Nekoliko knjiga napisanih na crnogorskom jeziku i objavljenih u Crnoj Gori na početku 21. vijeka učinile su da se, u osjetljivoj fazi pisca-početnika, ne osjećam kao „tikva bez korjena“ bačena u malu, od svijeta zaboravljenu zemlju koja je izgubila tok sa savremenom književnošću i ostala da pluta u mulju mitomanije i nacionalnih veličina. Jedna od tih knjiga bila je zbirka poezije „Ipak, nešto se pomjera“ Ljubomira Đurkovića. U trenutku kad sam otkrivao tu knjigu, poznavao sam Ljuba nepunih godinu dana, započinjao sam avanturu prijateljstva sa čovjekom i pjesnikom u kojem sam pronašao književnu i ljudsku figuru koja mi je bila potrebna. Nije bilo dovoljno imati samo svjetsku književnost u biblioteci, bilo je neophodno imati i živog čovjeka, živog pjesnika, pogotovo ako taj pjesnik svoje djelo ne shvata previše ozbiljno, a ipak uspijeva u svakom trenutku da izbjegne zamke provincijske ogorčenosti i cinizma.
Takav pjesnik-prijatelj bio je Ljubo, a ono što ga je odvajalo od većine drugih koji su se tih godina mogli sresti na književnoj sceni, bilo je mnogo šire shvatanje književnosti, u onom smislu u kojem ga je definisao Goethe pojmom „Weltliteratur“, ili „svjetska književnost“, književnost svijeta. Oduvijek sam osjećao da je Ljubomir Đurković najveći kosmopolita među crnogorskim pjesnicima, iako je o crnogorskoj pjesničkog tradiciji uvijek znao više od ostalih. Njegov pjesnički kosmopolitizam dolazi iz urođenog osjećaja za ritam jezika, kao i iz modernističkog pjesničkog obrazovanja, u onom smislu u kojem je Pound sebi zadao da prije nego što zaista počne da piše pravu poeziju, nauči sve što se o poeziji naučiti može. U istom onom smislu u kojem je Eliot, još jedan od Ljubovih omiljenih pjesnika iz ranih dana, tradiciju definisao kao osnovu za istinski modernitet.
Zbog te povezanosti sa tradicijom sopstvenog jezika na koju je nadograđeno široko pjesničko obrazovanje i osjećaj pripadnosti „poeziji svijeta“, kasnije obogaćeno prevodima sa holandskog i engleskog jezika rađenih iz čiste ljubavi prema jeziku, bez ambicija da budu objavljeni, dolazi onaj neobjašnjivi, intenzivan osjećaj koji me je, nakon prvog prelistavanja knjige „Ipak, nešto se pomjera“, osvijetlio baš onim jezičkim svjetlom koje sam tražio, ne znajući gdje ću ga naći.
Već u prvim razgovorima o knjizi bilo mi je jasno da Ljubo svoju poeziju ne smatra posebno važnom, da mu je mnogo draža poezija njegovih prijatelja savremenika iz svih krajeva bivše Jugoslavije na koje me je nesebično upućivao, birajući svaki put po jednu novu knjigu iz njegove bogate biblioteke. Srećom, već tada sam znao da sud pjesnika o sopstvenom djelu nije pretjerano važan, da je taj sud uglavnom krivi trag i da treba pratiti prije svega pjesme, a ne pjesnika, što sam i učinio.
Desetak godina kasnije, kad sam nakon Ljubove smrti konačno došao do prvih i jedinih izdanja njegove dvije rane zbirke poezije, po ko zna koji put shvatio sam da pjesnici uglavnom nisu najbolji urednici svojih knjiga. Kao što se poezija piše bez racionalnog predumišljaja o tome kako će pjesma na kraju izgledati, na sličan način pjesnici i pjesnikinje često vrlo iracionalno i hirovito prave izbore iz svog djela. Kad se pročitaju kompletne zbirke „Polifemov plač“ i „Poslovi i dani“, nije lako dokučiti zbog čega je autor određene pjesme izostavio, kao i zbog čega je grafički izgled nekih pjesama u izboru promijenjen.
Sabrana djela u podgoričkim knjižarama
Ali upravo forma i sadržaj zbirke „Ipak, nešto se pomjera“ olakšali su posao u priređivanju knjige sabranih pjesama Ljubomira Đurkovića. Osim što je u konceptu ovakvih izdanja nužno da sve ranije objavljeno bude uvršteno, postojanje autorovog izbora iz 2008. godine (i dalje, nadam se, dostupnog u knjižarama) učinilo je da pri oblikovanju ove knjige postupim po uzoru na mnoga značajna izdanja sabranih pjesničkih djela (između ostalih, knjige Anne Sexton „The Collected Poems“, Joseph Brodsky „Collected Poems in English“, W.H. Auden „Collected Poems“ i još nekoliko sličnih, sad već klasičnih izdanja) u čijem priređivanju su se urednici vodili pravilom da u sabranim djelima pjesme budu grafički i redosljedom organizovane onako kako su objavljene u prvom izdanju. Budućim istraživačima djela Ljubomira Đurkovića (kojih će, siguran sam, biti) određene razlike u grafičkom oblikovanju pjesama u izboru iz knjige „Ipak, nešto se pomjera“ i prvih verzija objavljenih u ovoj knjizi, pružiće zanimljiv uvid u to na koji način se autor vratio svojoj poziji, dvadeset godina od objavljivanja prvih knjiga, koje odavno nisu dostupne čitaocima.
Modeli po kojima su građene cjeline pjesničkog bloka knjige koja je pred vama, bile su zbirke „Polifemov plač“ („Književna omladina Crne Gore“, Titograd, 1983) i „Poslovi i dani“ („Udruženje književnika Crne Gore“, Titograd, 1988). Iz knjige „Ipak, nešto se pomjera“ (CDNK, Podgorica, 2008) preuzete su pjesme koje prije toga nisu objavljivane, nastale uglavnom u periodu devedesetih godina prošlog vijeka, tokom autorovog egzila u Holandiji. Tom izboru dodate su još tri pjesme koje do sad nisu štampane ni u jednoj knjizi. Sve tri su javno pročitane na večeri posvećenoj Ljubomiru Đurkovića na FIAT-u 6. septembra 2013. u dvorištu Kuslevove kuće u Podgorici, a sljedećeg dana, 7. septembra, objavljene u magazinu „Art“, dodatku za kulturu dnevnih novina „Vijesti“. U ovoj knjizi, po prvi put na jednom mjestu mogu se naći sve pjesme koje je Ljubomir Đurkovića napisao.
Poseban, i meni posebno važan dio knjige koja je pred vama, čini proza Ljubomira Đurkovića obuhvaćena cjelinom naslovljenom „Treći život“. Nije bez razloga to što je čitav prozni dio knjige ponio upravo taj naslov, jer „Treći život“ je tekst koji se tokom posljednjih deset godina Ljubovog života u prijateljskim razgovorima često pominjao. Bio je to jedan od onih životnih projekata koje, valjda, nosi u sebi svako ko je ikad napisao makar jednu priču. To su tekstovi koji se godinama osjećaju, vide, čuju i zamišljaju, dok se na njima, po pravilu, najmanje i najteže radi. Staro sujevjerje kaže da što se nenapisana priča češće pominje i prepričava, manja je mogućnost da se ikada završi.
„Treći život“ Ljubomira Đurkovića bio je jedan od takvih projekata. Bio je to davno i bogato zamišljen roman čija bi radnja lako prelazila prostor i vrijeme, između urbane Podgorice 2000-ih, nazad kroz crnogorsku prošlost. Znalo se da djelovi romana postoje. Nije se znalo da je priča naslova „Priča“ – jedina objavljena proza Ljubomira Đurkovića („Art“, februar 2010) – zapravo poglavlje romana „Treći život“, a da je glavni lik priče, Gorčin Baldašić, taj živopisni i logorejični podgorički džanki koji je odmah ušao u uho i sjećanje mnogima koji su priču pročitali, zapravo jedan od likova tog romana. Ipak, roman „Treći život“ nikad nije dovršen, od njega je ostalo nekoliko skica i dovršenih poglavlja koja su, na našu sreću, zaokružena prozna cjelina za sebe, napisana preciznim, uzbudljivim stilom koji donosi duhovitu i tragičnu priču.
Očigledan početni napor uložen u tekst (napor koji je vremenom splasnuo, da bi nakon četrdesetak stranica i ko zna koliko godina konačno iščilio), omogućava nam da danas „Treći život“ ipak možemo čitati kao dužu priču, ili kao niz kratkih priča povezanih istim likovima, temom i prostorom. Tekst „Treći život“ donosi neobične, kompleksne likove zaglavljene u onome što je Ljubomir Đurković dobro poznavao i obrađivao u dramskim tekstovima: gubitnike tranzicije, žrtve okoštalih porodičnih trauma i malograđanske čamotinje, narkomaniju kao očajnički pokušaj izlaska iz tih okova ulaskom u nove, iz kojih se likovi ove priče pokušavaju izvući tako što se organizovano klade na to ko će prvi umrijeti od prejake doze, i tako makar svojim prijateljima, pobjednicima opklade, omogućiti sredstva za novu rundu ulične borbe preživljavanja.
Taj svijet duhovitih, umornih i istovremeno besramno živih očajnika, duboko ukorijenjenih u tradicionalni i patrijarhalni mentalitet iz kojeg pokušavaju da se iščupaju, svijet je teksta „Treći život“ kroz koji samouvjereno i misteriozno prolazi već pomenuti Gorčin Baldašić, prijatelj glavnog lika Lazara Baošića. Kroz priču u odvojenim, često monološkim blokovima teksta upoznajemo i Lazarevog brata Filipa, kao i njihovu sestru Danicu, a fiktivnom Podgoricom s početka 21. vijeka prošetaće i Balša Vuković zvani Džarmuš, kao i Luketa, Savić, Amir, Bojana, Žilet i ostali.
Novo izdanje Žute kornjače
Posebno je zanimljivo pratiti kako se svijet ovih likova nadovezuje na svijet izgrađen u dramama „Pisac porodične istorije“, „Tobelija“ i „Otpad“, čija radnja pokriva periode između 1980. i 1999. godine u Podgorici, na šta se nastavlja priča s početka 21. vijeka ispričana u „Trećem životu“. Potencijal intertekstualnosti u većini djela Ljubomira Đurkovića, budućim istraživačima, rediteljima i dramaturzima, pružiće šansu da kroz djelo jednog tako uzbudljivog i jezički razigranog pisca prikažu višestrukost i kompleksnost naizgled malog, a zapravo univerzalnog svijeta.
Osim nedovršenog romana, sad priče „Treći život“, među proznim tekstovima objavljenim u ovoj knjizi našla se i kratka, autobiografska proza očigledno pisana za prvi broj časopisa „Ex Libris“ 1996. godine u Holandiji. Eksperimentalni prozno-dramski fragment naslovljen „Coming back“ donosi priču o mladim umjetnicima koji se nakon dugogodišnjeg egzila vraćaju iz Londona u „novu Crnu Goru“. Takođe, tu je i priča „Christina Šoć izlazi iz priče“, koja za glavnog lika uzima Krsta Šoća/Christinu Šoć, koju smo već upoznali u drami „Presvlačenje“, objavljenoj u prvom tomu sabranih djela.
Priređujući ove knjige za štampu i čitajući iznova Ljubova djela u kontinutetu, shvatio sam da je Ljubomir Đurković, kao i mnogi pisci koje volim, uspio da izgradi poseban svijet, povezan unutrašnjom logikom, iz kojeg će se, kao što to obično biva, jednog dana bolje rekonstruisati istorijski, društveni i mentalitetski kodovi, nego što će to moći da se uradi uz pomoć većine istorijskih knjiga. Jer koliko god opus Ljubomira Đurkovića obimom djelovao skromno, u njemu je zapravo sabijen čitav jedan prostor i borbe ljudi koji su taj prostor naseljavali, dok im se pred očima ubrzano mijenjao. Od prvih drama koje prate bijedu sitnih, provincijskih umjetnika, aparatčika u socijalističkim institucijama, preko traume „informbiroa“ i Golog otoka koji je, to već znamo iz istorijskih činjenica, u Crnoj Gori posebno ostavio traga razarajući prijateljstva i porodice, pa sve do buđenja iz socijalističkog sna pravo u košmar društvenih i političkih previranja, tranzicije i dekadencije s početka novog milenijuma. Bilo da to radi u naturalistički obojenim dramama, ili predstavlja vječno iste borbe za moć kroz savremene obrade antičkih mitova, ili stvarajući pjesničke metafore i prozne snimke stvarnosti, Ljubomir Đurković uspijeva to da uradi gradeći širu sliku koja nam danas može poslužiti kao ogledalo, istovremeno pokazujući razbijenu prošlost i moguću budućnost.
Na kraju rada na knjigama koje sad prelaze u ruke čitalaca, posebno me raduje to što konačno, kroz sabrana djela Ljubomira Đurkovića, njegov književni svijet možemo u jednom dahu da obuhvatimo i u njemu se izgubimo. Ono što me ne raduje surova je činjenica da ova sabrana djela dobijamo u trenutku u kojem se u našem, navodno stvarnom svijetu, sa čovjekom i piscem Ljubomirom Đurkovićem više ne možemo sresti. Prostor susreta postaju snovi, ali prije svega ostaju knjige, iako posthumno objavljene, ipak pune živog, ljudskog života.
Berlin, 23. februar 2024.
(Pogovor izdanju sabrane poezije i proze Ljubomira Đurkovića, Žuta kornjača, Podgorica, 2024)