Kada baciš dobar hejt, šta si uradio politički gledano, to niko ne zna, jer hejt je autodestruktivni oblik fascinacije negativnim, jedna vrsta izvježbanog mazohizma koji te stavlja u ravan jedinke lišene kreacije.
Zapravo hejt može biti kreativan i radikalan, kao takav inkorporiran marksističkoj vizije vječne borbe i stalnog kritikovanja, ali samo dok je ugrađen u višu strukturu ili prilagođen konkretnoj akciji.
Društvene platforme i ostale Internet trice služe da se pod okriljem pseudo strukture pojedinačni hejtovi uvežu u jednu opsenu koja bi autoru hejta služila kao spomenik i fetiš. Neka vrsta vještačke proizvodnje diskursa i mišljenja, zapravo stranputica i dnevnik očaja koji se vještačkim putem generiše, plaća, bustuje, a zapravo ni teorijski ni praktično uglavnom ne mrda dalje od gorkog aforizma, ili olajavanja, onemoćalog u svom paramedijskom oklopu.
Ono što mladi mislilac (kao i stari mislilac uostalom) treba da uradi i izradi, jeste sopstvena metoda forenzičke obrade stvarnosti, koja bi svakako sadržala politiku hejta, ali koja bi istovremeno zastupala konstruktivni sažetak nove savjesti, jednu mogućnost obnove koja se zasniva na promišljanju i pokretačkom impulsu.
Ovo nije zabrana hejta, ovo je regulacija diskursa
Dobra stvar kod hejta je što tempiran i prepotentan gađa najfinije slojeve društvenog stanja u kome živiš, ali loša strana hejta, psihološka, sociološka i politička jeste u tome što ne pokreće, ne gura, i suštinski ne provocira.
Hejt je, da budemo sasvim banalni, masturbacija, dok je marksistička kritika u svojoj punoći i složenosti ravna vođenu ljubavi. A kako davno reče jedan američki pjesnik: drkati je ljudski, jebati je božanski.
Prije nego vam kao poentu predočim stihove Tulija Kupfenberga (neopterećene prevodom, dakako) još bih dodao da je izravna antiseksualnost hejta ono najgore što mu se može prigovoriti. Samodovoljnost kao psihološka deformacija, uživanje u vlastitom izrazu i stiskanje sfinktera od nervoze zapravo je antirevolucionarna praksa koje se treba osloboditi čim prije i porinuti u nepoznato more akcije, more koje frojdijanski lagano možemo povezati sa libidom i našom skoposti da se prepustimo.
Slavoj Žižek piše o drkatonu, ili onanijadi koja je organizovana u Londonu 2009. pod patronatom neke politički korektne priče o oslobađanju, o pojedincu i sperma-bankarstvu; ipak sve to zapravo nije moglo da sakrije strukturnu prirodu tog događaja kao refleksa politike straha od kontakta, straha od drugog, straha od susjeda. Svi ti drkači (čitaj: hejteri) navodno su gradili jedinstvo i učestvovali u svom udruženom drkačkom dostignuću, no zapravo su dijelili jedan „solipsistički egoizam njihovog glupog uživanja“.
Zato, hejteri, pozivam na opreznu upotrebu mentalnog dara i na udruživanje u jednu društvenu formu koja bi možda bila manje kul, ali koja bi nešto promijenila na bolje. Ovo nije zabrana hejta, ovo je regulacija diskursa. Mačo društvo spuštene ćune i visokih akademskih rashoda mora u isti mah ostvariti nekoliko proboja, rodnih, seksulalnih, no prije svega estetskih, te prevazići hejt kao samodovoljnu opciju i besciljni bunt.
A sada, poezija:
To masturbate is human… to fuck divine
I say the purpose of the revolution is to eliminate masturbation.
I say fucking is holy I say the revolution is holy
I say the family that lays together stays together
I say that God & fucking are one
I say that sick sexless souls cause war
I say fuck or die
I say the Catholic Church is antifuck & the Jewish Church & The Church
I say governments oppose fucking because old men oppose fucking
I say anyone who hates this poem is jealous I say come all ye fuckful I say fuck is beauty Fuck is God