuje kao sila; kada je, dakle, doveo liniju do paroksizma, Burić je postigao nešto naizgled paradoksalno. Time što je liniju, koja bi po pravilu trebalo da bude osnovni element crteža, uzdigao na rang samodjelujuće sile, sami crtež je doveo do kraja. Oslobođeno *biće linije* zapravo objavljuje *kraj crteža* kao oblikotvornog principa, kao ideacije, planiranja, konturisanja, notacije. 

U tom smislu su ovi crteži shizofreni – epitet kojem Burić pripisuje najpozitivnije značenje. Shizofrenici govore, ne govoreći ništa, a ne govoreći ništa oni sami jezik ujedno uzdižu na najvišu ravan i dovode do kraja. Crtajući linije kao linije, i Burić vrši veliku odbranu crteža, ali ga istovremeno dovodi do krajnjih granica, do onog trenutka kada više ne može ni biti riječi o crtežu. U tome leži radikalnost njegove crtačke manije. U tome što je intenzivirajući liniju – koja čini samu srž crtačke umjetnosti – poništio njenu označavajuću, deskriptivnu, oblikotvornu ulogu, pokazujući da upravo u suštini crteža – dakle: liniji – leži kraj crteža kao forme. 

Naravno, kada se spustite do samih korijena crteža, do linije kao nesvodivog kviditeta, polako uviđate da se poslije objave njenog bića – više nema šta crtati. Da se, u stvari, ne može uopšte crtati. I prinuđeni ste da stanete. Da naprosto ostavite linijama da budu i pokušate pronići u paradoks za čije izazivanje ste sami krivi. Da ih posmatrate i posmatrate, nikad ne razmrsivši paradoks. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/1c6fd7c8-0229-4d75-8d5d-4a7c80fd645e)
Burić na izložbi u MSUCG, foto: Jelena Kontić{.caption}

Na ovakva duboka preispitivanja teško pristaje savremeni umjetnički sistem, koji od umjetnika i umjetnica traži da budu neumorni proizvodni pogon, izlagačka mašina. Burić je imao dovoljno osjećaja i smisla da stane, da stavi tačku, da ne crta, nakon što je sa crtežom stigao do kraja. I dovoljno je odvažan da dugo i duboko promišlja o tome šta je učinio. Ili tačnije: o tome šta se zapravo dogodilo. A dogodilo se nešto nakon čega crtež više nije moguće gledati na isti način.
Svaka izložba ovih crteža bila je i jeste događaj, ali tihu razornost oslobođenih Burićevih linija ni posmatrači ni stručnjaci nijesu uspijevali da čuju. Ili nijesu htjeli. Zato vas pozivam da noćas pomnije osluškujete događaj. Zbiva se nešto važno. 

Pročitano na otvaranju izložbe Ilije Burića u Muzeju savremene umjetnosti, 30. septembra 2025. Oprema teksta je redakcijska. {.caption}


...ovim haosom neobuzdanih, razobručenih linija dovedena je u pitanje zapadnoevropska koncepcija crteža, koncepcija ustanovljena u humanističkom nasljeđu renesanse, koja – uprkos povremenim nastojanjima da se razbije – i dalje uporno opstaje

događaj

Linija kao čista sila: Umjetnost Ilije Burića

sad samo stručnjak može da se bavi problemom
jer pola problema je u tome da vidiš da problem postoji.
samo stručnjak može da se bavi problemom
samo stručnjak može da se bavi problemom.

pa ako nema stručnjaka koji se bavi problemom
onda je to zapravo duplo veći problem.
jer samo stručnjak može da se bavi problemom
samo stručnjak može da se bavi problemom.

u Americi volimo rješenja. volimo rješenja za probleme.
i ima toliko kompanija koje nude rješenja.
kompanije sa imenima kao: rješenje za kućne ljubimce, rješenje za kosu,
rješenje za dugove, rješenje za svijet, rješenje za suši.
kompanije sa stručnjacima spremnim da riješe te probleme.

jer samo stručnjak može da vidi da postoji problem
i samo stručnjak može da se bavi problemom
samo stručnjak može da se bavi problemom.

recimo da si pozvan da gostuješ kod Opre i nemaš problem
ali hoćeš da ideš u emisiju, pa ti treba problem.
i onda izmisliš problem. ali ako nijesi stručnjak za probleme
vjerovatno nećeš izmisliti baš uvjerljiv problem.
i onda će te vjerovatno uhvatiti.
bićeš raskrinkan.
i moraćeš da se pokloniš i izviniš
i moliš za oproštaj javnosti.

jer samo stručnjak može da se bavi problemom
i samo stručnjak može da se bavi problemom
i samo stručnjak može da se bavi problemom.

i u tim emisijama, tim emisijama koje pokušavaju da riješe tvoje probleme
glavno pitanje je uvijek: kako da preuzmem kontrolu? kako da uzmem kontrolu?
ali ne zaboravi da je to pitanje za običnog gledaoca,
osobu koja jedva sastavlja kraj s krajem, osobu koja gleda emisije
o ljudima sa problemima, osobu koja je jedna od šezdeset posto
stanovništva SAD-a koja je na 1,3 nedjelje, na 1,3 plate
od skloništa.

drugim riječima, osobu sa problemima.

pa kad stručnjaci kažu: da dođemo do korijena problema,
da preuzmemo kontrolu nad problemom, jer ako preuzmeš kontrolu nad problemom
možeš da riješiš problem –
često to uopšte ne funkcioniše jer je situacija
potpuno van kontrole.

jer samo stručnjak može da se bavi problemom
i samo stručnjak može da se bavi problemom
i samo stručnjak može da se bavi problemom.

sad, ponekad ti stručnjaci pozajmljuju novac
a ponekad ti pozajmljuju mnogo novca.
i ponekad, kad se uruše subprimarni krediti,
kad se banke zatvore i firme propadnu
i kriza se proširi po cijelom svijetu –
ponekad drugi stručnjaci kažu:
samo zato što su se sva tržišta srušila
ne znači da je to nužno loša stvar.

a drugi stručnjaci kažu: samo zato što su svi tvoji prijatelji dobili otkaz
i što ti je porodica bankrotirala i što to nijesmo vidjeli da dolazi
ne znači da smo mi bili u krivu.
i samo zato što si izgubio posao i kuću
i svu ušteđevinu, ne znači da ne moraš da platiš spasavanja
za trgovce i bankare i špekulante.

jer samo stručnjak može da osmisli paket pomoći
i samo stručnjak može da očekuje paket pomoći.
jer samo stručnjak može da se bavi problemom
i samo stručnjak može da se bavi problemom
i samo stručnjak može da se bavi problemom.

samo stručnjak. samo stručnjak. samo stručnjak.
samo stručnjak. samo stručnjak. samo stručnjak.

i ponekad, kad je stvarno, stvarno, stvarno, stvarno vruće
i kad je jul u januaru
i kad više nema snijega i ogromni talasi brišu gradove
i uragani su svuda i svi znaju da je to problem –
ali ako neki stručnjaci kažu da to nije problem
i ako drugi stručnjaci tvrde da to nije problem
ili objašnjavaju zašto to nije problem
onda to jednostavno nije problem.

ali kad jedan stručnjak kaže da je to problem i snimi film o problemu
i osvoji Oskara zbog tog problema
i dobije Nobelovu nagradu zbog tog problema
onda svi ostali stručnjaci moraju da se slože
da je to najvjerovatnije problem.

jer samo stručnjak može da se bavi problemom
i samo stručnjak može da se bavi problemom
i samo stručnjak može da se bavi problemom.

iako neka država može da napadne drugu državu
i sravni je sa zemljom i uništi je i stvori haos i građanski rat u toj državi
ako stručnjaci kažu da to nije problem i svi se slažu da su oni stručnjaci
i da su dobri u prepoznavanju problema
onda napadanje tih država
jednostavno nije problem.

i ako neka država muči ljude i drži građane bez razloga
i bez suđenja i uspostavlja vojne tribunale, ni to nije problem
osim ako se ne pojavi stručnjak koji kaže:
ovo je početak problema.

jer samo stručnjak može da se bavi problemom
i samo stručnjak može da se bavi problemom
i samo stručnjak može da se bavi problemom.

jer samo stručnjak može da se bavi problemom
i samo stručnjak može da se bavi problemom
i samo stručnjak može da se bavi problemom.

jer samo stručnjak može da vidi da postoji problem
a vidjeti problem je pola problema.

jer samo stručnjak može da se bavi problemom.
samo stručnjak može da se bavi problemom.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/5yVBRDNnt1o?si=_tmk8iuT9mEuCwde" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Prevod pjesme Laurie Andreson, Only an Expert, sa albuma Homeland, 2010.

Samo stručnjak može da se bavi problemom

Živimo politički trenutak istovremene ekspanzije i kraha jedne imperije. Gledamo live-streamovan genocid u Gazi, posmatramo otmicu predsjednika Venecuele, materijalni interes ratova se više ni ne skriva: Amerika otvoreno priznaje da su u pitanju minerali i fosilna goriva. Maska je pala, oružje već odavno ne zvecka – ono leti dronovima kojima upravlja vještačka inteligencija.

U takvom trenutku, pisati o marginama izgleda gotovo promašeno. Ipak, tamo se formira jedna opasna mutacija: dio ljevice koja spaja neostaljinističku teoriju i neofašističku praksu. Odnosi političkih snaga su dinamični, što nas obavezuje da simultano djelujemo i ka „spolja“ i u svom dvorištu.

Kao i većina ljudi iz Crne Gore, pomno sam pratio sva politička dešavanja u Srbiji. Oduvijek. Takva je valjda sudbina onih koji zavise od dešavanja u hegemonim strukturama. Zbog toga valjda čitava planeta posmatra predsjedničke izbore u Americi. Amerika, međutim, nije jedina imperijalistička sila. Tu su i druge, lokalne, manje imperije. Na našu žalost, nama je zapala uloga podređenosti ne samo američkoj, nego i velikosrpskoj. Ona, isto tako, posjeduje svoje političare, kreira koalicije, utiče na izborne rezultate, koristi crkvu kao agenta moći, ima aktivno prisustvo svojih tajnih službi i angažuje batinaše. 

Prema mom iskustvu, javnost u Srbiji ne zna maltene ništa o Crnoj Gori, sem nekoliko stavki o Milu i o litijašima. Mi smo, nasuprot tome, osuđeni da budemo analitičari svake partije, pokreta i pojedinca koji se bavi politikom u Srbiji. Praktično ne znam osobu koja se na političkom spektru nalazi lijevo od centra, a da nije zakucana pred TV-om prilikom svakog većeg protesta. Ne samo jer znamo da će nam dešavanja u Beogradu dijelom krojiti sudbinu, već i zato što se istinski solidarišemo sa potlačenima.

Crna Gora nema organizovanu ljevicu, dok Srbija ima više organizacija i istaknutih pojedinaca koji su prisutni po terenu, društvenim mrežama i medijima. Godinama su već moje oči uprte u njih, po raznim kutcima interneta. Neke posmatram sa divljenjem, a neke sa gnušanjem. Pokušavao sam dugo vremena da skrećem pogled sa stvari koje bih sa prezirom posmatrao da se dešavaju bilo gdje. Počevši od nacionalizma, žmurenja na ratnu agresiju (u kojoj je i CG sa Srbijom učestvovala), pa sve do nipodaštavanja rasta desnice, klerikalizma i istorijskog revizionizma. Shvatam da se stvari dešavaju u kontekstu društva koje je dominantno nacionalističko. Ali sa ovim pojavama se ne pregovara. Njima se ne podilazi – kao što to rade određene grupe koje sebe nazivaju ljevičarskim. Sa njima se radikalno raskršta.
Ćutanjem na ove prakse ljevica dozvoljava da bizarni mutanti u njeno ime zauzimaju javni prostor, ali i da daju municiju glupim i nenaučnim teorijama o potkovici gdje se „dva ekstrema“ sastaju i kreiraju „dva totalitarizma“. 

Uprkos tome, izostaju kritike onih koji se kite crvenim perjem dok lepršaju krilima šovinizma. Dio ljevičara se boji da će biti otpisani ako kritikuju ovakve pojave na „svom“ dijelu političkog spektra, prozivani da ulaze u „nepotrebne frakcijske sukobe“ ili cancelovani da uopšte nijesu ljevičari – već liberali. Iako ih niko nije pitao o odnosu prema privatnom vlasništvu i metodama kako da do kolektivizacije istog dođemo. Lijepljenje etikete „liberala“ drugim ljevičarima je vid prigodne diskvalifikacije kojoj pribjegavaju neostaljinisti, u pauzama bivanja korisnih idiota fašizma.

Da se ovaj tekst ne bi pretvorio u kritiku marksizma iz anarhističkog ugla, pokušaću da se zadržim na njihovim teorijskim nekonzistentnostima, kao i na kritici političke prakse samih četnolevičara/tenkijevaca/neostaljinista – što su različiti termini za šoviniste koji se koriste lijevom retorikom. Likovi koji su se skrivali ispred WC-a po ljevičarskim konferencijama, aktivističkim događajima i kampovima – sada su zasjali na *mainstream* nebu aktivističke ljevice. 

Formulu za ideološku pripadnost bruse putem autora poput Rockhilla, Prashada, Losurda i nedavno upokojenog Parentija; čija smrt me i podstakla da pišem o ovom fenomenu. Upravo on je jedan od najreprezentativnijih primjera ove političke vrste. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/88282cd6-1340-4066-a992-1b966c1aaae2)
Parenti, foto: counterview.net {.caption}

Michael Parenti je bio toliko dosljedan fundamentalnim postulatima ove ideologije da je sve vlade koje su Sjedinjene Američke Države u nekom trenutku vidjele kao neprijateljske, smatrao socijalističkim, a ratne zločince *antiimperijalistima*. Na lokalnom primjeru, ta logika izgleda ovako: Parenti je napisao knjigu o Jugoslaviji, čiji je predgovor napisao lično Slobodan Milošević. Za istog je vjerovao da je vrli protivnik „Zapada“ (što ga po toj logici automatski svrstava u *good guys*), antiimperijalista i socijalista. U tome je zanemario Miloševićeve privatizacione poduhvate, a zločine učinjene zarad ostvarivanja ciljeva Velike Srbije nazvao prenaglašenim. Išao je toliko daleko da je govorio da su javno dostupni podaci o žrtvama u stvari vid demonizacije Srba da bi se u Jugoslaviji uništio komunizam. Poricao je genocid u Srebrenici i pisao o tome kako ta silna tijela niko nije vidio. U krajnjem, bio je *predsjednik* Međunarodnog komiteta za odbranu prava Slobodana Miloševića.

Mnoge ličnosti sa lijeve scene su mu prije nekoliko dana na društvenim mrežama odale počast kao velikom borcu protiv kapitalizma, imperijalizma i američke hegemonije. 
No, nemam za cilj da polemišem sa mrtvim čovjekom, već želim da ukažem na širu ideološku kategoriju koju je on predstavljao, disecirajući pojedinačne elemente. 

**Kampizam**

Svaka država, čak i „antiimperijalistička“, reprodukuje hijerarhije, centralizam, nasilje i autoritarne obrasce. Jednom kada kapital buržoazije dođe do adekvatnog stepena razvoja – i sama država postaje imperijalistička. Nije to nikakvo pitanje univerzalnog dobra protiv univerzalnog zla, već strukturalna pozicija *država centra* protiv onih na *periferiji* – i ekstrakcije kapitala iz njih. Kada se negdje normalizuje ultra-nacionalizam, mizoginija i homofobija, ili se uvedu primjese teokratije: to onda prelazi na skroz drugi nivo brutalnosti, kako prema „sopstvenim“ građanima, tako i prema zemljama u okruženju.

Ukoliko su neke države u toj postavci stvari na periferiji, one nijesu nužno progresivni emancipatori i nosioci borbe protiv kapitalizma. One imaju svoju vladajuću klasu koja parazitira na krvi njihovog proletarijata – jednako kao što države centra (odnosno njihova buržoazija) parazitira na krvi država periferije (odnosno njihove radničke klase). Navodi u zagradama su u ovom objašnjenju ključni: jer ako klasnu analizu zamijenimo geopolitičkim naočarima, dolazimo u polje navijanja, a ne politike. Stvaraju se kampovi dobrih država koje se bore protiv zlih - čime dolazimo do [*idiotske verzije*](https://theanarchistlibrary.org/library/anti-imperialism-of-the-idiots-how-western-campists-and-tankies-align-with-the-axis-of-resistan) „[*antiimperijalizma*](https://theanarchistlibrary.org/library/anti-imperialism-of-the-idiots-how-western-campists-and-tankies-align-with-the-axis-of-resistan)“.

**Kampizam nije antiimperijalizam**

[Kampizam](https://newleftreview.org/sidecar/posts/a-global-war-regime) ne znači da neko, eto, ima stavove o geopolitici i bavi se analizom iste. Kampizam je metoda političkog prosuđivanja koja teži prečicama u razmišljanju. Prečice kreiraju obrasce koji se primjenjuju za svaki mogući konflikt ili čak bilo koju situaciju. „Analiza“ se tada svodi na „s kim si“ i „protiv koga si“ – pa ću ti reć sve što trebaš da znaš o sebi. Takva pozicija u potpunosti zanemaruje klasnu opresiju, društvenu dominaciju i emancipatorski potencijal odozdo. 

„Antiimperijalizam“ postaje ideologija, identitet sam za sebe, a ne sredstvo borbe ili teorijski alat. Sa takvim naočarima je lako prenebjegnuti ne samo ružne stvari kod lokalnih konteksta, već i dobre – poput praksi samoorganizovanog otpora i samoupravljanja na lokalu. Svaka pobuna u ovim kuvanim glavama biva režirana od strane CIA, MI6 i Mossada.

U tom procesu, zaboravlja se sržna nit ljevice – internacionalizam i solidarnost sa svjetskim proleterijatom; a ostaje samo navijački državotvorni „antiimperijalizam“.

Na taj način crveni šešeljevci vide Putina kao *antiimperijalistu* koji se bori protiv dekadentnog „Zapada“. Neki otvoreno navijaju da on treba da samelje [Ukrajinu](https://theanarchistlibrary.org/library/evasions-on-the-left-over-ukraine), koju vide samo kao „Zapadnog“ proksija. Drugi u ime „mira”, traže isključivo od Ukrajinaca da spuste oružje i predaju se. *Jer ni jedna kapitalistička tvorevina nije vrijedna ljudskog života*. Zanimljivo je da kada se govori o nekim drugim konfliktima (Palestina, Sirija, nekada Vijetnam), ovim ljevičarima je itekako jasno da to znači trijumf agresora. Tada se pozivaju na dijalektički materijalizam i razumijevanje da se pad kapitalizma dešava kroz kontradikcije, da ne možemo samo gledati sa visine i govoriti o krajnjem cilju dok se dešava konkretna opresija. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/b60dc6f4-e035-41d6-aeae-9a47a7bb7271)
Ilustracija: Rafaela Gaspar{.caption}

Primjera radi, svako ko je bazično teorijski potkovan zna da su rod, rasa i nacija konstrukti. To ne znači da ćemo dok se dešavaju opresije po tim osnovama (od strane ljudi koji vjeruju u esenciju istih) sjedati po strani i govoriti da su u pitanju socijalni konstrukti koji nemaju materijalnu bazu. Dio tenkijevaca ovo donekle shvata. Kada se međutim radi o Rusiji ili drugim zemljama koje pripadaju „antiimperijalističkom kampu“ – pravo na odbranu i pravičan mir postaje „ratno huškanje“.

Jedna od ključnih stvari je da kampizam ne podrazumijeva samo binarno gledište geopolitike, već seljenje geopolitike u sva druga područja borbe. 

Ukazivanje na velikosrpski šovinizam postaje „skretanje teme sa imperijalizma“, a opresija prema manjinama „reakcija naroda zbog nametanja identitetskih politika Zapada“. Zanemaruju se lokalni kapitalisti, militarizacija društva, etno-nacionalizam prema Albancima, Hrvatima, Bošnjacima i Crnogorcima, mizoginija, kao i radikalne forme klerikalizma koje se diktiraju sa vrha Srpske pravoslavne crkve. A upravo SPC nije samo tamo *neka vjerska institucija*, već politička formacija koja se uvukla u sve pore društva u Srbiji i u okolnim zemljama. 
No, to ovi „ljevičari“ ne vide. Iako se predstavljaju kao socijalisti/komunisti, primarni objekti kojima pripisuju djelovanje su države i blokovi, ne klase, pokreti, sindikati ili zajednice. Zvuče mi kao RT Balkan televizija koja je u ChatGPT ubacila prompt da se umjesto fašističkog jezika iskoristi marksistički. 

**Tenkijevci**

Tenkijevci je pežorativan termin koji je nastao sredinom prošlog vijeka, da bi se označili komunisti koji su podržali ulazak sovjetskih tenkova u Mađarsku radi supresije tamošnjih protesta. Akcija Sovjetskog Saveza je za posljedicu imala ubijanje ili ranjavanje hiljada ljudi, dok je prema zvaničnim navodima skoro 200 hiljada Mađara pobjeglo iz zemlje. Pripadnici Komunističke partije Velike Britanije su, sa sigurne udaljenosti, u akciji navijali za tenkove protiv naroda. Otud i termin tankie ljevičara, koji su suštinski proponenti kampizma.

Ovaj pojam danas označava autoritarnu ljevicu koja podržava opresiju radničke klase ako se ona radi u ime „antiimperijalizma“. Čak je i sam nominalni socijalizam postao periferan u ovoj ideološkoj borbi, jer tenkijevci podržavaju režime koji sa socijalizmom nemaju nikakve veze (poput ruskog, iranskog ili bjeloruskog).

![](https://cms.normalizuj.me/assets/eb7e05ef-dd2c-4582-8f67-19b33f551f78)

U zemljama poput Srbije, tenkijevci ne vide problem rehabilitacije četništva, lokalne desnice, ogromnog rasta klerikalizma, podivljalog poluperifernog kapitalizma – oni čitavu svoju borbu svode na lijeve liberale, NGO aktiviste i druge eksponente CIA-e. Naravno, bilo bi apsurdno tvrditi da imperijalističke tajne službe nijesu duboko umiješale prste u zemljama koje su u njihovoj interesnoj sferi, ali se unutar ovih krugova to često prenaglašava i prelazi u „*witch hunt*“ traženja *stranih plaćenika*. Nešto kao šešeljevci, samo u crvenim oblandama.

**Trećesvijetaši**

Postoji podgrupa četnolevice koja je pritom [trećesvijetaška](https://encyclopedia.pub/entry/34652). Oni, iz nekog razloga, smatraju Srbiju dijelom potlačenih kolonijalizovanih zemalja Globalnog juga. Ne mare za analize političke ekonomije, genocide, aparthejd, ekstraktivizam, robovlasništvo i sve drugo što je pratilo afričke i zemlje Latinske Amerike – njima je sve to isto – odnos kolonijalista Južne Afrike je isti kao Amera prema Srbiji. Dodatno začine tezu svojim shvatanjem ratova koje počinje tik prilikom bombardovanja 1999. godine. 

Da budemo načisto, naravno da SAD izvlači kapital iz Srbije, kao i iz većine drugih zemalja. Ali izjednačavati zemlje poluperiferije sa (dubokom) periferijom je, čak iz etatističke prizme krajnje neozbiljno.

Kao da su čitavu ideologiju spakovali u par minuta Vučićevog govora na sjednici u UN-a prilikom izglasavanja Rezolucije o Srebrenici. Znate onu njegovu idiotsku retoriku „Vi moćni nas male zlostavljate, ali mi se ne damo“. Pritom misli na istinu o počinjenom genocidu, a „maltretiraju” ga oni s kojima je vjerovatno u pauzama finalizovao dilove oko masovne privatizacije (Generalštaba?) i prodaje oružja.

Ali ta priča očigledno ima svoju publiku. Ne mislim na zombi SKOJevce, nego na državne čelnike, i dio stanovnika, Globalnog juga. Njima se nije teško identifikovati sa tom pričom – tzv. Zapad ih je uz pridike pljačkao, ubijao, bombardovao, a neokolonijalne prakse se nastavljaju i dan danas.

Onome ko ne zna skoriju istoriju ovog podneblja, teže je da shvati da je zemljama bivše Jugoslavije Srbija postala ono što je njima NATO i kolonizatorska čizma. Agresor, ratni profiter, sveprisutni Veliki brat koji se miješa u unutrašnje stvari, svojata teritorije i postavlja marionetske vlade. 

**Repovitost (tailism)**

Repovitost je sklonost nekih aktivista da se, poput repa, vuku za *najreakcionarnijim** stavovima masa (*reakcionarstvo - očuvanje ili restauriranje prevaziđenih društvenih odnosa*). Ovi dijelovi ljevice edukaciju, organizovanost i zajedničku emancipaciju kroz borbu vide kao „elitizam“ – jer je potrebno pratiti samo ono što „radnička klasa već misli“. 

Istorijski gledano, Komunistička partija Jugoslavije, u periodu između dva rata, se nije samo prepustila dominantnim strujanjima i ideološkim obrascima koje je kreirala monarhija. Aktivno su učestvovali u opismenjavanju i zajedničkoj edukaciji narodnih masa. Distribuirali su ilegalnu i poluilegalnu štampu, organizovali radničke večernje škole, kurseve unutar sindikata, bavili se kulturnim radom kroz radnička kulturna društva, kao i radili na opismenjivanju žena i šire populacije. Pitanje je na kojoj bi strani radništvo bilo 1941. godine da toga nije bilo.
Repovitost ne samo da potcjenjuje radništvo igrajući na najniže strasti i porive kapitalističkog društva u njegovoj poznoj fazi; ostavlja prostor reformistima (bilo liberalima, bilo različitim formama neofašista) da održe privatno vlasništvo; već i marginalizovane grupe ostavlja na milost i nemilost ishoda različitih političkih borbi. U tom procesu se „zaboravlja“ da radničku klasu čine ljudi svih rodova, seksualnih orijentacija, rasa i etničkih pripadnosti. Te borbe su direktno i neposredno povezane sa njima i njihovim životima.

**Vulgarni materijalizam**

Da bi praksa imala svoje „utemeljenje“, potrebno je uviti je u teorijske listove, pa se povremeno pozvati na naučni autoritet. U ovom slučaju, u pitanju je izvitoperena teza o [istorijskom materijalizmu](https://en.wikipedia.org/wiki/Vulgar_Marxism).

Vulgarni materijalizam promoviše ideju da je sve osim klasnog pitanja liberalno skretanje, „idealizam“ ili „kulturni relativizam“. Posrijedi je zlonamjerno ili površno čitanje teorije i shvatanje *dijalektičke* forme materijalizma. Neostaljinisti, kada im to odgovara, posežu za pričom da jedino materija i postoji – da su sve ideje, filozofska razmatranja i refleksije *liberalština*. 
Potpuno zanemaruju da je kapitalizam političko-ontološki projekat, ne samo ekonomski. On proizvodi *značenja*, *subjektivnosti* i *normativne obrasce* na osnovu kojih ljudi dalje djeluju u materijalnoj stvarnosti. Nacija jeste ideja, ali to ne znači da vas neko neće maltretirati, silovati, u krajnjem i ubiti, jer vjeruje da to zaslužujete na osnovu pripadnosti toj naciji. Sam *začetak* te ideje (ne nužno kod same individue koliko kod izvora ideološke hegemonije)  je zasnovan na materijalnoj osnovi i kontroli sredstava prozivodnje, ali to ove ideje ne čini manje ubojitim. 

**Oni upropaštavaju naš san**

U predstavi [Marx u Sohou](https://www.youtube.com/watch?v=Eduu6YJggZc), Karl pita suprugu Jenny: „Znaš li čega se najviše bojim?”
Na šta mu ona odgovara kontra pitanjem:  „Da radnička revolucija nikada neće doći?”
„Ne”, odgovara Marx, „nego da hoće doći i da će je preuzeti ljudi poput Piepera – laskavci kad nijesu na vlasti, nasilnici i hvalisavci kada drže vlast. Oni će govoriti u ime proletarijata i tumačiti moje ideje svijetu. Sve će biti učinjeno u ime komunizma, odgađajući za sto godina komunizam slobode. Oni će upropastiti naš prekrasan san i trebat će još jedna revolucija, možda dvije ili tri, da to isprave. To je ono čega se bojim.”

Fašizam sve proždire, kasapi i kooptira. Uključujući i ljevicu, sa sijanjem mutantskih autoritarno-konzervativnih varijanti. Šetaće sa Šešeljem predvodeći „pobunu naroda“, dok na profilnoj slici na Facebooku drže srp i čekić, nadobudni u svojoj (oksi)moronskoj formi marksističkog powerslavlja.

Da parafraziram [Kropotkinovu](https://anarhisticka-biblioteka.net/library/petar-kropotkin-diktature-i-revolucionarni-rezimi) kritiku marksizma i adaptiram je kao kritiku četnolevice - *iako se nazivaju socijalistima, ono o čemu oni sanjaju u dubini svog srca, ali nemaju hrabrosti da to otvoreno kažu, nešto je sasvim drugo. To je uspostavljanje jednog nacionalističkog režima sa izvijesnim oblicima podržavljenja. U tome ima nešto od Ćosićevih ideala i ideala nekog skorojevića koji sanja da bi jednom mogao postati predsjednik Rusije. To je jedan već unaprijed napravljeni kompromis između težnji mase stvarnih socijalista i težnji buržoazije. Oni bi, molim lijepo, zaista željeli komunizam, ali nemaju hrabrosti da krenu tim putem; i tako se on pomjera za sljedeće vijekove a još prije nego što je došlo do borbe, sa neprijateljem je sklopljen sporazum*.

Ljevica koja opravdava šovinizam i kojoj je „geopolitika“ važnija od slobode nije ljevica. Tu više nema zablude. Svjesno su izabrali stranu. I ta strana nije naša.


Ljevica koja opravdava šovinizam i kojoj je „geopolitika“ važnija od slobode nije ljevica. Tu više nema zablude. Svjesno su izabrali stranu. I ta strana nije naša.

lijeva skretanja

Četnolevica i Šešeljevi svjedoci

Uvijek tražiti gomilu, onu brojnu, i to neprimjetno, bez isticanja, kako da kaže, integrirati se, kao da je oduvijek bio ondje, to je činio, i to mora činiti i nadalje, što ne znači da se, čim na nekoj novoj postaji ugleda neko mnoštvo, slijepo u njega zaleti, ali ipak je uvijek na neki takav način morao postupati, i morat će i ubuduće, naime tako da u jednom trenutku još ne, ali u sljedećem da se već nekako nađe u tom mnoštvu, da se stopi s njim, da bude jedan od mnogih i da se kreće zajedno s ostalima, ali i da neprestano bude svjestan da se nalazi u gomili koja je jednostavno gledano opasna, tako da i to onda smjesta mora osjetiti, kao u ključajućem izvoru, kakva je unutrašnja struktura te gomile, gdje je tkanje te strukture rjeđe, i uvijek se premjestiti u suprotnom smjeru ako se počne zgušnjavati, opaziti ako počne povlačiti unutra, osjetiti ako povuče dolje, ili ako povuče u bilo kojem smjeru, tada se premjestiti, tada se odande bez vidljivijeg napora izgubiti u nekom neutralnom dijelu, dakle, uvijek biti budan, i uvijek se ponašati na taj način, ako je na ulici, ili u nekoj luci, ili ako opazi horde turista zgrnute oko znamenitosti danog mjesta, ili ako je u vlaku, ili ako je na brodu, ili ako stoji u redu za jelo, ako čeka kod izvora, uvijek, uvijek, uvijek biti u gomili, i to tako da iz najmanjeg drhtaja strukture osjeti ako se unutar gomile mora malo pomaknuti, u vezi s time nema se što drugo reći, samo to, ali to uvijek ide na taj način, to znači egzistiranje u gomili.

Prevela Viktorija Šantić{.caption}


Laszlo Krasznahorkai, Uvijek za Homerom, Kulturtreger, Zagreb, 2022. 

proza

Kretanje u gomili

S politikologom Danilom Burzanovićem razgovarali smo o omladinskoj politici i ideološkoj upotrebi mladih.

Je li se partijska svijest, okovana u doba dekadencije Saveza komunista, promijenila? O čemu misle mladi partijski funkcioneri dok se kunu u Evropsku uniju?

Kao uvod u razgovor čućete kolaž snimaka sa jednog kampa Opštenarodne odbrane (ONO) na Žabljaku sedamdesetih godina 20. vijeka. Istorijski zapis filovali smo političkim parolama o EU integracijama i dobili zanimljivo jedinjenje.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/3pnakjc6EXM?si=F713T3yG6a1eK-WV" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Politički komesari, nekad i sad, zajedno na putu u istorijske pobjede