Radnici u tekstu uvijek su morali da isporuče svoje proizvode u određenim rokovima. Prvi maj, Nova godina, Svjetski dan bez duvanskog dima - kalendarski podiok bio je prilika za demonstraciju obaveze proizvodnje. Radnici u tekstu - pritom ne mislim na slovoslagače nego na novinare - povijali su se koliko je tehnologija tražila.
Štamparski djelatnici trovani su olovom i dobijali litar mlijeka svakog jutra, dok su se novinari trovali ritmom štampe i paklenom normom prinudnog teksta koji su prodavali na tržištu. Za novce koje bi dobili kupovali su duvana i vinjaka, zapuštali se po bifeima i gradili imidž nekakvog polutanskog svijeta mekanih ivica u kojem propadaju umjetničke vizije i rađaju se političke karijere. U žrvnju stalnog objavljivanja i trke propali su mnogi umjetnici i stasali razni političari. Novinarski poziv bio je prelazna varijanta, nekakva crna ličinka što na koncu pukne od aneurizme ili šloga, ako se prije toga ne otkine i skrasi u okrilju partije.
Primijetili ste prošlo vrijeme, primijetili ste da pišem Prvog maja i na taj način odajem počast svim radnicima u tekstu koji su morali da čine isto. Meni je primjerice od Prvog maja teža bila redakcijska obaveza prvog aprila, kad je trebalo smisliti lažni tekst i našaliti se sa čitaocima. Baš to moranje proizvodnje šale ubijalo je svu zabavu. Ili Nova godina, sav taj manir lake forme, tematskih blokova i reportažnog kiča, učinili su da rad i praznik u mom sjećanju ostanu svezani kao kerovi u tjeranju, grčevito sklopljeni da vuku svaki na svoju stranu bez šanse da se ikad razdvoje.
Mislio sam, ipak, doći će vrijeme zrelosti i biološkog obzira kad ću kao senior radnik u tekstu moći odrediti svoj ritam u skladu sa unutrašnjim raspojasom kojemu je moja grešna duša oduvijek težila. Ali tu sam se, vidiš, zajebao.
Tehnologija je napredovala i na užas romantika pretvorila svaki dan u potmulu potražnju teksta koji se urušava u kratkim formama društvenih mreža i reklamnog ponavljanja. Devalvacija sadržaja i proizvodna brzina pretvorile su radnika u tekstu u radnika na traci. Više ne važi ni praznik ni radni dan, papirna kaša i mlijeko servirano štamparskim radnicima sad se uzimaju online i na dušak, a jebeni kolumnista kao veličanstvo sedmične objave postao je bijeda koja se potuca na dnevnoj bazi, tvituje, prigovara i objavljuje u sumanutom "real-timeu".
Nije li tužna ironija da se trka za sopstvenim repom baš tako zove -“pravo vrijeme”, a da se ubijanje životne slasti i kontemplacije prodaje pod parolom “uživo”. Ali baš u takvoj vrsti produkcijske brzine živimo i dahćemo još od izuma smartfona. Ta mala sprava rasturila je redakcije i ubila poredak informativne predaje, učinila radnika u tekstu robom imaginarne norme. Tu normu više ne propisuju društvenost radnog dana ili praznika, već pokidanost i halogeno bespuće algoritma, stalna potražnja senzacije.
Radnici u tekstu, dakle, srećan vam bio Prvi maj; kolege novinari, pisci i kozeri, stolpnici teksta i stubačni pripovjedači – situacija je takva kakva je. Sve brže, sve besmislenije i sve nasilnije rotiramo svoje nade i tlapnje u vremenu novih izražajnih mogućnosti koje oblikuje mašina a ne čovjek. Živjeli!