Ekonomsko bezvlašće kapitalističkog društva kakvo danas postoji, po mom mišljenju, pravi je izvor zla. Pred nama vidimo golemu zajednicu proizvođača, članova društva koji neprestano teže jedan drugoga lišiti plodova njihovog kolektivnog rada - ne silom, već vjernim pokoravanjem s legalno utemeljenim pravilima. Ovdje je važno shvatiti da sredstva za proizvodnju - to jest, cjelokupni produktivni kapacitet potreban za proizvodnju potrošne robe kao i dodatna kapitalna dobra - mogu legalno biti, i većinom i jesu, privatna imovina pojedinaca.
Radi jednostavnosti, u raspravi koja slijedi “radnicima” ću nazvati sve one koji ne učestvuju u vlasništvu sredstava za proizvodnju - iako ovo ne odgovara popularnoj upotrebi termina. Vlasnik sredstava za proizvodnju je u poziciji da kupi radničku moć radnika. Prilikom korištenja sredstava za proizvodnju, radnik proizvede novu robu koja postaje vlasništvo kapitalista. U ovom procesu najznačajnija je tačka odnosa između onoga što radnik proizvede i koliko je plaćen, oboje mjereno prema stvarnoj vrijednosti. Ukoliko je ugovor o radu “slobodan,” koliko radnik primi nije određeno stvarnom vrijednošću robe koju proizvede, već njegovim minimalnim potrebama, kao i potrebama kapitaliste za radnom snagom što je povezano sa brojem radnika koji se nadmeću za posao.
Važno je razumjeti da plata radnika ni u teoriji nije određena vrijednošću proizvedenog proizvoda. Privatni kapital se koncentriše tek u nekoliko ruku, djelimično zbog takmičenja između kapitalista, i djelimično zato što tehnološki razvoj i pojačana podjela rada ohrabruju formaciju većih jedinica proizvodnje na štetu manjih. Rezultat ovakvog razvoja događaja je oligarhija privatnog kapitala čije se goleme moći ne mogu efikasno kontrolisati čak ni u demokratski organizovanom političkom društvu. Činjenica je da su članovi zakonodavnih tijela izabrani od političkih stranaka pod raznim uticajima i uveliko finansirani od privatnih kapitalista koji odvajaju biračko tijelo od zakonodavstva iz mnogih praktičnih razloga. Posljedica je da “predstavnici naroda’’ zapravo ne štite dovoljno interese neprivilegovanih / potlačenih djelova populacije. Nadalje, u sadašnjim uslovima, privatni kapitalisti neizbježno kontrolišu, direktno ili indirektno, glavne izvore informisanja (novine, radio, obrazovanje). Zato je tako ekstremno teško, i doista najčešće zapravo nemoguće, da individualni građanin dođe do objektivnih zaključaka i inteligentno/informisano upotrijebi svoja politička prava.
Situacija koja prevladava u ekonomiji utemeljenoj na privatnom vlasništvu kapitala tako je okarakterizovana sa dva glavna principa: prvi, sredstva za proizvodnju (kapital) su privatna i vlasnici se njima služe kako žele; drugo, ugovor o radu je slobodan. Naravno, nema takvog društva koje bi bilo čisto kapitalističko u ovome smislu. Posebno, treba uočiti da su radnici, preko duge i gorke političke borbe, uspjeli osigurati nešto poboljšan oblik “slobodnog ugovora o radu” za određene kategorije radnika. Ali u cjelini, savremena ekonomija ne razlikuje se mnogo od “čistog” kapitalizma.
Foto: Princeton.edu
Proizvodnja se vrši za zaradu, ne za upotrebu. Nije osigurano da svi sposobni i svi koji žele raditi uvijek budu u stanju pronaći posao: “vojska nezaposlenih” gotovo uvijek postoji. Radnik je neprekidno u strahu od gubitka svoga posla. Budući da nezaposleni i loše plaćeni radnici ne predstavljaju profitabilno tržište, proizvodnja potrošačkih roba je ograničena, a posljedica su velike teškoće. Tehnološki napredak često rezultira s više nezaposlenosti umjesto da smanji teret posla za sve. Profit kao motiv i takmičenje među kapitalistima odgovorni su za nestabilnost u akumulaciji i korišćenju kapitala, što vodi do porasta ozbiljnih depresija. Neograničeno takmičenje dovodi do velikog rasipanja radne moći, uz sakaćenje društvene svijesti pojedinaca, što sam ranije naveo.
Ovo sakaćenje pojedinaca smatram najgorim zlom kapitalizma. Naše cijelo školstvo boluje od ovog zla. Pretjeran takmičarski duh se uliva u studenta, koji je obučavan da pohlepno obožava uspjeh kao pripremu za njegovu buduću karijeru. Uvjeren sam da postoji samo jedan način za elimininaciju ovih najozbiljnijih zala, naime putem osnivanja socijalističke ekonomije, praćene školskim sistemom koji bi bio usmjeren prema društvenim ciljevima. U takvoj ekonomiji, sredstva za proizvodnju su u vlasništvu samog društva i korištena su planski. Planska privreda, koja prilagođava proizvodnju prema potrebama zajednice, dijelila bi potreban posao između svih radnika sposobnih za rad i garantovala bi egzistenciju svakom čoveku, ženi i djetetu. Obrazovanje pojedinca, uz promovisanje njegovih urođenih sposobnosti, pokušalo bi razviti u njemu osećaj odgovornosti za njegove bližnje, umjesto glorifikacije moći i uspjeha u našem sadašnjem društvu.
Ipak, neophodno je sjetiti se da planska privreda još ne znači socijalizam. Sama planska privreda kao takva mogla bi biti popraćena potpunim ropstvom pojedinca. Dostignuće socijalizma zahtjeva rješenje nekih vrlo teških društveno-političkih problema: kako je moguće, s obzirom na dalekosežnu centralizaciju političke i ekonomske moći, spriječiti birokratiju da postane omnipotentna i svekontrolišuća? Kako zaštititi prava pojedinca i ostvariti demokratsku protivtežu moći birokratije? Jasno poimanja ciljeva i problema socijalizma od najveće je važnosti u našem prelaznom dobu. Budući da je, u sadašnjim prilikama, slobodna i nesputana rasprava ovih problema potpala pod moćan tabu, smatram stvaranje ovog časopisa važnom društvenom uslugom.