
Čitam ovih dana dnevnik Mihaila Lalića, “Prelazni period (Dnevnik posmatrača)”, koji je Nolit objavio 1988. a koji sam našla u biblioteci grada Toronta. Ima knjiga na raznim jezicima u raznim branšama biblioteke, no je problem što se starije knjige penzionišu u centralno referentno skladište poslije odredjenog vremena kad ih niko ne traži, pa su sve ostale knjige Lalića tako dostupne samo ako ćete da ih čitate na lokaciji. 

Kad sam radila na mojoj potonjoj knjizi u kojoj pišem i o Laliću i o Crnoj Gori, platila sam da koristim univerzitetsku biblioteku, članstvo ‘nezavisni istrazivač’, gdje sam uzela bila “Hajku”, zbog davnih preporuka i porodične veze. “Hajka” je bila otkrovenje. Lalićeva rečenica, preko jaza godina i svih ostalih razlika koje dijele mene danas i ove knjige iz crnogorskih šezdesetih, je bila kao novootkriveni dom. Zašto u Crnoj Gori više niko ne čita Lalića? Ovaj gubitak je katastrofalan. Crna Gora nije imala romanopisaca do poslije drugog svjetskog rata, a ni od tada previše. Ambiciozni Crnogorci ‒ sto je često znacilo, sa vezama u Partiji ili direktni učesnici NOB-a na pravoj strani ‒  sanjali su federalni, panjugoslovenski san i preferirali Beograd. Sjećam se da sam čitala u Đilasovim memoarima kako je opisao želju Petra Lubarde da se vrati u cetinjsku nahiju i tamo stvara likovne škole kao krajnje ekscentričnu. Koji đavo nazad u vukojebine? Budućnost se gradi ovdje.

Blam mi je da priznam, ja sam Lalića izbjegavala da čitam dok sam odrastala u Crnoj Gori, jer je imao neku patinu režimskog, etabliranog, od obrazovnih ustanova odobrenog (a ustvari ne) pisca. Porodična istorija sa majčine strane me instruirala da je moj prastric ‒  dakle, djedov brat, mamin stric, narodni heroj Milan Kuč ‒  lik u “Hajci” i da je njegova pogibija romansirana.

Mladi ljudi su idioti koji misle da znaju sve, pa se ja tako nikad ne zainteresovah da pročitam taj roman i ostale Lalićeve romane i izgubih šansu da pitam majku i ostale ljude tada jos žive koji bi mogli podijeliti sjećanja. Milan Kuč iz Babina u blizini Berana je sa suprugom, partizankom Stanom Crngom, poginuo u borbi, kako zvanična NOB stranica prenešena na Vikipediju kaže, “15. februara 1943. godine, u neravnoj borbi s italijanskim fašistima, četnicima i muslimanskom milicijom, prilikom proboja iz opsjednute zemunice u selu Lješnici, u beranskom kraju”. 

Ovaj datum je i u knjizi “Hajka”, dat pogibiji partizanskog vođe u romanu koji bi se mogao opisati onom mirnodopskom riječju na engleskom, *dashing*. Integritet, hrabrost, odana i jednako hrabra supruga. Sin je kao beba ostavljen široj porodici. Partizanski parovi su ostavljali djecu, ako su ih imali, širim porodicama ili strancima na odgajanje. Oslobodjenje, za mnoge i revolucija, su bili poziv, a odgajanje djece i ta unutrašnja porodična nježnost je skoro pa buržoaska vrlina. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/26f04c60-dd25-4d23-a3df-b0bc9112f59a)
Milan Kuč i Stana Crnga{.caption}

Istorija potvrđuje ove moje spekulacije: pažljivo odgajanje djece fokusirano na njihove potrebe je fenomen prosperitetnih, demokratizovanih, prije svega dugoročno mirnih društava. “Djetinjstvo” je relativno nova ideja. Djeca su u prošlosti rađana kao radna, reproduktivna i vojna snaga.

Pravoga sina Milana Kuča, koji je odrastao u domu za djecu poginulih boraca NOB-a, ja sam kao mlada i vidjela par puta, kad je bio u posjeti kod majke, i dopalo mi se njegovo blago držanje i inteligencija. Jesam li bila zainteresovana da ga išta pitam o prošlosti? Naravno da ne. Što bih dala da sad mozžemo da popričamo. Uvijek je kasnije nego što mislimo, čak i kad smo mladi.

Hoću da kažem, nije bilo sentimentalnosti oko djece u NOB-u. Dječak u romanu takođe odmah nestane iz priče, i mi nastavimo da pratimo grupu kako se formira u Polimlju, kroz haos starozavjetnih dimenzija ‒ a opet beketovskih takođe ‒ sjeverne Crne Gore pod okupacijom. Kratki sinopsis je da se grupa sakriva u zemunici, bude otkrivena, rasprštena, i gotovo svi poginu ‒ ispostavi se zato jer ih je centralna komanda podigla kako bi skrenula dio neprijateljske vojske sa glavnog žarista borbe koji se preselio u Bosnu.

Drugim riječima, četa je bila instrumentalizovana, i žrtvovana. Ne znam je li ovo bila istorijska činjenica, ili Lalićeva poetska licenca, a pošto niko više ne piše istoriju Jugoslavije u bilo kojem periodu njenog postojanja, vjerovatno nikad neću ni saznati.

A ja sam se pribojavala da će Lalić biti neka vrsta partizanskoga propagandiste. Naprotiv, ako ste pažljivi čitalac “Tamara”, njegov posljednji roman objavljen 1992, priča o nevino nastradaloj, instrumentalizovanoj partizanki cija uspomena opsijeda preživjele funkcionere. “Lelejska gora”, koju još nijesam pročitala ali koja mi je naravno poznata, je o čovjeku koji ima egzistencijalnu krizu pred uzimanje oružja za oslobodilački rat. Lado Tajović je kao da su Homer i  Hamlet porodili heroja oprhvanog sumnjama, opet sa Beketom, jer Lalić je dodirnut modernizmom, nije jednostavni realista kakvim sam ga žamišljala. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/7a0e5882-24ad-434f-b4c1-bd3810a5dcf9)
Lelejska gora, izdanje na engleskom{.caption} 

I Biblija, Stari Zavjet posebno. Svijet “Hajke” je bez Boga ali đavo nikako da napusti livadu. Čitajuci padali su mi na um pisci kao Flannery O’Connor i John Steinbeck, gotika američkog juga. To ako sjevernoamerikancima trebaju orijentiri. (Nažalost ništa sem “Lelejske” nije prevedeno na engleski i taj jedan prevod je van štampe.)

Ako je roman doista liberalna forma jer je etički na strani svakoga karaktera, svake vrste života koji predstavi čitaocu iznutra i olakša identifikaciju ili razumijevanje ‒ kao što su Kundera, i Rorty, i mnogi drugi pisali ‒ Lalićeva “Hajka” je dobar primjer, što bi ovog predratnog komunistu vjerovatno iznenadilo. Jedan od najuspješnijih karaktera u “Hajci” je lik koji je nominalno, jer suženi su mu izbori bili, četnik. Stalno se priča o “pomirenju” kod nas a Lalićevi romani su nas pomirili odavno, na osnovi ljudske malene snage pred okrutnošću istorije.

Ako je išta možda idealizovano u “Hajci”, to su poetski opisi pogibija svakog od glavnih karaktera, par pasusa kojih sam pokušavala da prevedem na engleski za tu moju knjigu ali je teže išlo. (Krv koja se rasprskava na hiljade ruža, na primjer.) Ali dozvoljavam Laliću ove mitopoetske momente u romanu koji suštinski, gdje treba, govori istinu. 

Čitam, dakle, njegov Dnevnik, prvi tom, i knjiga je neobjasnjivo loše opremljena. Nema uvod, nema fusnote, nema izvod. Dnevničke kartice nemaju godinu, samo mjesec i dan, i nijesu hronološke, ali sudeći po sadržaju, rekla bih da su pisane negdje sredinom do kasnih osamdesetih, mada pojedina razmišljanja su moguće i starija, pa naknadno uključena u zvanični dnevnik za publikaciju. Što me je iznenadilo, koliko je otvoren o cenzuri, i sa kritikama regionalnih i federalnih glavara. Novinari Politike ga pitaju za mišljenje o nečemu, a onda ga ne objave, kažu mu da je to iz “neredakcijskih razloga” što je šifra za cenzuru. 

Kad je Lalić bio urednik Tanjuga u Crnoj Gori odmah poslije rata, Djilas i slične figure su ga pozivale na razgovore da ga pitaju zašto su mu izvjestaji pesimistični i puni mizerije, zašto ne pise o izgradnji i poletu. (Nije ih bilo, kaže Lalić iz 1988.) Đilas je naravno uskoro i sam promijenio mišljenje o izgradnji i poletu, kao što znamo, ali je tada bio ruka režima.

Ima u Dnevniku više sjećanja o kulturno-političkim gibanjima u Jugoslaviji. Nijesam imala pojma, na primjer, kad je zvanična kulturna politika odbacila socrealistički pristup romanu i umjetnosti i poslije Krležine čuvene intervencije, da su socrealisti vrlo precizno sklonjeni i izolovani. Krleža, dvorski pisac koji je pažljivo održavao prijateljstvo sa Titom kroz sve intrajugoslovenske podjele, potvrđen je kao jedan od interesantnijih likova u istoriji kulture regiona. Naravno da je poslije pada komunizma imao mnogobrojne pristalice koji su ga čitali kao maltene liberalnoga demokratu. “Pobunjenik”. “Nezavistan”. Maltene disident, a Titov *bestie*. U istim gorepomenutim Đilasovim memoarima, piše da je Krležu stalno pratilo pitanje zašto nije pošao u partizane i zašto je “presjedio” rat u NDH. No ni to na kraju nije narušilo Krležinu poslijeratnu karijeru.

Za razliku od mnogih pisaca i intelektualaca u svim istorijskim periodima, Lalić je direktno učestvovao u borbi i kao zarobljenik proveo mnogo vremena po logorima. Ako je imao moralnih dilema i strahova, čuvao ih je za romane. Postoji generacija pisaca između ratova i u Drugom ratu, koji su doista uzimali oružje, ili išli direktno na front i odatle pisali. Španski  gradjanski rat je vrvio piscima, i italijanski partizani su u svojim redovima brojali pisce. Jedna od najboljih izložbi koje sam vidjela prošle godine je bila o Ljubljani pod okupacijom i NOB-om u Muzeju istorije grada Ljubljane. Tu sam saznala da komunisti nijesu bili jedini koji su organizovali oružanu borbu protiv okupacije u Sloveniji, te da je bilo i liberalnih demokrata, hrišćanske provenijencije, koji su išli. Mnogo manje, ali bilo ih je ‒ i muzej je imao njihova pisma.

Ratovi su sad drugaciji. Demokratije ne ratuju jedne s drugima, a teže mi je zamisliti pisce bilo koje prosperitetne liberalne države u bilo čemu riskantnom. Lalić, samoironično možda, zove sebe posmatračem u podnaslovu dnevnika, i možda time signalizuje autsajderski status u tom dugom, beskrajnom “prelaznom” jugoslovenskom periodu između realnog socijalizma i pravog komunizma koji je uvijek tamo negdje iza horizonta. Šta je bilo na horizontu, ponešto od toga mu je bilo i vidljivo 1992, poslednje godine života. Nikad se nije oženio, interesantno, mada sam negdje čitala da je pod starije dane imao domaćicu kao dosta neženja njegove generacije. Rado bih znala gdje je boravio u Herceg Novom kad bi došao iz Beograda.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/cqtBw-5Cssw?si=gCoLj8Zd12RMuOAB" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Išla sam 2018. godine na Babino i tražila grob prastrica i prastrine ali rođak koji me vozio i ja nikako da ih nađemo. Negdje ovdje u blizini šume, insistirao je, odvojeno su sahranjeni. Ne uspjesmo. A zelena brda oko Berana neopisivo lijepa, možeš da ih pobrkaš za engleske *moors* da nije bilo onako vedro. Od kuće gdje je mama odrasla sa majkom i dvije sestre samo temelji ostali. (Njen otac, moj nesuđeni đed, takođe je ubijen u ratu.) 
 
Do Lima ne odosmo. I dan danas, toliko godina kasnije ne briše mi se iz sjećanja scena iz “Hajke” u kojoj Njemci, ili Italijani ne sjećam se, strijeljaju stariju ženu jer je gostila i hranila pobunjenike. Mali, sporedni lik, jedan od mnogih gotovo anonimnih likova u “Hajci” koji dotiču visinu grčke tragedije. Ona ide u susret sudbini pomirena, i kako se okreće da se suoči sa streljačkim odredom, namješta suknju, da se ne sroza kad pogođena mecima bude padala niz liticu u Lim, da ostane dostojanstvena i na tom poslednjem putu.



Stalno se priča o “pomirenju” kod nas a Lalićevi romani su nas pomirili odavno, na osnovi ljudske malene snage pred okrutnošću istorije.

okretanje glave

Zašto u Crnoj Gori više niko ne čita Lalića?

Hercegnovski filmski festival (Herceg Novi Film Festival – Montenegro Film Festival) ima preduslove da postane evropska filmska destinacija: geografsku poziciju, prirodna i kulturno-istorijska bogatstva, ambijent koji osvaja, turistički grad i sezonu, kao i bogatu umjetničku tradiciju. Povrh svega toga, ni blizina Dubrovnika i drugih regionalnih centara nije mana.

Ipak, baš taj festival dugo nije uspijevao da stekne veći ugled. Promjena je stizala postepeno, posljednjih godina, kad se festival počeo razvijati. Dovode se značajni goste iz filmske industrije, a u međuvremenu je akreditovan od strane međunarodne federacije filmskih producenata i uvršten u mrežu koju čini četrdesetak najrelevantnijih svjetskih filmskih festivala.

Za ovogodišnje izdanje najavljen je i dolazak jednog od velikih sineasta 21. vijeka, iranskog reditelja Ašgara Farhadija. Nažalost, to je u široj javnosti ostalo u drugom planu zbog jedne preventivne i nepotrebne cenzure — autodestruktivne greške kakva je nesvojstvena čak i mnogo manjim, lokalnim filmskim smotrama. Čuli ste, ali da ponovomo – glumac Dragan Mićanović nije otvorio festival, jer je u govoru trebalo da kritikuje vlast u Srbiji.

Neko će reći, to se brzo zaboravlja, ali iskreno, nisam siguran. 

Vjerujem da je samo izdanje festivala prošlo u skladu s očekivanjima, afirmisalo domaći film, animirao publiku, dogovorile su se nove koprodukcije, premijerni defilei, razgovori... Ali sve to je ostalo medijski u drugom planu zbog skandala sa cenzurom Mićanovićevog govora. 

Pokrovitelji festivala i organizatori svečanog otvaranja su morali znati da su politički govori na svečanostima česta pojava i sastavni dio najvažnijih filmskih festivala, nekad čak i poželjna pojava za dodatni publicitet. Gost iz Irana, reditelj Farhadi,  između ostalog, poznat i po političkim istupima na svjetskim festivalima, gdje kritikuje  iranske vlasti, kao i američku administraciju. 

Zanimljivo bi bilo zamisliti da je Fahradi, bio planiran da otvori “novljanski” festival, s njemu svojstvenim filipikama:

*Mr. Farhadi, to ne možeš da govoriš u Crnoj Gori, idi u Iran, ili u Ameriku.  Šta, kako? Ne bi smio da govoriš ni tamo? Pa eto, ni tamo ne vole da slušaju tvoje probleme, normalan svijet.*

Fahradi: Da, ali ja ne mogu da držim govore i predavanje bez pominjanja politike, svi moji filmovi su o ljudima na koje se reflektuje politička zbilja, bilo da su u pitanju klasni sukobi i socijalna nejednakost, teokratski zakoni, položaj žene, kud god da se okrenem moji junaci ili ja nailazimo na politiku i poitičke odluke.

*Mr.. Fahradi mi, ovdje, na festivalu uopšte ne govorimo o politici, isključivo razgovaramo o filmskoj umjetnosti... U slučaju da neko nekad i poželi da govori o politici, može da se približi moru i da nadvikuje talase, da vježba glasne žice kao Demosten, mada došao si za vrijeme bonace, talasa, kao što vidiš, nema.*

Fahradi: A ja uopšte nemam šta reći izvan polja politike.Politika oblikuje društvo, ko bješe rekao to?

*A ako ne možeš o filmovima? pričaj im o fudbalu, kako si zadovoljan sa učešćem Irana na Svjetskom prvenstvu?*

Fahradi: Pa s obzirom da je administracija predsjednika Trampa....

*Ne, i tu je bilo politike. Možeš o iranskim urmama?*

Fahradi: Da li da im pričam o novom setu sankcija na izvoz poljoprivrednih proizvoda ?

*Ne, zaboravi urme. Pričaj o tome šta trenutno radi Izabel Iper?*

Fahradi: Prošlog mjeseca je održala jedan tako dirljiv i potresan masterklas na kojem je govorila o stradanju u Palestini...

*Bolje pričaj o njenim budućim projektima...*

Fahradi: Sljedećeg mjeseca ima snimanja neke francusko-belgijske produkcije u Srbiji...

*NE o Srbiji!*

Fahradi: Pa kazali ste ne o politici, a Srbiju niste pominjali, do sad.

*Ašgarrrr, Dosta! Politika je Srbija, Srbija je politika! Odustajem! Obratićeš se na farsi jeziku, reci da ti domovina nedostaje i da se tako najugodnije osjećaš. Naši će prevoditi, preventivno.*

Koliko je zapravo loše ono što se desilo u Herceg Novom

ljetnja cenzura

Preventivno srozavanje festivala

Sa psihijatricom dr Teom Dakić razgovarali smo o psihičkim izazovima savremenog čovjeka u društvu otuđenja i novih-starih strahova

politika i psiha

Fašizam nije dijagnoza, ali se moramo pitati odakle dolazi mržnja

Nakon velike euforije koja me pogodila tokom svjetskog prvenstva u fudbalu, sada gotovo ne palim televizor. Istrošio se moj kapacitet za praćenje sporta, onako kao što se istroši želja za praćenjem fejsbuk postova nakon godina aktivnosti na toj mreži. Skrolujem reda radi, iz navike i zavisnosti, iako me sve manje uzbuđuju sadržaji na mrežama, a još manje dijeljenje na njima. Pun je fejzbuk nacionalista, nacionalnog erosa i prča, pun je mržnje i neliječenih psihičkih stanja, pun je tuđeg ljeta, ručkova i djece, prema kojima sam ravnodušna jednako kao i oni prema mojim psima u bašti. 

Na mrežama nema brige i nema prijateljstva, zato sam odustala. Iz ravnodušnosti me još samo prene nepravda i pokušaj da se patologizuje normalno, pa onda imam želju da reagujem.

Prije nekoliko dana crnogorska atletičarka Marija Vuković osvojila je bronzanu medalju u skoku u vis na Evropskom prvenstvu u atletici. Preskočila je 195 cm i upisala Crnu Goru na sportsku mapu Evrope. Ipak, ono što sport preskoči, to Crna Gora ne može – sumnju u ispravnost nacionalnog osjećanja.

Atletiku nijesam pratila, pa sam o uspjehu saznala na portalima. Poslije sam ušla da pogledam bronzani skok. Bravo, Mare, pomislila sam tepajući, kao da mi je rod ili komšinica, i nastavila da gledam radovanje, kako djevojka prilazi treneru, a potom i ocu, ogrće crnogorsku zastavu i prosljavlja. Zadovoljno sam odložila telefon. Nekad mi je žao što nijesam sportista: zamisli taj momenat osvajanja medalje... Onda sam zaboravila na Mariju sve do jutros, kad sam na društvenim mrežama vidjela nekoliko tvitova i fejsbuk postova koje moji poznanici lajkuju, komentarišu i usaglašeno dijele.

Bili su to postovi intelektualaca i profesora koji su javno iznijeli mišljenje da se Marija Vuković samo koristi Crnom Gorom, da ona nije iskrena u nacionalnom osjećaju i ponosu. Pozivaju da Marijin uspjeh gledamo bez emocija, kao što ona gleda Crnu Goru. Drugim riječima, priznajemo ti medalju, ali da si Crnogorka ne. Sve to zbog toga što je Marija godinama prije u nekoj zabavnoj emisiji lupila glupost i crnogorskog orla nazvala kokoškom. Zalud se kasnije izvinjavala, zauvijek je naljutila *prave Crnogorce*, koji su zaboravili da Marija nije prvak akademije niti društveno-politički radnik, nego se možda jednostavno nije snašla u javnom istupu. Kako god, ta nekakva primitivna pošalica koju je pokupila kao opšte mjesto, možda baš sa fejsbuka, formirala je Mariju u kolektivnom (ne)svjesnom crnogorskih ljutih patriota.

Sa aktuelnim istupima intelektualaca i profesora stvar stoji drugačije. Njihov posao nije da skaču uvis ili udalj, nego da oblikuju javno mnjenje. Oni su školovani za analizu u korist društva i racionalnog sagledavanja stvarnosti, što bi trebalo da garantuju njihove titule i doktorati. Ipak, svojim riječima mnogi rade suprotno. I ne samo to – svojim pokudama čine da zaboravimo na Crnogorce i Srbe, na glavni društveno-politički narativ i zbilju; oni zapravo otvaraju pitanje dvije vrste Crnogoraca, onih pravih, čiji je nacionalni osjećaj iskren i jak (ovjeren zastavom na profilnoj slici), i onih drugih, sumnjivih, nedovoljno spremnih da domovinu vole, da joj se iskreno dive i da upere prstom u sve one koji su sumnjivi.

Onda sam ušla u komentare ispod problematičnih objava o sportistkinji. Sem mizoginih kritika na račun izgleda i držanja, iz komentara sam saznala da je Marija izbjeglica iz Knina. Naglašava se pritom činjenica da je sa porodicom pobjegla od rata i da je dom našla na Cetinju - kao da se od nje zahtijeva da bude veća Crnogorka od svih nas koji smo rođeni u Crnoj Gori; kao da njen posao nije da skače nego da neprestano zahvaljuje dok ne zadovolji kriterije nacionalnog ponosa rođenih Crnogoraca. Osjetila sam duboki stid što se neko stavlja u poziciju dokazivača i vječnog dužnika. 

Sa strane bi rekli da ima nešto fašistoidno u tome, ili makar da ide u dlaku sa histerijom protiv migranta, izbjeglica, raseljenih. U tom neznatnom detalju, u tom gotovo podsvjesnom ofiranju, karikaturalna crnogorska desnica, koju ovdje ipak moram uvažiti kao fakat, iako u nastajanju, kroz fejsbuk stenograme i populizam društvene mreže, nepogrešivo nalazi svoje mjesto na krajnje desnom polu, tamo gdje je najsigurnije biti pripadnik/ca jedne nacije, vjere, krvi, ili makar biti zahvalan/na što te ista ta jednorodna nacija toleriše.

Koliko je takvo "mišljenje i pjevanje" daleko od konstituisanja crnogorske ideje kao etičke a ne etničke, koliko je u raskoraku sa istorijom koja je izvanjcima i tuđincima dala važno mjesto u razvoju domaće kulture - sve je to valjda toliko očigledno da se podrazumijeva. Problem je što se i odbacivanje Drugog vrlo lako podrazumijeva, potom pretvori u grozni trend, naročito ako ga svojim mudrovanjem krunišu vedete sa slavnih crnogorskih univerzitetskih jedinica.

Patologizacija nacionalnog osjećaja, prebrojavanje krvnih zrnaca i odbacivanje „nedovoljno Crnogoraca“ toliko je glupa da je postala opasna, pa imam utisak da će svesti Crnu Goru na deset procenata nacionalno užarenih, zbog kojih će emancipatorska i uzvišena ideja napredne i inkluzivne Crne Gore potpuno splamćeti. Upravo takvi "domoljubi" možda dokusure ono što preživi velikosrpsku histeriju i popovsko-politička pojanja protiv ideje Crne Gore kakvu želim.

Juče sam u pekari čekala burek i momak koji je bio ispred mene pogledao je u moju majicu „Antifašistička Rijeka“, koju mi je poklonio moj drug, Jugoslaven sa Sušaka, Igor Bezinović. Momak nije ništa rekao, ali kad su mu rekli da izvoli kupiti pecivo, rekao je ponosno i glasno – „Tri hljeba, po srpski!“ – i okrenuo se ka meni. Nijesam ništa rekla, pomislila sam zadovoljno da će ova glupost i primitivizam uništiti velikosrpsku političku budućnost. Sad se bojim da neće, jer joj se jednaka glupost namjerila na navodno naprednoj, odbrambenoj crnogorskoj liniji. Ona je možda ponekad rječitija, manje primitivna i sirova, čak akademska, ali je jednako isključiva i opasna. Ona nesvjesno radi skupa protiv Crne Gore, skupa sa triprstašima. Protiv moje Crne Gore koja je otvorena, koja je dom, koja ne traži da neprestano ističemo zastave i razlike u odnosu na druge. Koja neće da bude silom drugačija od Hrvata, Srbijanaca i drugih sunarodnika iz stare Jugoslavije. Takva Crna Gora nestaje. To znači da nestaje i mogućnost zajedništva.

Patologizacija nacionalnog osjećaja, prebrojavanje krvnih zrnaca i odbacivanje „nedovoljno Crnogoraca“ toliko je glupa da je postala opasna



doskok

Visoko podignite gredu, serdari

U 42. epizodi radio emisije Zinzula, gost Brana Mandića je proslavljeni glumac Nikola Đuričko. 

U dinamičnom razgovoru, Đuričko se osvrće na svoj život u Los Anđelesu, izazove sa kojima se suočio nakon odlaska iz Srbije u petoj deceniji života, ali i na duboke društvene i političke rane koje muče region.

Kako izgleda "resetovanje" karijere u Holivudu, suočavanje sa vizama i radni dan glumca koji ne želi da bude samo zvijezda, već radnik u svojoj profesiji.

Etikete i sudski procesi: Đuričko otvoreno govori o tome kako je zaradio etiketu „antisrbina“, apsurdnim susretima u sudnicama i zašto smatra da je kritika vlasti obaveza svakog slobodnog čovjeka.

Ima li spasa? Razgovor o tome da li je spas individualan ili kolektivan, o propagandi koja decenijama oblikuje generacije i "šargarepi" zvanoj bolja budućnost koja je uvijek korak ispred nas.

Priča o čovjeku koji je odlučio da „skoči u hladnu vodu“ da ne bi bio ućutkan i o stalnoj potrazi za prostorom gdje se može disati bez paranoje.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/b9fZdUPfXxE?si=IxvAkt2zN4sEl1s_" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>





Priča o čoveku koji je odlučio da „skoči u hladnu vodu“ da ne bi bio ućutkan

zinzula 42

Nikola Đuričko: Radni glumac i građanin nepokorni

Kevin Kenjar je antropolog koji se bavi lingvističkom i kulturnom antropologijom, posebno pitanjima jezika, nacionalizma, identiteta i etničke raznolikosti. Već gotovo dvije decenije istražuje prostor bivše Jugoslavije, s posebnim fokusom na Bosnu i Hercegovinu. Doktorirao je na Univerzitetu Kalifornije u Berkeleyju, a trenutno je istraživač na Univerzitetu u Rijeci, gdje smo snimili 40. epizodu emisiji Zinzula. 

**Jesi li ti stranac?**

Rekao bih da jesam. Osjećam se ovdje kao da sam stranac. Ali, u isto vrijeme, rekao bih da sam naš.

**Jesi li se osjećao kao stranac i u Americi?**

Uvijek, da.

**Dakle, ne definišeš stranca geografski?**

Ne samo geografski.

**Nego?**

Ko pripada prvoj klasi, recimo, u Americi? To su bijelci, hrišćani i tako dalje… Nijesam odrastao tako. U jednom smislu nijesam stranac, zato što sam rođen u Americi. Međutim, ovdje, u Evropi, živio sam ukupno više od dvadeset godina. Kada se vratim u Ameriku, osjećam da nijesam Amerikanac. Ne razumijem kako funkcioniše američki život.

**Koje si godine rođen?**

Osamdeset druge.

**Jesi li išao u školu automobilom ili pješice?**

Busom, autobusom.

**Žutim?**

Pa da, naravno.

**Je li bilo zabavno?**

Meni je bilo normalno. Ali kada sam se prošle godine pošao u Ameriku s kolegama, oni su vidjeli žuti autobus i rekli: „Vidi, vidi, kao u filmu!“ Kao da je to nešto neobično.

**Otkud naš jezik? Kako si došao do njega?**

Počeo sam kao dijete, zato što su baba i djed bili iz Bosne. Nekoliko riječi prvo sam naučio na našem. Na primjer, „dinja“. Nijesam znao englesku riječ za to sve do srednje škole.

**A je li kod vas dinja melon ili watermelon?**

Dinja bi bila *melon*. *Watermelon* je lubenica. Mi smo govorili „bostan“.

**U Crnoj Gori je lubenica dinja —  a dinja je pipun.**

Kao u Dubrovniku! Sjećam se kada smo kupili dinju, tata je rekao: „Hoćemo li je zaklati?“

**Takođe, znaš da na Balkanu imamo izraz „spava kao zaklan“. Kako bi to ovoga trenutka preveo na engleski? Hajde, probaj.**

Uh, ne znam. Nijesam prevodilac. Uh, stvarno ne znam. 

**Znači, baba i djed su bili iz Bosne? Nijesu govorili engleski?**

Jesu. Učili su engleski preko televizije i na poslu. Nijesu govorili kao native speakeri. Uvijek su imali naglasak. Moj tata je naučio engleski. On je bio prva generacija koja ga je dobro govorila. Kada su imali papirologiju, poreze i slične stvari, tata je to radio još kao dijete.

**Kako si ti, kao dijete imigrantskog porijekla, zamišljao Balkan, svoj zavičaj? Jesi li osjećao da je to tvoje?**

Da. I za dobro i za zlo. Kada sam bio u srednjoj školi, trajao je rat. Mnogi rođaci došli su kod nas kao izbjeglice. Mnogo smo izgubili. Trinaest ljudi iz naše familije poginulo je u ratu istog dana. Kada su rođaci došli kod nas, nijesu znali engleski. Balkan nije bio neko daleko sjećanje na staru državu, nego nešto živo i veoma hitno. Tada sam naučio jezik, odnosno tada sam počeo ozbiljnije da ga učim. Oni su došli, nijesu znali engleski i svi smo bili zajedno u Americi — različite generacije, svi zajedno.

**I tu si, u stvari, dobio drugu domovinu i proširio svoj svijet. Je li to bila prelomna stvar zbog koje si u svom naučnom radu počeo da se baviš ovim prostorom?**

Da. Počeo sam da učim sve više i više. Još uvijek govorim s greškama. To mi je malo teško. Nijesam čovjek za to. Teški su mi jezici. Ali mogu da pamtim. Ponekad govorim s greškama, ponekad ne. Šta ću? I engleski je nekada imao padeže. Učio sam i staroengleski. U gimnaziji sam počeo da učim ruski. Htio sam da učim naš jezik, ali njega, naravno, nijesu imali…

**Došao iz Amerike, zna pomalo ruski… Mora da su na Balkanu pomislili da si špijun.**

Jednom sam čuo da su ljudi mislili da sam špijun. Ali ja sam antropolog i rekao bih da su antropolozi kao špijuni, samo što nemamo platu za to. Špijuni imaju novac, a mi nemamo.

**Kome vi dajete informacije — čovječanstvu?**

Da, i niko ih ne čita. Ako imamo ideju kako možemo promijeniti svijet, CIA nije zainteresovana.

**Ti si se dosta bavio nacionalnim i jezičkim identitetima. To je nešto što je ovdje naša specijalnost. Jesi li tokom istraživanja pronalazio tako umobolne situacije kao što su ove na Balkanu?**

To je veliko pitanje. Magistrirao sam u Mađarskoj, na CEU-u, studirao sam *Nationalism Studies* i to mi je bila glavna tema: nacionalizam, narodnost i tako dalje. Ali uvijek sam tome pristupao kao protivnik, jer sam protiv nacionalizma. Za mene to nije sport u kojem podržavaš jednu ekipu ili momčad. Nijesam za to. Protiv sam tog koncepta i takve politike jer ih smatram veoma otrovnim.

**Jesi li protiv nacionalizma kao političkog zastranjenja, ili si protiv nacionalnosti per se, kao osjećaja?**

I jednog i drugog, rekao bih.

**Dakle, nemaš nacionalni osjećaj?**

Ne, ne.

**Kako onda da te odredimo? Đe ćemo te staviti? Jesi li apatrid? Jesi li internacionalista?**

Mogu biti i jedno i drugo. Teška je to situacija jer ne znam kako bi bilo da živim kao ostali: da sam sa svojim narodom, na svojoj zemlji i tako dalje. To mi je čudna ideja. Nijesam imao takvo iskustvo. Ja sam mješanac — musliman, Jevrej i tako dalje. U svijetu u kojem su svi narodi „svako na svom“, za nas nema mjesta.

**To je baš dobra kombinacija — biti musliman i Jevrejin.** 

Da. I to uopšte nije paradoks. Obje bake pravile su iste kolače. Vanil-kiflice. Jedna baka je bila iz Beča, a druga iz Bosne. To su suvi kolači koji mogu dugo da stoje. Znaš, kao mali polumjesečići.

**Gledam sada Svjetsko prvenstvo u fudbalu i pratim kako se intoniraju himne. To se još veoma čvrsto drži. Misliš li da je postojao jedan period, možda devedesetih, kada je ta postmoderna klima bila na vrhuncu i kada se činilo da se nacionalizam i nacionalna država zaista približavaju nekoj vrsti kraja?**

Da, da. Sjećam se... Ali situacija je ovakva: ideja da će svaki narod živjeti na svom ognjištu nema šanse. Čak i ako imaju taj luksuz da žive na svom, neće tamo živjeti sami, nego sa drugima koji su došli. Kao antropolog mogu reći da smo uvijek putovali. Migracija je jedna od najnormalnijih stvari na svijetu. Uvijek je bilo tako.

**Kakva je to ideja da čovjek kaže: „Ja sam odavde. Uvijek smo bili tu“?**

Pa, to je laž. Možda su ih tako učili. Ako gledaš stare slike Rijeke, na primjer, ili samo šetaš gradom, jasno ti je kako je bilo. Ima njemački, mađarski, italijanski, naški... Kako smo došli do ovoga sada, da je sve ravno? Sad imamo samo engleski za turiste, a onda hrvatski i samo hrvatski? Val i val i val etničkog čišćenja. Kažu: „Mi smo uvijek bili tu.“ Da, ali i drugi su bili tu. Šta se desilo s njima? To je pitanje.

**Kako iz te pozicije gledaš današnji svijet?**

Teško mi je da ne budem pesimista. Rat ovdje, rat tamo, klimatske promjene i tako dalje — ne izgleda samo kao da je imperija došla do kraja, nego kao da se sve završava. Nadu mi daje jedino mogućnost da možemo napraviti nešto za budućnost, da napravimo nešto u lešini države

**Dakle, radimo s lešinom?**

Izgleda da... Ne znam kako će biti. Kako glasi ona rečenica - lakše je zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma.

**Kako je biti stranac u Hrvtskoj. Recimo u gradu s kosmopolitskom tradicijom kakvu ima Rijeka…**

Ma hajde! Ljeti, kada je sezona bude najgore - ili si turista ili Hrvat. Takva je situacija. Bio sam na pijaci i htio sam da kupim paradajz — odnosno pomodore. Vidio sam znak na kojem je pisalo: „Istarski pomodori.“ Pitao sam ženu koja ih je prodavala: „Odakle su pomodori?“ Odgovorila je: „Iz Istre.“ Rekao sam: „To znam, to vidim na znaku. Ali odakle tačno iz Istre?“ Gledala me je, a zatim pogledala mog prijatelja iz Beograda, kao da se pita kako strancu da objasni odakle su pomodori u Istri. Kao da sam budala! Ali ja živim ovdje, jebote! Šest godina sam ovdje. To je Zagrebačka ulica, tamo sam živio! To je u mom kvartu. Ipak, ja sam stranac, pa se pretpostavlja da ništa ne znam o Istri.

**Slična situacija dogodila ti se u autobusu?**

Da, došli su mi prijatelji iz Mađarske i htjeli smo da idemo na plažu na Preluku. Autobus broj 32, koji ide tamo, kasnio je. Vidio sam da ćemo morati dugo da čekamo, pa sam rekao da nećemo ići njime. Došao je autobus broj 13. Znam da i on ide blizu. To je druga zona, pa cijena karte nije ista. Ušli smo i rekao sam vozaču: „Mogu li četiri karte za drugu zonu? Idemo blizu Preluka.“ Primijetio je da sam stranac. Nije govorio strane jezike i nije znao šta da kaže. Samo se naljutio i rekao: „Nein, no Preluk. Trideset dva. Raus, raus!“ Rekao sam mu: „Znam tačno gdje idemo.“ Ali on je ponavljao: „Nein! Raus! No Preluk! Trideset dva!“ Prijatelji su me pitali: „Zašto govori italijanski i njemački? Šta smo uradili?“ Ništa. Imam naglasak i on nije znao šta da radi.

**Nije bio svjestan da govoriš njegovim jezikom?**

Kao da nije čuo. Kao što sam rekao, postoje samo turisti i Hrvati. Zato nije znao šta da mi kaže. Zna da ne može da govori hrvatski s turistima. 

**Potpuno si mu poremetio sistem. Meni je prije svega fascinantno koliko dobro govoriš naš jezik. Kako su se zvale tvoje dvije bake?**

Erika i Zehra.

**Neka ovaj naš kratki razgovor bude posvećen Eriki i Zehri. Drago mi je što smo razgovarali.**

I meni.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/F6dG7FETxQs?si=lWcXnyxJpgmX-x1v" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>




Jednom sam čuo da su ljudi mislili da sam špijun. Ali ja sam antropolog i rekao bih da su antropolozi kao špijuni, samo što nemamo platu za to.

zinzula

Kevin Kenjar: Ideja da su narodi svoji na svome je laž

U jednoj tehnološkoj kompaniji u Silikonskoj dolini, iskusni programer provodi mjesece učeći vještačku inteligenciju da piše kod. Njegov zadatak je da stvori sistem koji automatski generiše softver, otkriva greške i optimizuje algoritme brže nego što to može čovjek. On zapravo radi na tome da sopstveni rad učini suvišnim i da izbaci sebe iz proizvodnog procesa.

Ovaj paradoks nije posljedica tehnološkog razvoja, već logičan ishod načina na koji funkcioniše savremeni kapitalizam. Tehnologija sama po sebi nije ni dobra ni loša. Osnovno je pitanje u čijem interesu se koristi i kome donosi korist. U kapitalizmu ljudi rade da bi stvorili višak vrijednosti, a ne zato što su potrebni društvu. Vještačka inteligencija i automatizacija drastično povećavaju produktivnost i smanjuju potrebu za ljudskim radom. Ona ne dovodi do smanjenja radnog vremena, već broja radnika i činjenica je da se koristi radi profita, a ne društvenih potreba.

Za razliku od prethodnih tehnoloških revolucija, koje su primarno zamjenjivale fizički rad, savremene AI tehnologije direktno zahvataju sferu intelektualnog i kognitivnog rada. Onu sferu koja je decenijama smatrana relativno sigurnom osnovom srednje klase i stabilnosti razvijenih kapitalističkih društava. One uveliko zahvataju mnoge sektore: administraciju, finansije, medije, pravo, obrazovanje, dizajn, informacione tehnologije... Time se po prvi put u istoriji kapitalizma sistematski potkopava širok sloj intelektualnog rada koji je predstavljao društveni oslonac liberalnog poretka. 

U tehnološkom sektoru nastaju novi poslovi, koji su visoko specijalizovani, ali oni ne mogu apsorbovati mase radnika koje savremena tehnologija izbacuje iz proizvodnog procesa. Posljedica ovog procesa će, pored rasta nezaposlenosti, dovesti do strukturnih promjena klasnih odnosa. Masovna automatizacija danas ne prijeti samo radničkoj klasi. Ona prijeti i srednjoj klasi koja je u poslijeratnom periodu bila ključni faktor političke stabilnosti zapadnih društava i koja sada gubi ekonomsku sigurnost.

Kapitalizam, koji je decenijama održavan obećanjem društvenog uspona i stabilnosti, vrlo je moguće da ulazi u fazu unutrašnjeg raspadanja. Upravo u Sjedinjenim Američkim Državama – srcu globalnog kapitalizma – mogu se očekivati najdublji potresi, jer kontradikcije sistema postaju nepodnošljive čak i za slojeve koji su ga nekada podržavali. Kako je Marks predviđao, istorijski uslovi za prevazilaženje kapitalizma sazrijevaju upravo tamo gdje je on najrazvijeniji.

Mogući racionalni odgovor na ovu situaciju bio bi skraćivanje radnog vremena, društvena kontrola tehnologije i preraspodjela bogatstva u korist većine. Međutim, takve mjere su nespojive sa logikom kapitala, jer umanjuju profit i potkopavaju moć vladajuće klase. Zbog toga, kapitalizam reaguje autoritarno kroz smanjenje socijalnih prava i jačanja represivnih aparata države.

Pod kapitalizmom AI služi profitu. Povećava produktivnost kako bi se radnici otpustili, fond plata oborio, a dodatna vrijednost koncentrisala u rukama malog broja kapitalista. Radnik kada prestane da bude „isplativ“ postaje suvišan. Zato automatizacija proizvodi nezaposlenost i nesigurnost.

U socijalističkom sistemu, gdje su sredstva za proizvodnju društveno vlasništvo, AI bi imao potpuno suprotnu funkciju. Ako mašina može da obavi posao deset ljudi, to ne znači da devet moraju biti otpušteni, već da se radno vrijeme svima skraćuje. Produktivnost ne ide u džep kapitaliste, već se društveno dijeli kroz kraći radni dan, duže slobodno vrijeme i viši kvalitet života. Tehnologija je već pokazala da društvo može proizvoditi više sa manje rada. Pitanje je samo ko je kontroliše.

Vještačka inteligencija, dakle, ne nosi sama po sebi emancipatorski potencijal. U okviru kapitalističkih odnosa proizvodnje dovodi do produbljivanja klasnih suprotnosti. Tek u društvu zasnovanom na demokratskoj kontroli proizvodnih snaga, ona može postati sredstvo oslobođenja čovjeka od prinudnog rada.

Američki kapitalizam je naročito ranjiv na ovu transformaciju jer je gotovo u potpunosti lišen mehanizama socijalne sigurnosti. Gubitak posla u uslovima masovne automatizacije može dovesti do egzistencijalnog sloma, a ne samo privremenog pada prihoda. Zbog toga razvoj AI u SAD ne bi proizveo samo ekonomsku, već i duboku društvenu i političku krizu. U američkom kontekstu, vještačka inteligencija dovodi do situacije u kojoj sistem više nije u stanju da obezbijedi masovno zaposlenje, dok istovremeno stvara ogromno društveno bogatstvo koncentrisano u rukama tehnoloških korporacija.

Srednja klasa u SAD, decenijama ideološki oslonac liberalnog poretka, ubrzano se urušava. Stvara se masa nesigurnih, prezaduženih i politički dezorijentisanih ljudi. U takvim uslovima, društveno nezadovoljstvo poprima različite oblike: od desnog populizma i autoritarnih tendencija, do potencijalno radikalnih lijevih odgovora.

**Istorija se vraća po Fukujamu**

Pad Berlinskog zida i raspad birokratskih komunističkih režima u Rusiji i Istočnoj Evropi izazvali su talas euforije na Zapadu. Njihova smrt slavljena je kao „kraj socijalizma“ i konačna pobjeda „slobodnog tržišta“. Frensis Fukujama je proglasio „kraj istorije“, trijumfom zapadnjačke ideje, pobjedom liberalne političke demokratije i tržišne ekonomije nad „mračnim silama totalitarizma i tiranije”, iako je, par godina kasnije istakao da je sa moralne strane socijalistička šema raspodjele pravednija, ali je nefunkcionalnost njen glavni problem.

Nakon raspada Sovjetskog Saveza, zagovornici neoliberalnog koncepta obećavali su novu eru mira, prosperiteta i demokratije, zahvaljujući slobodnoj tržišnoj ekonomiji. Kolaps birokratski kontrolisanih planskih ekonomija na Istoku služio je kao definitivan dokaz propasti „komunizma“, time i ideja Marksa i Engelsa. Danas, tri decenije kasnije, svjedoci smo agonije društveno-ekonomskog sistema na Zapadu, što je uzrok mnogim ratovima i nasilju u svijetu, koji su postali glavna obilježja epohe u kojoj živimo.

Kapitalizam je način proizvodnje usmjeren na dobit, a ne na zadovoljenje ljudskih potreba. Otuda proizilaze sve krize i ratovi. Eksploatacija je njegova nužnost. Pitanje više nije da li kapitalizam ima alternativu, već koliku će društvo platiti cijenu njegovog opstanka. A alternativa postoji – sistem zasnovan na proizvodnji za potrebe većine, a ne za profit manjine. Demokratsko društvo utemeljeno na socijalnoj pravdi i racionalnom planiranju. Ta alternativa zove se socijalizam. To nije birokratska i autoritarna tvorevima iz staljinističkih režima, jer onog dana kada je pao Berlinski zid nije srušena radnička vlast, jer nje nije ni bilo. Srušen je sistem uzurpatora te ideje.

Marks nikada nije tvrdio da će socijalizam nastati u zaostalim društvima, već upravo suprotno, da će komunizam biti istorijski proizvod najrazvijenijih kapitalističkih zemalja, tamo gdje kapitalizam sam stvori materijalne uslove za svoje prevazilaženje. On je ukazivao da kapitalizam kroz razvoj proizvodnih snaga proizvodi vlastite unutrašnje kontradikcije. Vještačka inteligencija danas predstavlja najviši stepen tog razvoja, ali istovremeno i tačku u kojoj se sistem sudara sa sopstvenim granicama. Sistem u kojem rad postaje tehnološki suvišan dovodi u pitanje samu osnovu kapitalističke reprodukcije.

U SAD i razvijenim kapitalističkim zemljama, revolucija danas ne bi bila ustanak po uzoru na revolucije iz XX vijeka, već raspad sistema iznutra. Počela bi nemogućnošću da države obezbijede ljudima osnovnu egzistenciju, siguran rad, zdravstvenu zaštitu i stanovanje, dok istovremeno mali broj ljudi akumulira ogromno bogatstvo kroz automatizaciju i Al. Ta revolucija bi se odvijala kroz paralizu ključnih sektora, kombinovanu sa masovnim štrajkovima, odbijanjem dugova i kolektivnom neposlušnošću.

Ako se danas može govoriti o „kraju istorije“, onda to neće biti Fukujamin trijumf liberalnog kapitalizma, već njegov istorijski poraz. Pravi kraj istorije mogao bi nastupiti onog trenutka kada čovječanstvo svjesno pređe iz društva eksploatacije u društvo slobodnog i solidarnog razvoja. Kada istorija prestane da bude istorija klasne dominacije. Ako se “kraj istorije” zaista približava, onda on ne dolazi kao Fukujamina liberalna idila, već kao kraj istorije kapitalizma. Kao slom sistema koji je proizveo sopstvene grobare. Ne u nerazvijenim periferijama, već u samom srcu imperije. I Marks je to znao. Imperije uvijek propadaju tamo gdje su najjače.

Pod kapitalizmom AI služi profitu. U socijalističkom sistemu, gdje su sredstva za proizvodnju društveno vlasništvo, AI bi imao potpuno suprotnu funkciju

AI narodu

Amerika i Engleska biće zemlja proleterska

Poslušajte radio esej o djetinjstvu osamdesetih i zvucima socijalističke Crne Gore. 

Je li taj život bio humaniji, ili sjećanja varaju?

Koje je pravo značenje domovine, i zašto crnogorskoj istoriji fali živih ljudi?

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/NtxMGrHOTCg?si=aCr4XzAUYe45ytrG" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>



Podcast Zinzula premijerno se emituje na radiju Krš u Podgorici, četvrkom u 20h.