Franko Berardi Bifo  (1948, Bolonja) je italijanski teoretičar marksizma, filozof, predavač i aktivista. Napisao je više od dvadeset knjiga, a u svom radu istražuje ulogu medija i informacionih tehnologija u postindustrijskom kapitalizmu: od digitalnog i prekarnog rada, virtualne stvarnosti, do fenomena masovnih ubistava i samoubistava. Berardi je osnovao magazin A/traverso(1975–1981), pokrenuo je radio Alice – prvu piratsku radio stanicu u Italiji - glas autonomne omladine Bolonje s kraja 70-tih godina prošlog vijeka. Bio je aktivni učesnik studentskih pobuna 1968. Sarađivao je sa Feliksom Gatarijem na polju šizoanalize.

Intervju je upriličen 1. maja, 2024, a objavljen je na portalu [Ill will](https://illwill.com/sabotage-and-self-organization). Razgovor je vodio Chandler Dandridge, psihoterapeut, pisac i honorarni univerzitetski saradnik na Postdiplomskim studijama obrazovanja i psihologije Univerziteta u Peperdinu.

**Dvadeset i četiri časa prije nego što su njujorški policajci upali na univerzitetski kampus, studenti Univerziteta Kolumbija su zauzeli Hamilton Hol, čime su svoj protest mnogo čvršće povezali sa antiratnim protestima koji su se dešavali 1968. Kako vi, kao neko ko je bio aktivni učesnik studentskih protesta 1968, vidite vezu između njih?**

Sličnosti između aktuelnog talasa propalestinskih protesta i onoga što se dešavalo 1968. godine su vrijedne pažnje. Međutim, najvažnija stvar nije sličnost u ponašanju, već drugačiji kontekst, kao i drugačija očekivanja studenata koji se danas uključuju u proteste.
Od početka izraelske genocidne odmazde jasno je da je većina mladih ljudi stala na stranu palestinskih žrtava. Riječi „Oslobodite Palestinu“ ponovljene su milijardu puta na društvenim mrežama, na ulicama, na univerzitetima, na zidovima gradova širom svijeta, svuda. Ovo je etički odgovor na cionistički rasizam i kolonijalizam. Sa etičkog stanovišta, trenutna situacija predstavlja prelomni trenutak: podjela između sila bijelih suprematista (sjevernih imperijalista) i ostatka čovečanstva je nepovratna. Ali etička većina još uvijek nije uspjela da postane politička snaga.  

S ove tačke gledišta, stvari su danas drugačije u odnosu na 1968. Antiratni pokret 1968. pretvorio se u političku snagu koja je u izvesnoj mjeri transformisala društvene odnose. Ali su i očekivanja danas drugačija nego što su to bila tada. Kad smo se kao studenti bunili protiv rata u Vijetnamu, očekivali smo preokret u odnosima moći (*rapport de force*) između imperijalističkog fronta i antikolonijalnog fronta. Identifikacija sa Vijetkongom podrazumijevala je identifikaciju sa socijalizmom, emancipacijom itd. Iako je to dijelom bila obmana, identifikovali smo se sa mogućnošću pozitivnih promjena društvenih odnosa i pobjedom nad imperijalizmom.

Možemo li to reći za današnju identifikaciju sa pozicijom Palestine? Mislim da ne možemo. Studenti koji demonstriraju protiv genocida koji sprovode Sjedinjene Američke Države i Izrael očigledno se ne identifikuju sa Hamasom. Oni ne očekuju nikakvu sjajnu budućnost, nikakvu socijalističku budućnost, niti neku emancipaciju društva koja bi nastala kao posljedica palestinskog otpora. Kakvu onda identifikaciju i kakva očekivanja vidimo u današnjim talasima protesta?

Po mom mišljenju, današnji studenti se identifikuju sa očajem. Očaj je psihološka i kulturološka odlika koja objašnjava identifikaciju tolikog broja mladih ljudi s Palestincima. Mislim da većina studenata danas svjesno ili nesvjesno očekuje nepovratno pogoršanje uslova života, nepovratne klimatske promjene, dugotrajan period rata i prijeteću nuklearnu eskalaciju sukoba koji tinjaju na mnogim tačkama geopolitičke mape. To je, po mom mišljenju, suštinska razlika u odnosu na demonstracije 1968: nikakav preokret u odnosima moći nije na vidiku. 

**Veliki dio studentskog protesta je usmjeren na divestiranje (u ovom kontekstu riječ znači prekid finansijskih veza sa Izraelom - prim. prev). To može imati izvjesni revolucionarni i antikapitalistički potencijal. Da li su vas studenti zadivili svojom disciplinom i zahtjevima?**

To je veoma važan aspekt protesta. Posljedice zagovaranja divestiranja mogu biti prilično radikalne u narednom periodu. Međutim, koliko razumijem – a možda griješim – ne znam dovoljno o internim raspravama koje su prethodile sadašnjoj pobuni – trenutno se riječ „divestiranje“ odnosi na poseban slučaj Izraela kao zločinačke države koja sprovodi program etničkog čišćenja, aparthejda i genocida. To još uvijek nije (ponavljam - koliko je meni poznato – a nadam se da će me razvoj događaja demantovati) projekat opšteg divestiranja, koji bi podrazumevao napuštanje ekonomskih politika baziranih na rastu.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/c7c1f910-1912-4a63-87ba-10db39fb470a)
Studentski protest, Hamilton hol, Kolumbija, Foto: AP{.caption}

U klimi 1968. ideja divestiranja nije postojala, percepcija ekološke katastrofe je takođe bila slaba. Danas ovi problemi mogu dovesti do pokreta koji bi transformisao vezu između znanja, proizvodnje, potrošnje i ekonomskog izbora. Posljednjih pedeset godina studenti su najzanimljiviji politički akteri jer to nisu samo studenti, već i potencijalni kognitivni radnici. Ali još uvijek nismo uspeli da transformišemo političko organizovanje studenata u društveni subjekt, u trajni proces transformacije odnosa znanja, tehnologije i proizvodnje.

Da li se sjećaš govora koji je Mario Savio održao studentima na Berkliju 2. decembra, 1964? Tom prilikom je rekao sljedeće:

„Dođe čas kada rad mašina postane tako mrzak i toliko vas rastuži da više ne možete da učestvujete u takvom radu! Čak ni pasivno! Morate tijelima zaustaviti pogone, točkove, poluge, cio mehanizam... Morate pokazati ljudima koji ih stavljaju u pogon, koji ih posjeduju, da mašine više neće raditi sve dok vi ne budete slobodni!“

U ovim riječima čujemo etički stav odbijanja da se bude sredstvo imperijalnog nasilja, ali i nagovještaj mogućeg samoorganizovanja kognitivnih radnika. Ova mogućnost nikada nije ostvarena. Studenti nikada nisu uspjeli da transformišu svoju borbu, koja je suštinski povezana sa privremenim stanjem, u trajnu organizaciju kognitivnih radnika. To je bila najveća slabost studentskog pokreta: on je bio, i još uvijek jeste, glavna linija otpora, ali nije u stanju da trajno transformiše društvene odnose na nivou proizvodnje i reprodukcije. Drugim riječima, studenti se mogu organizovati dok su na univerzitetima, ali do sada nisu mogli da stvore oblike trajne autonomije u okvirima procesa kognitivnog rada. 

**Kako ove proteste na američkim kampusima doživljavaju u Evropi? Imate li osjećaj da postoji želja za sličnim akcijama na evropskim univerzitetima? Da li su univerziteti uopšte investirani u izraelsku i ratnu mašineriju na slične načine?**

Prije dva dana sam pozvan da održim govor u velikoj sali Akademije u Bolonji. Tema govora je bio rat u Evropi, genocid u Palestini i studentska okupljanja na američkim univerzitetima. Sala je bila puna, studenti su bili uzbuđeni i njihove reakcije su bile na liniji pozicija studenata Univerziteta Kolumbija. Međutim, kada sam rekao da je vrijeme da se okupiraju italijanski univerziteti, nije bilo nikakve reakcije. Djelovalo mi je da još uvijek nisu spremni da se priključe pokretu studenata Univerziteta Kolumbija.

Osjećaj nepoverenja u sebe je duboko upisan u kulturu italijanskih univerziteta, a preovlađujući sentiment među studentima je depresija, iako sam ubijeđen da se depresija može transformisati u širok pokret aktivnog otpora ratu. Ne očekujem mnogo od evropskih univerziteta, iako se nadam da će pokazati da nisam u pravu.

**Govorimo danas na 1. maj, dan kada su Ujedinjeni palestinski sindikati Gaze pozvali na štrajk. Američka organizacija Pisci protiv rata u Gazi se pridružila tom pozivu. Šta znači povezivanje ovakvih kolektivnih akcija za genocid u Gazi?**

To je retorika. Prvi maj je samo dan prigodan za retoriku, makar je tako u Evropi. Potreba za povezivanjem između etičkih pobuna protiv imperijalizma i radničkog pokreta treba da bude daleko snažnija. Nisu nam potrebne (samo) jednodnevne demonstracije, niti simbolički dan štrajka. Ono što nam treba je svijest o ključnoj ulozi kognitivnih radnika u sadašnjem procesu kapitalističke proizvodnje i mogućnosti da se preokrenu glavni trendovi tehnološkog razvoja.  

Organizovanje malog broja Google radnika protiv upletenosti Googla u izraelski genocid je mnogo važnije od jednog dana simboličke solidarnosti. Ne treba nam simbolička solidarnost. Treba nam pokret samoorganizovanja kognitivnih radnika protiv rata. Kognitivni radnici su istovremeno saučesnici u semiokapitalističkoj moći, kao i žrtve te iste moći (prekarnost, duševna patnja, usamljenost). Mislim da je to najvažnija kontradikcija našeg doba. Da bismo odmakli korak dalje od etičkog i simboličkog organizovanja (koje je svakako samo po sebi nužno i važno), trebalo bi da oslobodimo potencijal za društvenu subverziju svojstvenu životu koji čeka studente kao buduće kognitivne radnike. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/144cedd7-a1ac-4ed0-b6d2-5320d157b8ee)
Foto: Dutch Art Institute{.caption}

**Koje lekcije treba da naučimo iz iskustva 1968? Imate li neki savjet za američke studente koji protestuju, s obzirom na iskustvo koje ste imali u takvim borbama?**

Nemam savjet. Nikada nisam vjerovao političkim savjetodavcima koji ne uzimaju aktivno učešće u protestima. Međutim, postoji jedna lekcija koju sam naučio iz iskustva 1968. i želeo bih da tu lekciju primijenim i na sadašnji trenutak: Univerzitet (i obrazovni sistem uopšte) jeste mjesto za sticanje znanja, kao i za proizvodnju znanja. Ali je to isto tako i institucija koja direktno ili indirektno utiče na semio-fabrike, pod kojima mislim na velike kompanije koje proizvode tehnologiju i omogućavaju komunikaciju. Sada, kao i u bliskoj budućnosti, treba proširiti pobunu koja dolazi sa univerziteta (pobuna protiv potpune dehumanizacije koju proizvode korporativni kapitalizam i vojska) na semio-fabrike.

Sabotirati lanac proizvodnje masovne (ne)kulture, sabotirati lanac proizvodnje vještačke inteligencije za militarističke ciljeve. Sabotaža i samoorganizovanje. Sabotirati upotrebu znanja u militarističke svrhe. I konačno, organizovati kognitivne snage u poduhvat autonomizacije društvenog života od kapitalizma. Znam, to su krupni poduhvati, možda i preveliki. Ali okupirani univerziteti su najbolje okruženje za poduzimanje velikih poduhvata i za samoobrazovanje ljudi u pravcu samopoverenja i autonomije.

*Prevod sa engleskog: Ivana Maksić*




Organizovanje malog broja Google radnika protiv upletenosti Googla u izraelski genocid je mnogo važnije od jednog dana simboličke solidarnosti. Ne treba nam simbolička solidarnost. Treba nam pokret samoorganizovanja kognitivnih radnika protiv rata.

studentski bunt

Vrijeme je za sabotažu i samoorganizovanje

Ne postoji jedan feminizam i zabluda je da je riječ o unisonom pokretu koji se bavi isključivo pravima žena. Potlačenost na osnovu roda jedan je od glavnih problema ljudskog društva, ali nije izolovan od drugih oblika opresije. 

Pjesnikinja i doktor filozofije Maja Solar pripada grupi feministkinja koje smatraju da borba za prava žena treba da ujedinjuje u borbi protiv kapitalizma, a ne da bude apstraktna niša i ekskluzivna zabava bogatih bijelih žena koje sanjaju kvote i aktivnog muškarca u kuhinji. 

Feminizam je mnogo više od roda, rekla je američka marksistkinja Angela Davis, što Solar preuzima kao svoju polaznu tezu, tražeći prostor za antikolonijalnu i antiklasnu poziciju rodne borbe unutar žive marksističke tradicije. 

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/y30wzNZO5cY?si=l07hX6FlvSk4u5nz" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Maja Solar je doktorirala filozofiju na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Novom Sadu, prevela je mnoge tekstove značajnih filozofa XX vijeka, a smatra se jednom od najznačajnijih pesnikinja savremene srpske poezije, sa prevodima na poljski, njemački, engleski i holandski jezik.

Sa Majom Solar je razgovara urednica Normalizuj Slađana Kavarić Mandić.



Sve što ste htjeli da znate o klasnoj borbi i ženskom pitanju...

poezija, filozofija, akcija

Feminizam nije samo za žene, nego za sve potlačene

Glumac Svetozar Cvetković imao je sreće da se ne troši u filmovima koji su zabavljali narodne mase, a da ipak postane jedan od najpoznatijih jugoslovenskih glumaca. Još kao student zapao je za oko velikanima filmske umjetnosti, Dušanu Makavejevu i Miši Radivojeviću koji su usmjerili njegov glumački rast. Posebno  je važna Cvetkovićeva saradnja i prijateljstvo sa Radivojevićem, sa kojim čini  jedan od velikih tandema (post)jugoslovenskog filma. 

Bio na pozorišnoj sceni ili u krupnom kadru, Cvetkovića odvaja neverbalna izražajnost koja mu je omogućila da stvori atipične likove koji su generatori velikih radnji i dramskih pomjeranja. Uloge u predstavi *Jegorov put* (2001) ili filmu *Vreme čuda* (1989) primjeri su upravo te glumačke svedenosti i dubine koja se teško objašnjava. 

Glumio je u djelima na rubu poetike apsurda pa sve do najfinijih psiholoških drama. Od sovjetskog majora Viktora Borisoviča Lazutkina koji se potuca po ulicama Berlina u kultnom filmu *Gorila se kupa u podne* (1993) do minijature sina Hulija Popović koji u filmu *Tango Argentino* izbacuje ostarjelog oca iz stana, Cvetković je razvio cijelu galeriju likova sa produženim emotivnim dejstvom, junaka koji ostaju slika urezana u kolektivnoj memoriji.   

Posljednjih godina igra u serijama. Iako kaže da je svjestan štetnosti hiperprodukcije TV serija u Srbiji, poneki mladi glumac će od svega imati koristi, jer će dobiti pravu šansu u pravo vrijeme. 

Govoreći na Tribini 201 u Podgorici, Cvetković se podsjetio kako je nastupao pred Titom, ali i kako se našao na bini sa Elijarovom pjesmom od 25 strofa koju je morao izgovoriti pred Slobodanom Miloševićem i Mirjanom Marković. 

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/FZfCnqXhAVY?si=psa84IpJulehPiPF" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

"Politički diletant", kako se voli nazivati, Cvetković je ostao Jugosloven, nespreman da pravi kompromise koji su razorili zemlju u kojoj se osjećao slobodno. 

"Rekli su sa je SFRJ bila laž, u redu, ali meni se ta laž dopala."




Na Tribini 201 u Podgorici ugostili smo glumca Svetozara Cvetkovića koji je govorio o umjetnosti, angažmanu, vremenu prošlom i sadašnjem

svetozar cvetković

Rekli su sa je SFRJ bila laž, ali meni se ta laž dopala

                                                                                                                                
                                                                                                                        .
> IN MEMORIAM
> 
> 
> Lokvica, 30. septembar 1916.{.caption}
>                                                                      
>                                                                      
> Zvao se
> 
> Mohamed Šeab
> 
>                                                                                                                                        .
> Potomak
> 
> emira i nomada
> 
> samoubica
> 
> jer više nije imao
> 
> Domovinu
>                                                                                                                                                                                                                                                     
>                                                                                                                                               .
> Zavoleo je Francusku
> 
> i promenio ime
> 
>                                                                                                                                                  .
> 
> Bio je Marsel
> 
> ali nije bio Francuz
> 
> i više nije umeo
> 
> da živi
> 
> u šatoru bližnjih
> 
> gde se slušaju napevi
> 
> iz Кurana
> 
> i ispija kafa
> 
>                                                                                                                                                .
> 
> Ali nije umeo
> 
> da ispeva
> 
> pesmu
> 
> o svojoj samoći
> 
>                                                                                                                                             .
> Ispratio sam ga
> 
> zajedno s gazdaricom hotela
> 
> gde smo živeli
> 
> u Parizu
> 
> na broju 5 u Rue des Carmes
> 
> oronuloj strmoj uličici
> 
>                                                                                                                                   .
> Počiva
> 
> na groblju u Ivriju
> 
> predgrađu koje uvek
> 
> izgleda kao
> 
> u danu
> 
> završenog
> 
> vašara
> 
>                                                                                                                                                    .
> I možda samo ja
> 
> još znam
> 
> da je živeo
>
                                                                                                                         .
                                                                                                                                          

> MAJSКA NOĆ
> 
>                                                                                                                                                   .  
>                                                                                                                                                   
> 
> Nebo polaže na vrhove
> 
> minaretâ
> 
> vence od svećica


                                                                                                                                .


> BREME
>
>
>
> Marijano, 29. jun 1916.{.caption}
> 
> Ovaj seljak
>
> uzda se u kolajnu
>
> Svetog Antonija
>
> i hoda čilo                                                                                                               
>
>.{.caption}
>
> Dok ja samu i golu
>
> bez iluzija
>
> nosim svoju dušu
                                                                                                                         
                                                                                                                    
                                                                                                                         

S italijanskog preveo Dejan Ilić (Polja){.caption}

Italijanski pjesnik Đuzepe Ungareti (1888-1970) rodio se u Egiptu u Aleksandriji. Na njegovo odrastanje uticale su dojilja iz Sudana, sluškinja iz Argentine, i dadilja iz Boke kotorske...

tri pjesme

Jer više nije imao Domovinu

Silvija Federiči govori o ženskom pokretu koji može promijeniti društvo u svim segmentma. Slavna aktivistkinja i profesorka pominje napade na reproduktivna prava žena širom svijeta, ali i grubo izrabljivanje nemoćnih, otimanje zemlje i vode zajednicama koje se ne uklapaju u kapitalističke master planove. 

Federiči je bliska feminističko-marksističkoj tradiciji, jedna od začetnica kampanje ”Nadnice za kućni rad” u Italiji 1972. godine. Aktivna je u alter-globalističkom pokretu, nastupa protiv smrtne kazne u SAD, a podržava i studentske borbe protiv neoliberalnog restrukturiranja.

**

**Posljednjih godina svjedočimo pokretima, protestima i očiglenom naletu feminizma. Kako tumačiti taj "politički rast"? Je li uopšte "politički rast" dobra fraza da izrazimo to što nam se dešava? Kako se postaviti prema toj uzburkanosti?**

Taj rast nije nešto što je vidljivo baš svuda. Mislim da su posebno važna dešavanja koji su se dogodila i dešavaju se u Latinskoj Americi. Uticaj politike popularnog feminizma - onoga što nazivamo popularnim feminizmom - tako je snažan da je uticao i na neka dalja komešanja, recimo u Evropi. 

Došlo je do porasta svijesti u diskursima i strategijama koje pokreti pokušavaju postići, ali ne mogu ih postići bez vrlo široke društvene promjene. Antikapitalizam je tokom velikog dijela istorije feminističkog pokreta bio u pozadini, ali danas je u prvom planu. Mnoge od borbi minulih godina vodile su se direktno sa korporativnim svijetom. Naročito borbe protiv privatizacije zemljišta i protjerivanja miliona ljudi sa njihovih imanja. Nametanje programa strukturalnog prilagođavanja stvorilo je masovnu štednju, ogromno osiromašenje i ekološku pustoš. Feministički se pokret danas bavi  nekim od najosnovnijih pitanja. Moramo se suočiti sa tim pitanjima ako želimo stvoriti drugačiji tip društva, mimo kapitalističke zatvorske ideje života.

Videli smo feminističku perspektivu povodom ekonomskog duga, feministički pogled na ekologiju, na pravosudni sistem — nepravedni sistem— u Sjedinjenim Američkim Državama. Videli smo formiranje feminističkog abolicionističkog pokreta koji se borio protiv zatvaranja ljudi i za smanjenje policijskih resursa. Sve je jače antikolonijalno stanovište u feminizmu, borba protiv sistema, sve značajnije je mjesto crnih feministkinja...

**Kombinacija masovnog i radikalnog je osobina ovog ciklusa feminizma. Ali kad masovnost izostane,  kako promišljati različite obime i ritmove? Da li onda možemo govoriti o aktivnoj pozadini (retaguardia activa) ili nekoj drugoj geometriji kretanja i snaga? Možemo li na koncu govoriti o drugačijim oblicima masovnosti, koji ne moraju biti uvijek javni?**

Mislim da postoje najmanje tri međusobno povezana zadatka koje feministički pokret danas mora preuzeti. Prvo je izgradnja vizije gde idemo i kakvo društvo želimo. Očigledno da nam je  kolektivna mašta još vrlo ograničena svim tim kapitalizmom koji internalizujemo usred društva u kojem živimo. Potrebno je eksperimentisati.

Druga stvar je važnost strategija. Kad imamo ideju, onda dolazi na red pitanje strategije. Strategija podrazumeva razumijevanje i proizvodnju debate, istraživanja, itd… Sve to da bismo razumjeli kuda kapitalizam ide. Šta je plan kapitala, gdje je kapitalizam najslabiji, a gdje je najveća šansa za ujedinjenje pokreta, odnosno kako prevazići načine na koji smo podijeljeni.

I treće: koje su nam alati? Bilo da je riječ o časopisima, bilo da je reč o filmu ili dokumentarcima... Kako gradimo ovu mrežu? Kako da gradimo zajedničko tlo? Trenuci kada pokret nije na ulici ili se ne suočava uživo sa državom i kapitalom, to su trenuci izgradnje. Riječ je o ključnom strateškom pitanju. Borba ne smije biti samo opoziciona, mora biti pozitivna i konstruktivna. Ta pozitivnost, ta konstrukcija, predstavljaju teren za eksperiment.

**Kako biste opisali otpor u trenutku ekstremnog neoliberalizma? I koje su razlike između otpora danas i onog nakon feminističkih borbi 1970-ih?**

Postoje važne razlike. Ali i očigledne sličnosti. Jedna razlika je u tome što smo sedamdesetih morali da se borimo ne samo protiv desnice, već i protiv ljevice. Dosta je prošlo vremena prije nego što su muškarci sa ljevice počeli pokazivati bar neke znake poštovanja ili priznanja da imaju nešto naučiti od feminističkog pokreta.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/a76af517-dd63-45a9-babe-49bbb5da49ed)
Marš za plaćeni kućni rad, 1977;  foto: Bettye Lane{.caption}

Neke od prvih reakcija (muških drugova) bili su skandalozne. Žene bi bile izviždane tokom 60-ih. Odgovor na žensku akciju je uglavnom bio vrlo neprijateljski. To se sada svakako promijenilo. Ali je odgovor današnje desnice nasilniji, budući je razvoj desnice u Americi dugog vijeka. Proces fašizacije  je veoma komplikovan i feministički pokret treba pažljivije da ga analizira.

**U kojem smislu koristite pojam fašizacija?**

Postoji vrsta okoštale predstave o tome šta je desnica. Stvaramo šeme preuzete iz fašističkog perioda, nacističkog perioda i tako dalje, gdje postoji desnica, pa onda centar. Ali danas je to mnogo komplikovanije, i ova dva elementa su više pomiješana nego što se može činiti.

Desila se fašizacija ekonomije. Fašizacija je strategija i politika koja sve više daje moć kapitalu, a smanjuje investicije u reprodukciju i prostor moći radničke klase. Istovremeno stvaraju se nove i dublje podjele među ljudima duž linija klase i rase.

Ideja o dva bloka, dakle, centar - ili lijevo - i desno, Demokrate i Republikanci, to može da nas obmane. Opšta fašizacija se dešava u svim državama. Na primjer, u Italiji žene mi govore da je situacija vrlo loša. Vlada je desničarska, a svakodnevni život militarizovan. Policija zaustavlja žene na javnom mjestu, traži dokumenta od žena koje hodaju same na željezničkoj stanici... Moraćemo sagledati ovu fašizaciju kao nešto što se neprekidno i neraskidivo proizvodi ekonomskim politikama.

**Sa druge strane, vi govorite o “radosti militantnosti”. To ne znači da su uslovi za organizaciju laki?**

Radosna militantnost je još jedan način da se razgovara o tome zašto se revolucija dešava sada. Dosta više s tom idejom da će revolucija doći u budućnosti, pa će jednog dana djeca moje djece živeti bolje. Ne. Revolucija je sada. Imamo jedan život. Svaki dan je dragocjen. Ne možemo razmišljati o revoluciji u budućnosti. Ako se borimo, to je zato što je život koji imamo nepodnošljiv i bolan.

Moraćemo razumjeti šta je to pozitivna vrijednost, a to znači izlazak iz izolacije. Borba znači povezivanje sa drugim ljudima, a ne suočavanje sa sistemom, bolom i patnjom u svom životu. Dakle, morate osjetiti da imate neku zaštitu. To je ideja generisanja nove osjećajnosti, dalje od gušenja i usamljenosti nuklearne porodice. Sticanje novog znanja, sticanje novih ljubavnika, ne samo u seksualnom smislu, već u ljudima koje volite i koji vam daju snagu. To postaje vezivno tkivo među ljudima. To je revolucija i ako to nemate, onda nema smisla ni boriti se.

**Još jedno centralno pitanje je pitanje reproduktivne pravde...**

Pitanje pravde u reprodukciji zaista je vrlo, vrlo važno.  Vrhovni sud SAD je eliminisao zakon *Roe v. Wade*, ali to je poslednji čin u dugom, dugom, dugom procesu koji ima toliko elemenata, toliko epizoda i toliko faza. Ubistvo ljekara koji pružaju abortuse, uvođenje zakonodavstva koje ograničava pravo na abortus u više država. Čak i prije nego što je Vrhovni sud intervenisao, u mnogim mjestima abortus je već bio ukinut. Stvoren je pokret koji progoni žene koje traže abortus, pokret onih koji idu do vrata klinika i viču: "ubistvo, ubistvo, ubistvo"…
 
Pitanje abortusa u istoriji kapitalizma povezano je s pitanjem izgradnje radne snage. Država polaže svoje pravo da kontroliše proces prokreacije kako bi prisilila žene da se reprodukuju i obezbijedila odgovarajući broj radnika.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/5680de4b-e098-4f5b-a12d-d4701aa0e614)
Foto: Gallup{.caption}

Poslednjih godinama vidjeli smo i drugu stranu ove priče. Danas imamo međunarodnu kapitalističku klasu koja ima na raspolaganju mnogo više radnika nego što je to bio slučaj, na primer, u 16. vijeku, zbog toga što je mnogo ljudi protjerano s njihovih zemljišta i dobili smo masovne migracije. Danas je dostupnost radne snage mnogo veća. I takođe vidimo drugu funkciju abortusa i državne kontrole prokreacije ženskih tela, ženskog ponašanja, koja se odnosi na pitanje seksualne disidencije. Negiranje abortusa podrazumijeva disciplinovanje ženskih tijela i seksualnosti. To je moć koja se daje muškarcima. Muškarci postaju policajci nad tijelima žena.

Ne možemo se uspješno boriti za abortus ako se ne borimo i za pravo žena da imaju djecu. U Sjedinjenim Američkim Državama, videli smo da je nalik negiranju abortusa jednako moćno osporavanje prava majčinstva, posebno  crnih žena koje su od ropstva do danas zaista bile uskraćene za majčinstvo. Za crnu ženu danas, posebno onu siromašnu, trudnoća je rizik. Postoji stvarni rizik od hapšenja, zatvaranja i progonstva.

Stvoren je sistem nadzora koji povezuje bolnice, ljekare i medicinske sestre s policijom, tako da ako nešto izgleda neobično tokom medicinskog postupka kroz koji žena prolazi čim je trudna, odmah je izložena riziku kriminalizacije.

Mnoge države su usvojile zakone o zaštiti fetusa. Neki su otišli u krajnost pa kad zatrudnite možete na osnovu trudnoće dobiti poreske olakšice. Jako je važno izbjeći poziciju žena iz sedamdesetih, kad su feministkinje bez razmišljanja proglasile pravo na abortus kao pravo na izbor. Potrebna nam je sloboda u oblasti reprodukcije, ali ta sloboda znači moći imati djecu i moći ih nemati. Prava kontrola nad našim tijelima leži u obje mogućnosti.


Sa jednom od najpoznatijih feministkinja Silvijom Federiči razgovarala je argentinska aktivistkinja i teoretičarka Veronika Gago. Intervju je objavljen u magazinu Ojala, a njegov veći dio smo preveli i priredili kao poklon čitateljkama za 8. mart.

feminizam i borba

Opšta fašizacija se dešava u svim državama

Njujorška filharmonija trebalo je tog 6. aprila da izvede Brahmsov Prvi koncert za klavir i orkestar u d molu. Karnegi hol bio je krcat, dirigovao je muzički direktor filharmonije Leonard Bernstein, a za klavirom je sjedio tridesetogodišnji pijanista Glenn Gould. 

Koncert iz 1962. godine zapamćen je po Bernsteinovom uvodnom govoru u kome se ograđuje od izvedbe.  Zabavno, intrigantno, edukativno, lukavo i pošteno u isto vrijeme - teško da postoji bolji način da se počne predstava o kojoj će se govoriti decenijama. 

„Uskoro ćete čuti prilično, da tako kažemo, neortodoksno izvođenje Bramhsovog d-mol koncerta, izvedbu koja je izrazito drugačija od svih koje sam ikada čuo, ili čak sanjao, kada govorimo o izuzetno široko shvaćenom tempu i čestim odstupanjem od Brahmsovih dinamičkih naznaka. Ne mogu da kažem da se potpuno slažem sa koncepcijom gospodina Goulda, što me dovodi do pitanja: „Zašto onda uopšte dirigujem?“ Dirigujem zato što je gospodin Gould toliko valjan i ozbiljan umjetnik da moram ozbiljno da shvatim sve što on zamisli u dobroj namjeri, a njegova koncepcija je dovoljno zanimljiva da osećam da bi i vi to trebalo da čujete…“ 

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/zuxPKikM0NI?si=megHlA8vIS5oAsGH" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" allowfullscreen></iframe>
(Snimak uvodnog govora) 

Iako je Bernstein šarmantno priznao da rađe bira nalete svježine u djelovima Gouldovog izvođenja nego da izazove mali skandal i mijenja pijanistu, njegova predstava nije prošla bez oštrih kritika. Kanadski pijanista bio je već početkom šezdesetih proškog vijeka na glasu po svom usporenom i individualističkom čitanju Brahmsa, ali jedan dio stručne javnosti krivio je dirigenta. 

"Iako nam je dirigent pružio to veliko obavještenje na početku koncerta, ne bi mu trebalo dozvoliti da se tako lako izvuče", napisao je Harold C. Schonberg iz Njujork tajmsa. "Hoću da kažem, ko je uopšte angažovao tog momka Goulda? Ko je muzički direktor? Neko mora biti odgovoran."

Kritičar je zapravo ponovio pitanje iz Bernsteinovog govora: ko je šef, dirigent ili izvođač? 

Kako god bilo kritičar slavnog muzičkog prezimena nije ostao upamćen, dok su Gould i Bernstein i danas kolosi muzike i umjetnici koji svojom ostavštinom prema klasici okreću cijele generacije. Holivudska produkcija *Maestro* (2023), reditelja i glumca Bradley Coopera posljednji je veliki omaž Bernsteinu, dirigentu i edukatoru koji je muzički opismenjavao Ameriku i svijet. 





Jedna od najzanimljivijih crtica iz koncertnog života dva velikana muzike XX vijeka

dva šefa

Zašto onda uopšte dirigujem?

U vremenu kad se riječ *fašizam* i *ljevica* koriste do iznemoglosti, malo je teoretičara koji imaju moć da govore o novim i starim značenjima ovih političkih koncepata, a da njihova riječ bude od šireg društvenog značajna. 

Jedan od vodećih evropskih kritičkih mislilaca, italijanski istoričar [Enco Traverso](https://history.cornell.edu/enzo-traverso) u svojoj knjizi "Nova lica fašizma" promišlja razlike između novih fašističkih i krajnje desnih politika u odnosu na izvornu fašističku dogmu. Traverso ne negira fašističku prirodu tih savremenih političkih pojava 21. vijeka, ali uvodi termin *postfašizam* da bi klasifikovao neke nove osobine i promjene u odnosu na klasične korijene ove ideologije.

Sa druge strane, Traverso detektuje i objašnjava fenomen "melanholije ljevice", o čemu je pisao u knjizi pod nazivom "Melancholy of the Left" (2017). Ovaj uticajni mislilac i profesor na američkom univerzitetu Kornel pokušao je ući u trag jednoj vrsti psihološkog stanja koje se dugo potiskivalo, iako je dijelom oblikovalo istoriju lijevog pokreta i političke misli. 

Traverso je dao intervju svom londonskom izdavaču "Verso books", a dva segmenta tog razgovora smo preveli, kao svojevrsni prikaz autorovog mišljenja i teorijskog rasuđivanja.


**O NOVIM FAŠIZMIMA I POSTFAŠIZMU**

Vrlo je očigledno kad pričamo o demokratiji da ne mislimo da su naše liberalne demokratije ili demokratski režimi isto što je bila demokratija u Atini iz Periklovog doba. Ali opet, sve to zovemo demokratijama. Mislim da je bi fašizam mogao savršeno postojati u 21. vijeku sa drugačijim osobina u odnosu na klasični ili istorijski fašizam. Kad govorimo o postfašizmu zapravo pokušavamo da naglasimo neke nove osobine tih radikalnih pokreta, koji većinom ne priznaju nasljeđe fašizma. Svi oni jako insistiraju da nisu fašisti, da je fašizam završen. Prisjetimo se Đorđe Meloni, do prije nekoliko mjeseci bila je vrlo ponosna na svoj fašistički identitet, a sad kaže da njena vlada nije fašistička ni najmanje. Ali svako nije ni antifašistička…

Pomislimo na Marin le Pen u Francuskoj, u njenom slučaju bilo je ozbiljnih napora da se raskine sa autentičnim fašističkim tradicijama koje je ustanovio njen otac. Možemo dati mnogo drugih primjera.  U Sjedinjenim Američkim Državama vodila se velika rasprava oko Donalda Trampa i fašizma. Moje mišljenje je da Trampa možemo opisati kao fašistu i da je to savršeno legitimno i koherentno stanovište. Iako on nema jasnu ideju ni o istoriji fašizma, niti šta je to fašizam. Tako da koncept postfašizma naglašava novine koje su ti novi radikalni pokreti donijeli. Oni su možda neka vrsta fašizma  21. vijeka - s jedne strane nam ih je teško definisati bez stalnog poređenja sa klasičnim fašizmom, ali sa druge strane očigledno je da se razlikuju u odnosnu na takvo polazište.

Razlikuju se iz mnogih razloga - zbog drugačijeg odnosa prema nasilju, zbog različitih referenci prema antikomunizmu, zbog vrlo impresivnog nedostatka utopizma u njihovoj perspektivi. Istorijski fašizam je imao vrlo snažnu utopijsku dimenziju, taj fašizam je razvio i proširio mit o novom čovjeku, o hiljadugodišnjem rajhu, nudio nekakvu palingenetsku koncepciju istorije… Klasični fašizam bio je pokušaj da se društvo projektuje u budućnost, a sebe je opisivao kao alternativu socijalizmu i liberalizmu. Dakle, bila je pristuna ideja o budućem. 

Svi fašistički ili postfašistički pokreti današnjice su duboko konzervativni i mnogo više intelektualno  i kulturološki povezani sa tradicijom onoga što se u Njemačkoj zvalo *Kulturpessimismus* (kulturni pesimizam), nego sa fašizmom. Oni ne gledaju u budućnost, oni gledaju u prošlost. Insistiraju na zaštiti tradicionalnih vrijednosti protiv globalizacije, odbrani nacionalnih suvereniteta nasuprot imigraciji. Brane se etnički i kulturni korijeni nacionalnih zajednica, hrišćanski korijeni Evrope nasuprot *islamskoj invaziji*, itd... Ovaj diskurs je duboko konzervativan.  

Mit o Velikoj zamjeni, koji je sad prilično popularan na desnici u SAD i nekoliko evropskih država, je naglašeno drugačiji u odnosu na mit *Lebensarum* ili *Spazio vitale*, koji su bili projekti osvajanja prostora, kolonizacije i pljačke… Ideja [Velike zamjene](https://sr.wikipedia.org/sr-el/%D0%92%D0%B5%D0%BB%D0%B8%D0%BA%D0%B0_%D0%B7%D0%B0%D0%BC%D0%B5%D0%BD%D0%B0) je da se moramo braniti od invazije, od prijetnji, što mislim da je vrlo konzervativan pristup. Moramo to imati na umu ako želimo da organizujemo učinkovit pokret protiv tih novih formi fašizma. A kad već govorimo o nedostatku usmjerenosti na budućnost, tu primjećujem vrlo znakovitu sličnost sa radikalnom ljevicom. Jer jedan od najvažnijih problema radikalne ljevice je nesposobnost da projektuje sadašnja dešavanja u budućnost.


**O MELANHOLIJI LJEVICE**

Melanholija ljevice nije nešto što je naprasno nastupilo 1989. godine, poslije pada Berlinskog zida, već je to osjećaj koji je uvijek pripadao istoriji ljevice i njenoj kulturi. Ako revolucija znači mijenjanje svijeta, to se ne doseže samo dobrim i vrijednim idejama, efektnim strategijama ili moćnim organizacijama. Mijenjanje svijeta znači mobilizaciju težnji, nada i utopija, dakle novu formu socijabilnosti i zajedničke aktivnosti. Nema revolucije bez visokog nivoa intenziteta u ljudskim odnosima. 

Mnoge revolucije su završile u tragičnim porazima ili u autoritarnim formama moći, mnoge možda jesu promijenile svijet, ali su izdale svoje izvorne težnje. To neizbježno stvara neku vrstu melanholije. Svi koji su ikad bili uključeni u lijevi pokret to znaju. Naprosto ne možete govoriti sa starim komunistom ili aktivistom koji je učestovao u istoriji otpora, a da ne pomenete ljude koji su pali… Ne možemo govoriti ni sa mnogo mlađim aktivistima iz Latinske Amerike da ne progovorimo o tome što se dogodilo u Čileu, Argentini, Urguvaju, Peruu, itd. 

Dakle, taj osjećaj lijeve melanholije bio je dugo cenzurisan, jer se priznanje te melahnolije vidjelo kao priznanje slabosti. Revolucionarni pokret u istoriji XX vijeka, kao i revolucija, bili su misao i praktikovanje, kroz neku vrstu vojne paradigme - revolicija je značila oružano osvajanje moći, jer revolucija traži militarnu organizaciju, sa vojnicima, hijerarhijom i disciplinom. Borac, odnosno vojnik revolucije mora da bude hrabar i jak, neko ko ne zna za strah i ko ne smije biti melanholičan. To je vrlo jak stereotip i otud cenzura koju sam pomenuo.

Moja ideja "lijeve melanholije" je da se preda neka vrsta legitimiteta nečemu što je uvijek bilo dio kulture ljevice. Možemo to nešto dočarati i imenovati, prepoznati ga kao legitimno osjećanje naše kulture i istorije. Važno je istaći da to nije patologija ni bolest ljevice koju bi trebalo liječiti, kako je poneko pokušao da objasni devedesetih, kad se govorilo da je lijeva melanholija proizvod poraza i nešto što moramo prevazići do nove pobjede. Ali ne mislim ni da je ta melanholija dio terapije, ne propisujem je kao način da se te slabosti prevaziđu. Prosto to je dio naše istorije i mislim da je moguće pisati povijest lijeve melanholije. Njeni obrisi i tragovi su mnogo bolje vidljivi u slikama i ikonografiji, literaturi, memoarima ili filmovima, nego u teorijskoj produkciji. 

Teško je naći esej o melanholiji kod Marksa, Lenjina, Trockog, ili Rroze Luksemburg. Ali kad čitamo mnoga pisma Roze Lukesemburg ili Trockog, možemo naći to osjećanje.





Klasični fašizam bio je pokušaj da se društvo projektuje u budućnost, dok su današnji fašistički pokreti duboko konzervativni

enco traverso

Šta je fašizam danas i zašto je ljevica melahnolična

Mlada pozorišna rediteljka Hana Rastoder svojom predstavom "671-Lov" bavila se ubistvom civila otetih iz voza na stanici Štrpci 1993. godine. Ovaj zločin ostao je nikad do kraja ispričana priča koja traumatizuje ne samo žrtve i porodice žrtava, već predstavlja i obavezu suočavanja cijelog crnogorskog društva. 

Iskusniji pozorišni autori nisu se bavili ovom temom, pa je predstava "671-Lov" kao dio master ispita Hane Rastoder pobudila znatno medijsko interesovanje na premijeri krajem prošle godine. Sa velikim iščekivanjima i nepovjerenjem u njenu kreativnu zrelost podgorička autorka se izborila kroz dramski postupak pisanja teksta, a onda i režiranja na sceni Crnogorskog narodnog pozorišta. 

U razgovoru za "Normalizuj" Rastoder ističe da je tema zločina tek načeta i da pred autorima ostaje obaveza povratka u mračne godine devedesetih. Pozorišna Kritičarka Maja Mrđenović ocijenila je da je predstava umjetnički i etički vrijedno djelo "koje emancipatorski doprinosi preko potrebnoj kritičkoj kulturi sjećanja".

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/lqEbzxGOXTc?si=8cVOrgAEDLeaEgXf" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" allowfullscreen></iframe>

"Dragocjen je način na koji je tema tretirana. U mozaičnoj priči o ožiljcima koje su nestanak i ubistvo njihovog člana ostavili na jednu porodicu, rediteljka začudno spajaja pseudodokumentarističku dramaturgiju i poetske komentare i prizore. Na taj način, ona je istovremeno posredovala stav o zločinu u Štrpcima, i uspjela da univerzalizuje značenja predstave, koja do kraja postaje i upozorenje o besmislu svakog rata i nacionalističkih „krv i tlo“ narativa koji fabrikuju ratove, a koje pak zbog uvećanja sopstvene moći konstruišu elite", zapisala je Mrđenović u kritici na sajtu [Peripetija](https://peripetija.me/critic.244.critic.html).

Autorski tim predstave čine: Ivanka Vana Prelević, koja je radila vajarske radove i scenografiju, Mia Đurović, kostimografkinja, Enes Tahirović, kompozitor i Nataša Milićević, asistentkinja režije i Danilo Milatović, izvršni producent. U predstavi igraju: Dejan Ivanić, Tihana Ćulafić, Milica Šćepanović, Jovana Brnović, Ognjen Sekulić i Kristijan Blečić.

Pripadnici Vojske Republike Srpske su 27. februara 1993. godine oteli i ubili 19 državljana SR Jugoslavije i jedno NN lice samo zbog toga što u ličnim kartama nisu imali srpska imena. Žrtve ovog zločina su: Esad Kapetanović, Iljaz Ličina, Fehim Bakija, Šećo Softić, Rifat Husović, Halil Zupčević, Senad Đečević, Jusuf Rastoder, Ismet Babačić, Tomo Buzov, Adem Alomerović, Muhedin Hanić, Safet Preljević, Džafer Topuzović, Rasim Ćorić, Fikret Memović, Fevzija Zeković, Nijazim Kajević, Zvjezdan Zuličić i jedno nepoznato lice. Najstarija žrtva imala je 59, a najmlađa 16 godina.



Razgovor sa rediteljkom Hanom Rastoder, povodom njene predstave "671-Lov" koja govori o jednoj od najtežih trauma devedesetih

Hana rastoder

Neka umjetnost govori o zločinu, da se ne bi ponovio u stvarnosti

Profesor fotografije na Fakultetu vizuelnih umjetnosti Balša Gobović otkrio nam je ljepotu rada sa kamerama starim oko stotinu godina. Proces dobijanja svjetlosnih zapisa mimo elekronskih prečica nadahnjuje ovog stvaraoca iz Podgorice.

Gobović je demonstrirao starinski način izrade fotografija na kameri iz 1930. godine, koju je donio sa američkog Savana koledža za umjetnost i dizajn gdje je završio magistarske studije. Ko želi da bude uhvaćen u vječnosti tako starog objektiva mora biti strpljiv model, jer fotografisanje traje oko petnaest minuta i važno je biti gotovo nepokretan. Pošto je to nemoguće ostvariti, fotografije nekad budu mutne, ili donesu poseban karakter koji se krije u mahinalnim kretnjama i mimici koju kamera bilježi.

"To postaje nekako personalizovano vrijeme, petnaest minuta ekspozicionog vremena za mene, a za nekog ko sjedi i gleda u jednu tačku bude makar tri sata", kaže Gobović.

Iako radi godinama na proučavanju alternativne i analogne fotografije, Gobović kaže da se svaki put naježi kad gleda kako se fotografija pojavljuje iz latentne slike, odnosno iz bjeline papira.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/xXP0al2eWHM?si=YCa2JQd-86SrVwSF" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" allowfullscreen></iframe>

U posjeti profesoru Balši Goboviću koji nam je pokazao kako izgleda fotografsko putovanje kroz vrijeme