Zamišljam da su se kušači vina odjednom pretvorili u kušače zemlje. Otvaraju tegle sa zemljom, mjerkaju crvenicu, blato i černozem, dok jedan od njih, reklo bi se najstariji, ne podigne zlatni poklopac. Crnogorska! izgovara svečano, premeće teglu kroz šake, valjda da izmjeri rastresitost. Ne mora ni da zabode prst, po nečemu on već zna ono što svi vide. Teška! zaključe uglas prisutni i jedan drugome predaju u ruke dragocjeni teret.
Da priča nije sasvim fantastična mogli smo se uvjeriti nedavno kad je navalilo sa svih strana da blagosilja i vaga našu zemlju. Desilo se to na vijest o smrti čovjeka koji je decenijama važio za šefa podzemlja. Neka ti je laka ova naša crnogorska zemlja, bio je čest, gotovo petrificiran online kliše, na koji bi se dodavalo u skladu sa talentom i guslarevom inspiracijom. Naročito svečano bilo je na informativnom sajtu CDM gdje je smrtni slučaj postao patriotski povod za borbu protiv snaga koje prijete zemlji, podzemlju i svim ostalim crnogorskim elementima što su se pred našim očima u toj smrti ujedinili.
Nekoliko dana kasnije, kad je uhapšen bivši tužilac Katnić, stvar se na određeni način ponovila. Zapravo nije se ponovila i nadajmo se da neće, ali podudaranja u simbolici su očigledna. Online moba se ovog puta nije okupila oko smrti, već se smrt dozivala kao iskupljenje i okidač nacionalnog buđenja. Sami Katnić koji štrajkuje glađu već je uračunat kao sjeme koje mora pasti da bi procvjetalo crnogorsko proljeće.
Ovom kolektivnom priviđenju doprinio je i sami Katnić sa svojim pismom sinu iz zatvora. Crnogorska zemlja, čast i barjak opet su postali vezivno tkivo, pa se sužanj unaprijed prežalio kao martir, pali vitez, Katunjanin, Barjamovičanin, say it... Uporedbe sa Bobijem Sendsom, otkazivanja književnih događaja, peticije i pjesme, samo su neke od kultur-korotnih strategija kojima svjedočimo u ovoj obrednoj sahrani crnogorskog bića i njegovoj pripremi za vaskresenje.
Katnić drži čas iz crnogorstva, tuži jedan kolumnista, drugi vapi buduće žertve, a sve u taktu koji je zadat pomenutim pismom. Podsjetiću da se optuženi javio riječima da je vječna Crna Gora, da je svoj slučaj proglasio ni manje ni više nego za stvar nacionalnog ponosa i antifašizma, te da je između ostalog u uspjeloj pjesničkoj slici stigao da pomene i jednu časnu koleginicu iz bratstva “kojih je osam poginulo u jednom trenu, da ne bi crnogorski barjak, dok boj traje, na zemlju pao”.
Pismo je bivši specijalni Katnić srolao u fišek i dao specijalnom novinaru Radončiću, a ostalo je istorija. Stigli smo namah u herojsko doba i zapašće nam gorko kokice ako se ne probudimo i shvatimo da je crnogorstvo spremno, dozrelo i proaktivno. Sa nešto više apokaliptičnog tona nego što moderni trenutak zahtijeva, ali šta da se radi, takva je ta naša zemlja crnogorska.
Problem je što naša zemlja, ili preciznije moja zemlja - nije takva. Problem je što ovo kvazipatriotsko arčenje služi da kroz zatvorske hronike i saučešća ponovo otkrijemo voljenu domovinu. A otkrivamo je baš tamo đe propaganda negatora crnogorske nacije želi crnogorski identitet da spakuje, na sahrane kontroverznih biznismena, u kriminalne storije i istrage visoke korupcije.
Kao što niko bolje od velikosrpskih nacionalista ne zastupa tezu o srpskom narodu kao genocidnom, niko više od crnogorskih nacionalnih udarnika ne ulaže u mit o crnogorskoj naciji kao alibiju za kriminal.
Nepogrešivo je to klatno, nakon odgovora neočetnicima drugom kvislinškom vojskom kojoj se klicalo u doba belvederske krize, sad je naracija skrenula sa pozicije zelenaša i Krsta Zrnova, te uhvatila priključak sa modernitetom kroz crnu hroniku i organizovani kriminal. Moguće je, ko zna, da se cijeli ovaj propagandni slet razigrava uoči velikog finala koje se naveliko pominje a koje bi trebalo da bude hapšenje vajnog oca nacije i šefa nad šefovima.
Sve je to grozno, nedolično i pogubno po društvo koje ionako kuburi sa teškim poremećajima identiteta. Sa svake strane ugroženo crnogorstvo koje prevazilazi etnije i promoviše zajedništo, sad je na udaru propagandista prohujale tranzicije, bivših ambasadora, pustih žurnalista i ljutih intelektualaca koji se tri decenije nisu živi čuli.
Preživjeće se i ovo, vjerujem, jer se zemlja crnogorska neće dati u teglu, ne mogu je tako lako spakovati kao forenzički dokaz za svoje sudske procese. Šira je, veća i lakša ta crna zemlja nego što joj razni kušači uporno želi propisati.