Holograma, gospodaru!

Pokušavajući da se izmjestim iz betona i stignem do Zagarača, na Cetinjskom putu sam jednog dana vidjela da se gradi ko zna više šta i za koga, a pošto se svako gradilište mora ograditi, investitori su se odlučili da ta ograda bude 2d slika borova. U trenutku nisam znala da li se neko sprda ili su zaista mislili da će tim potezom ublažiti betonsko silovanje nas i prirode, ali 'borovi' su tu, i ''stoje uspravno''.  

Odmah sam se sjetila rada američke umjetnice Betsy Damon iz 1985. “Sjećanje na čistu vodu”; naziv koji denotira lament nad distopijskom realnošću za koju polu-naivno a uglavnom samoobmanjujuće mislimo da je u nekoj dalekoj budućnosti ili samo na filmu.

Umjetnica je bila inspirisana dok je stajala na koritu pritoke rijeke Kolorado pod nazivom Castle Creek (Juta) koja je počela da presušuje zbog izgradnje male hidroelektrane uzvodno. Iz sopstvenog senzibiliteta, pretpostaviću njen osjećaj nevjerice i svojevrsnog gađenja naspram onoga što je tu zatekla: ljudski kapacitet za katastrofalni uticaj na prirodu, samim tim i naše postojanje.

Iako zvuči nevjerovatno, odluka Betsy Damon bila je da napravi otisak ovog korita; zajedno sa kolegama, u skoro suvo korito direktno su stavljali ručno rađeni papir koji je upijao sediment, prašinu, fragmente trave i kamenja. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/9161b3c9-25bf-4cdf-94d3-ac57b075ac9c)

Na ovaj nesvakidašnji način, umjetnica je pokušala da 'sačuva' jedan kapilar naše planete, nesumnjivo akcentujući aktivistički, dokumentarni i arhivistički kvalitet umjetnosti – kvalitet svojevrsnog svjedočenja koji je nezaobilazan u kolektivnom (sa)znanju i istrajnim pokušajima da se pruži otpor svemu što tlači, zaglupljuje i ubija. Ipak, najvažniji element ovog rada je mračno upozorenje na sam kompozit distorzivne realnosti koja nam neizbježno trči u susret ukoliko se prakse nastave u istom ključu. Ljeto je gospodnje 1985. i Damonova šalje upozorenje svojim savremenicima, i ono dolazi do nas jednako aktuelno, 40 godina kasnije - simulakrum i simulacija na gas.

Otisak ove pritoke  bio je izložen u galerijskom prostoru gdje su posjetioci mogli da dođu i prisustvuju, čemu?

„Žuboru rječice“ kaže Perica.

Perica je glup. Uvijek je bio glup i sve što je ikada umio je da bude zvečka nekom takođe glupom liku koji ga koristi kao metaforu za svoj labavi humor. Problem? U CG imamo mnogo Perica.

Rad Damonove danas je aktuelan više nego ikad. Bilo da govorimo o konstantnim borbama hrabrih pojedinaca za Komarnicu i ostale crnogorske vene, bilo da smo sa mučninom reagovali na pokušaje sadašnje bijedne vlasti da nam se oduzme Velika plaža i uništi morski ljiljan,  bilo da svakodnevno svjedočimo betoniranju kiseonika, ili da se sada grči želudac na pomen pretvaranja magične i jedinstvene Buljarice u još jednu Budvu, činjenica stoji – žalosno veliki broj našeg naroda prosto voli da pljuje u tanjir iz kog jede (vlast je ovdje samo kelner – neće ti dati ono što ne tražiš i naplatiće ti ono šta tražiš; kelner, ipak, može dobiti otkaz u svakom trenutku). 

No dobro, ko sam ja da sudim šta koga uzbuđuje, i kakve perverzije im dižu puls, ali želim da vjerujem da pravo na nezagađene elemente i zdrav ekosistem imamo svi mi koji živimo u Crnoj Gori, i da pravo na postojanje čiste i prirodno bogate Crne Gore imaju svi oni koji dolaze nakon nas. Želim da vjerujem da ću za par godina moći da povedem svog bratanca Vukana u Buljaricu, i da iz Jadrana na jednoj strani posmatramo čist plavi horizont a sa druge zelena crnogorska brda, da će da me pita za naziv makar tri ptice iako ih tamo, zajedno sa migratornim, bude preko 200 registrovanih vrsta (!), da će radoznalo da me gleda dok berem i jedem morski komorač, da ću da ga naučim kako da identifikuje divlji komorač na kom će sletjeti jedan od 175 tamo nastanjenih insekata! 

Naučiće da cijeni bodljikavu prisutnost ježeva jer oni pokazuju koliko je more u kom se kupamo čisto, ali ću mu isto reći da se u njemu nalazi livada morske cvjetnice sa moćnim imenom Posidonija koja kreira skloništa za razne oblike morskog života, oslobađa veliku količinu kiseonika u more i time reguliše kvalitet vode, kao i da dok god je ona tu, znamo da je more zdravo za nas, naše najmilije, ali i za sva ona čudnovata stvorenja u vodi i izvan nje.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/a7be70c0-e07b-4bb5-b29a-d65d8be6e4bc)
Buljarica{.caption}

Sjedjećemo tako na obali dok zalazi sunce, klinja će da osjeti zrake sunca na svom licu, nos će da registruje simfoniju soli i žuke, a oči njihanje rozih, bordo i bijelih cvasti divljeg sljeza. Osjetiće da je samo mali dio nečeg neopisivo velikog, raznolikog i prelijepog, i da ako nema svega toga, ne može biti ni njega. Osjetiće nešto što u tom treutku neće razumjeti prefrontalnim korteksom već srcem, i to će kao zreo i odrastao čovjek nazvati srećom, baš to.

Perica, ne. Za njega je kamen nijem, voda bez života, a ptica je dron. Perica razmišlja kako će da proda zemlju, kupi audi i stan u master kvartu ili kojem god kvartu u Podgorici koji je trenutno u modi. Perica kroji plan kako će od prodate zemlje da ide u *Deltu* i to u *XYZ*, "nije ti on klošar da kupuje majicu bilo đe", pa će da jede u Porto Montenegro, ono na ćošku đe svi idu pa mora i on. Prolaziće godine, prodaće se Sinjajevina, neki Rus će napraviti vikendicu na velikom Međedu, sagradiće i taj hotel na Velikoj plaži, a u foajeu će biti hologram morskog ljiljana. Vukana će njegovo dijete da pita šta je to, a on neće umjeti da joj prenese miris soli i žuke, zvuk vjetra i mora, ukus izdanaka smrče ni divljih malina, boje vilinog konjica ni pjesmu ptica, i na kraju će samo reći „Realnost“.

Bujrum.







Za njega je kamen nijem, voda bez života, a ptica je dron. Perica razmišlja kako će da proda zemlju...

beton blues

Holograma, gospodaru

Ples sa mrtvima, upotreba mrtvih, iživljavanje nad mrtvima i nekrofilija, sve su to poremećaji koji spadaju u psihotična oboljenja. Kad se poriv desi, već je kasno i niko ne zna šta slijedi s one strane tabua. Von Trierov serijski ubica, na primjer, opsjednut je gradnjom kuće, pa želi da sagradi dom od tijela svojih žrtvava. Zašto da ne – kad se izbriše temeljni moralni kod o nepovredivosti mrtvih, trupla lako postanu materijal za gradnju, cemenat kojim se uvezuju rasute fiksacije. Uz pomoć mrtvih  pravimo skele, da dosegnemo krovne lukove ili podupremo gredu koja prijeti padom; iz narodnih pjesama učimo, još dok su živi, mrtvi se zaziđuju u temelje, ostavljaju kao armatura kosti, garant stabilnosti neimarskog djela – od mlade Gojkovice, žrtve skadarskih zidina, do Stoje i Ostoje, blizanaca, toliko nevinih koliko potrebnih da nastane Višegradski most.

Drevne priče ostavimo po strani – mrtvi jesu resurs u savremenoj politici, a ceremenije smrti, počasnih plotuna, vijenaca i komemoracija važne su disciplinske metode svake vlasti koja želi da ostane u životu. Čuvaju se spomenici, podižu kapele, obnavljaju zavjeti, te se usred bujice života iz smrti crpi političnost, ili bolje reći, esencija nove komande koja obećava razvoj. 

Nedavno je Donald Trump iskoristio nasilnu smrt Chalieja Kirka, da ga pretvori u medijskog sveca. Stari žanr hagiografije priveden je namjeni digitalne strukture društvenih mreža, a vizuali sa Charlijem koji sa Isusom lebdi kroz bjelinu AI vizuala, preplavili su kolektivnu podsvijest. Mrtav čovjek u centru radnje je replika slavnog religijskog zapleta. Uzgled, nisu li upravo hrišćane rimski protivnici optuživali za kanibalizam jer su se smucali po grobljima? 

Svakako da je smrt nezaobilazna referenca za bilo kakav smisleni govor o životu. Neki narodi otkopaju mrtve pa ih uz ples pronose, obavještavaju ih o novim dešavanjima i slave njihov prohujali život. Takav je običaj *famadihana*, na ostvru Madagaskar, ali ostrvljani ne žure sa lopatom –  hemijskim se procesima ostavi vremena da stupe na snagu, da bi se ritualna istina mogla sprovesti nad suvim kostima. 

To nas već dovodi do zakonomjernog pravila da je entitet mrtvog zaštićen obrnuto proporcijalno vremenu koje je proteklo od smrti. *Nije se ni o'ladio*, kaže narodna izreka klasičnim jezikom moralnog zabrana. Od živih se oduvijek očekivalo da se u prvim danima, mjesecima ili godinama poslije smrti uzdrže slavlja, veselih marama, ili televizije, zavisno u kojoj epohi korotu prakticiraju. Slično je i sa tijelima žrtava, sa martirima, sa moštima – protok vremena nužan je sastojak u kome se preduzimaju radnje sa mrtvom materijom. U vremenu je zapravo porinuta tajna svake ideološke upotrebe smrti. Ako je to vrijeme ubrzano, politička, mitska, ili ritualna upotreba nema kad da se dogodi, čak se ukida i ona osnovna regula ljudskog poštovanja, a proces preuzimaju sile tehnokratije, čija je krajnja konsekvenca – sapun. Ili sapunica, u slučaju Gaze, u kojom jastebovi rata pokušavaju da sakriju zločin. Ljudski život postaje ništavnost, brojčano stanje, notifikacija bez lika i značenja, osim u trenutnom algoritmu nepovijesnog dešavanja na Internetu.

No, vratimo se političkom cirkusu, pa još lokalnom, crnogorskom, koji je ovih dana jednog mrtvog, kako se to voli reći, *blagopočivšeg*, opet upotrijebio na način političke mućke, zadnje namjere i providnog marketinga. Imena ovdje stvarno nisu bitna, pa se mogu poslužiti najpoznatijim imenima malagaškog naroda sa Madagaskara. Mladi poglavica Feno priredio je famadihanu, otkopao slavnog umrlog, famoznog Toavinu, kako bi se njegov život proslavio još jednom nad grobnim mjestom. U realnosti, predsjednik Crne Gore odlikovao je pokojnog mitropolita SPC, kako bi ubrao političke poene, samo nekoliko mjeseci nakon što su drugi političari odlučili da istom mrtvom čovjeku podignu spomenik, a ranije, odriješili kesu da mu se podigne memorijal i biblioteka. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/9ba71272-780a-4e82-a432-1b990be5b012)
Jakov Milatović, foto: Boris Pejović/Vijesti{.caption}

Sve što se u Crnoj Gori radi sa Amfilohijem providna je politička manipulacija, no kad dolazi od predsjednika Milatovića ona postaje makar malo gadnija, jer je ponavljačka, štreberska, neinventivna i suštinski nesposobna da prikrije svoju gramzivu suštinu. Ovdje se samo trguje mrtvima i priziva politička moć. Kad se Milatović fotka ispred slike mrtvog kralja Nikole, to je legitimno. U slučaju pokojnog Amfilohija, pak, ne poštuje se onaj osnovni postulat protoka vremena, stvar se razvija kao surova burleska. Primjenjuje se tehnološko čudovište interneta i permanentnog saučešća koje se praktikuje kao politički kupon. 

Na taj način gradi se kuća koja poprima grobljanski zadah. Umjesto da se odlikuje životno dostignuće, ili makar izmjeri posmrtna slava prije nego joj se pristupi sa darovima, ovdje je proces otkopavanja ubrzan, famadihana se pretvara u nekrofilski pir, sa neprijatnim mirisom političkog licemjerja koje se u prstenovima širi oko svetog leša. 

Teško je posmatrati u šta se pretvara jedno malo društvo koje život definiše akcijskom rasprodajom smrti. Taman kao šti je teško  živjeti u jednom velikom svijetu, koji trguje leševima i proizvodi smrt.

  
 


U šta se pretvara jedno društvo koje život definiše akcijskom rasprodajom smrti?

famadihana

Upotreba mrtvog

Radmila, oprostićeš mi na nečemu što moram da izvrištim, da se razumijemo, sve što ćemo zajedno proći ovim mostovima savjesti, prihvatanja, samilosti, neće biti nikakav poklič, nikakva oda mladoj svježoj krvi, tjelima i tkivima poezije svih nas koji se širimo i razapinjemo nauštrb sna o nekom boljem mjestu, svi podjednako proizašli od vjerovatno sličnih uzora, svih nas ustalasanih, pomodrelog lica, krhkih rebara i oštrih zuba, s očevima koji nastavljaju da žive kroz riječi, sa majkama koje možda ništa i nisu skrivile, pri čemu nas u bitisanju malih mjesta, balkanskih mentaliteta, tragičnosti i patosa svijeta koji je često toliko neosjetan ujedinjuje slično, potraga, nada, uzdanica, pokušaj da se preživi, prebrodi, nadvisi i za trenutak oslobodi teren za neko novo svjetlo na kraju tunela kroz koji vijore nametnuti ili manje, obrasci i kutovi svijesti koji prijete da nas satjeraju i samelju, ne dozvoljavajući nam nikakav uzlet...  

Da se neko ne bi uvrijedio mojim poistovjećivanjem sa svjetovima nad kojima pokušavam da lamentiram, iako je Radmila samo još jedan od onih dalekosežnih primjera kako mlado biće uspjeva svojim tijelom da ujedini čitav jedan pejzaž balkanskog pokliča, prisajedini ga uz to i *queer* i suvoj mladalačkoj perspektivi, ovaj tekst neće biti o njoj kao autoru, dovoljno zapaženom, već ujedno i odgovor ili pak glasno izgovoreno pitanje i meni samom: zašto nas plaši književnost koja poziva na ujedinjenje i raskol sa kolektivnom ili pak ličnom traumom? 

Primjere naročito ženske, feminističke, osvetničke, ljubavne, erotske, prkosne, ili pak totalno krvave književnosti koja bitiše po slojevima nečeg što bi se moglo nazvati „lični put oslobođenja koji postaje kolektivni teren“ na našim prostorima uviđamo sve više i više, glasovi se upinju, prostiru, šire, oni su sve grlatiji, sve bučniji, sve više ekstremniji, smjelo upiru prste u baš te raskalašne pramce osjetljivosti, nečega što podilazi pod slojeve traume ili pak osvetoljubivo i krvavo kidiše nad haosom, od ratnih prošlosti, do tlačenosti, do seksualnog buđenja, tijela koje postaje ujedno i sredstvo borbe, pa sve do majčinstva i kompleksnosti društvenih uloga, pri čemu reprezentativan primjer pronalazimo u dobitnici Ninove nagrade Mileni Marković i njenom romanu „Deca“. 

Čitajući ih, spoznajemo strah, strah od vriska, strah od tjelesnosti, osjećamo samilost ka tuđoj sudbini, ali i strah od onoga što možemo pronaći u sopstvenim fiokama duše, strah od autorefleksije u onome što vidimo, ma koliko to krvavo i sirovo bilo. Lamentirajući nad haosom, ženska književnost uspjeva ništa drugo no da nas preporodi, da nam otvori nova vrata percepcije, pri čemu to apsolutno nije niti za svačije uši, niti za bilo kakav domašaj, to je kao da rovarite po nečijoj dekonstruisanoj ili pak u potpunosti goloj duši, dok sam autor od vas zahtjeva određenu dozu spremnosti na žrtvu, ali i povjerenje. To su živa tijela, to su neizvještačene, do srži nage sirove stvarnosti, i upravo zbog tog momenta koji je toliko sugestivan, spreman, odriješen, mi ostajemo zbunjeni pred onim što imamo, pitajući se koliko je potrebno smjelosti proizaći i biti krvav pred svijetom koji je uvijek naoružan i netrpeljiv, baš kao i u Radmilinom mladalačkom pokliču? 

Ako kažem da podignu ruke svi oni koji nikada nisu poželjeli smrt svojim roditeljima, svojoj djeci, ili bilo kome bliskom, ako kažem da podignu ruke oni koji nikada na ovom tlu nisu sudjelovali ili prisustvovali, čak možda i aktivno učestvovali u razvoju generacijskih trauma, vjerovatno bi previše ruku bilo podignuto. Ali zašto? Upravo zato što nerijetko bježimo instancama bježanja od sopstvenog tijela, od sopstvene nesavršenosti, od sopstvenog patosa, od sopstvene kože koje kako bi to rekla Marina Tucaković u onoj pjesmi „pamti“. Ako mi ne pamtimo, tijelo pamti, duša načelno takođe sa njom. A ono što upravo spaja takva dva amblema čovječnosti jeste poezija. 

Upitno je dakle sa ovih instanci, kritizerski tumačiti književna djela, u vremenu u kojem smo oprhvani svakakvim sadržajem, autorstvom, brendiranjem i pozicioniranjem na terenu zvanom književno nebo, upitno je dakle govoriti o onome što poezija danas može, što književnost kao takva suštinski čini čovjeku na jednom širem, razvojnom i nikad istraženom planu, ona liječi. Kada sam kao 16-godišnji dječak pisao slam homoerotsku poeziju i šiljio se javno, vjerujući kako ću nešto promjeniti, očekivao sam i usljed mladalačke zanesenosti da ću dobiti mnoštvo negativnih odziva, ali jednu rečenicu zauvijek hoću pamtiti, rečenicu žene sredovječnih godina koja mi je rekla u neobaveznom ćaskanju „Ne budi tako zadrt, prije ili kasnije shvatićeš koliko je to zapravo nekom moglo da znači...“ 

I značilo je, kao i sve ostalo kuda sam nastavio da krivudam, dajući se, vjerujući, uzdišući, plačući... Ako toliko svojstvenosti pridajemo upravo riječi, ona izlečuje, ona znači, dira poput one pjesme koja te obaspe kada je čuješ dugo godina kasnije i evociraš sjećanje na njen prvi put. Zato nas ispovjedna, krotka i skoro pa naga književnost i plaši, upravo zbog toga što postepeno spoznajemo koliko smo svi u suštini, i sa ugašenim svjetlima, nagi, ranjivi, čovječni, osjećajni, brzopleti, ludi, nemušti... Sve je to ljudsko, isuviše ljudsko, sve je to ono što salonski i elitistički pristup istoj neće nikada uspjeti da ponudi, sva fantazmagorična prosejavanja daju lijep trenutak, njeguju, ali nisu u stanju da izliječe, da zacijele, ponude odgovor, a ako se vodimo time da u književnosti počivaju najveće istine, spoznaćemo da ono što ona trenutno nudi, u slučaju Radmile, ali i brojnih žena, jeste upravo krv, jeste istina, jeste poklič, jeste poziv na razmjenu, komunikaciju, zagrljaj. Književnost izaziva najdublje porive u nama i malo ko može ostati imun, kad živo tijelo današnjeg pjesnika prokazuje i u tome čak i uspjeva. 

U svojoj mladosti, bježao sam od toga. Bježao sam od svega što je u meni budilo poriv za samouništenjem, a Radmilina poezija takva i jeste, a Milenina poezija takva i jeste, a pjesnički svijet svih onih živih koje danas volim, koje istovremeno i mrzim, baš zbog toga što se u njima pronalazim, pjesnički svijet onih i uz koje stradam, takav je, kakav je. Radmila, mrzio sam tvoju poeziju koliko sam nerijetko mrzio i samog sebe, svijetovi zarastaju u nama dok se navodnjavamo riječima, dok trajemo, to su iskre pepela razbašurene po kutcima onog najmračnijeg, toliko složenog i neuhvatljivog, žene danas progovaraju, one su drske, bunovne, lude, one su majke, ćerke, drugarice, ljubavnice, one su lica sa ličnim istorijama, njihovih oštrica se svi mi upravo i plašimo, a opne naših zajedničkih trauma titraju u nama dok se one uspinju kroz mase, osvjetljavajući puteve zarad nečeg većeg, humanijeg, blistavijeg. Zapamtite da poezija diriguje nad tišinom, poezija diriguje vriskom!

Na kraju ovo je posveta svim onima koji plaču u svojim sobama, krvare dušom, tijelima, krvare nad životima, zarobljeni, uništeni, skrajnuti, ućutkani, pri čemu jedino književnost čini da nismo sami, jedino ona danas i daje prostor da se nadvisi mrak. Sve su to pjesme o živima i mrtvima, kako bi to rekla Milena, a ima li išta važnije od onoga što upravo ti živi prepoznaju ili iščupaju iz pramaca nečijeg srca? 

Na kraju dana ja osjećam da je Radmila Petrović primjer upravo onoga koliko književnost daleko odlazi u rukama čovjeka kojeg u svojoj samilosti slijedi čista ljubav, vjera i nada u svijet koji će biti osjetan. Nada da ćemo u konačnosti preživjeti, odbjeći, nadvladati, pobjediti ili pak biti bolji, ako ne, onda da ćemo činiti sve iznova. 

A ja te se plašim, Radmila, upravo to čini da mrzim i volim ono što činiš za sve nas!



Zašto nas plaši književnost koja poziva na ujedinjenje i raskol sa kolektivnom ili pak ličnom traumom?

vrisak i tišina

Radmila, mrzio sam tvoju poeziju kao samog sebe

Sloboda je, od antičkih vremena do danas, jedno od temeljnih pitanja ljudske misli. Od Aristotela do savremenih filozofa, ljudi su pokušavali da razumiju što zapravo znači biti slobodan. Kroz istoriju, ona se razumjela prvenstveno u političkom i ekonomskom smislu, kao oslobađanje od ugnjetavanja, od nepravde, od izrabljivanja. Filozofi su je različito tumačili. Od individualnog prava na izbor i autonomiju, do društvene kategorije koja se može ostvariti tek u zajednici. Za Hegela, sloboda je bila proces samoostvarivanja kroz duh i institucije; za egzistencijaliste poput Sartra, ona je nužnost ljudske egzistencije.

Ali sloboda nije samo apstraktni pojam. Ona je uvijek povezana s materijalnim uslovima života. Čovjek može govoriti o slobodi duha, ali ako nema hranu, krov nad glavom ili zdravstvenu zaštitu, ta sloboda je samo privid. Zato se filozofija slobode ne može odvojiti od pitanja društvenih odnosa, moći i ekonomije. Sloboda nije nešto što jednom osvojiš, pa zauvijek imaš. Ona je stalna borba i protiv spoljašnjih ograničenja i protiv onih u nama samima.

U toj borbi marksizam daje slobodi poseban smisao. Marks ne posmatra slobodu samo kao individualnu kategoriju, već kao društvenu mogućnost koja se rađa tek kada prestanu klasne razlike. U kapitalističkom društvu, kaže on, sloboda postoji samo formalno. Radnik jeste slobodan da prodaje svoj rad, ali je primoran da to čini jer nema drugog načina da preživi. Njegova sloboda je nužna.

U marksističkom idealu besklasnog društva, sloboda znači oslobađanje od tih nužnosti. To nije samo sloboda „od nečega“ (od siromaštva, izrabljivanja), već i sloboda „za nešto“ (za kreativnost, zajedništvo, solidarnost). Sloboda u marksizmu nije privatno utočište, već zajednički horizont. To je mogućnost da se čovjek razvija bez dominacije i otuđenja, u zajednici u kojoj više nema podjela na vladajuće i potčinjene, bogate i siromašne.

Sloboda počinje u nama i prolazi kroz tijelo, duh i društvo. Kada se ova filozofska i marksistička razmišljanja povežu s pitanjem naturizma, otvara se neočekivana, ali duboko simbolična veza. I upravo tu, paradoksalno, naturizam postaje eksperiment oslobađanja – mjesto gdje tijelo prestaje da bude instrument društvene hijerarhije. Tu dolazimo do druge dimenzije slobode, one koja je mnogo neposrednija i intimnija: slobode tijela.

**U potrazi za autentičnom slobodom**

Naturizam, kao praksa slobodnog bivanja u nagosti, negira mnoge društvene hijerarhije. Na nudističkoj plaži nestaju znakovi bogatstva, moći i statusa, nema razlika između onih koji nose odijela i radne kombinezone, između brendiranih haljina i skromne odjeće. U tom jednostavnom, možda banalnom činu skidanja odjeće krije se praksa besklasnog društva – sloboda koju marksizam zamišlja, a filozofija sanja, ovdje postaje iskustvo. Tijelo je oslobođeno statusnih simbola, a čovjek postaje ono što zaista jeste – biće među drugima, bez klasnih obilježja. To je čin koji briše klasne razlike i podsjeća da su svi ljudi, bez obzira na porijeklo, funkciju ili imovinsko stanje, jednaki pred morem, suncem i vlastitim tijelom. U tom smislu, naturizam se može čitati kao mikro-praksa marksističkog ideala –  privremeno ukidanje hijerarhija kroz iskustvo zajedničke slobode. Naturizam je zapravo pokušaj bijega, ali i potraga za autentičnom slobodom.

Važno je naglasiti da marksizam slobodu nikada ne posmatra izolovano. Ona nije individualistički hir, već stanje koje nastaje tek u zajedništvu i kroz solidarnost. Slobodan čovjek nije onaj koji se zatvara u svoj egoizam, već onaj koji se oslobađa zajedno s drugima, u zajedničkom prostoru jednakosti. To zajedništvo, gdje se oslobađanje jedne osobe ne može zamisliti bez oslobađanja čitave zajednice, ključna je nit marksističke misli. Upravo zato naturizam ima neočekivanu srodnost s ovim idealom.

Na nudističkoj plaži sloboda se ne ogleda samo u činjenici da se pojedinac oslobodio odjeće i stida, već u tome da je to učinio rame uz rame s drugima. Nema slobode ako si jedini nag – sloboda postaje stvarna tek kada se podijeli, kada cijela zajednica učestvuje u tom činu oslobađanja. To je ono što konzervativna društva nikada ne mogu da razumiju – da se sloboda ne mjeri time koliko se izoluješ od drugih, nego koliko s drugima dijeliš. U tom zajedničkom iskustvu nestaje konkurencija i prestaje potreba za maskom. Ljudi brinu jedni o drugima, poštuju prostor i tijelo drugog, osjećaju solidarnost, jer svi prolaze kroz isti proces razotkrivanja. Na taj način, naturizam pokazuje kako se sloboda i zajedništvo ne isključuju, već dopunjuju. Slobodan si upravo zato što si sa drugima slobodan, što te drugi ne osuđuju, već prihvataju. To iskustvo zajedničke slobode podsjeća na marksistički san o društvu gdje lična emancipacija nije u sukobu sa kolektivnom, već se međusobno hrane i jačaju.

**Sloboda protiv lažne slobode**

Naturizam, ili život u skladu s prirodom u njegovom najjednostavnijem obliku – kroz nagost – predstavlja radikalnu, ali i prirodnu filozofiju slobode. On polazi od ideje da ljudsko tijelo nije sramotno, već prirodno; da nije oruđe za tržište ili predmet društvene kontrole, već izvor dostojanstva, jednakosti i ljepote. Prava sloboda dolazi kada se oslobodite ne samo odjeće, već i sramote, očekivanja i uvjerenja da morate da izgledate savršeno da biste bili prihvaćeni. U društvu u kojem dominiraju konzumerizam i nametnuti standardi ljepote, nagost je postala roba. Reklamna industrija je od ljudskog tijela napravila instrument manipulacije i profita. Naturizam se suprotstavlja tom poretku. Skidanjem odjeće skidamo i maske, one koje nam nameću moda, tržište i klasne norme.

Kapitalizam nas pretvara u izolovane potrošače. Naturizam, naprotiv, gradi zajednicu zasnovanu na povjerenju i solidarnosti. Biti nag među drugima znači vjerovati im, ali i biti prihvaćen takav kakav jesi. To je možda najljepša definicija slobode.

U svijetu u kojem vladaju konzumerizam, klasne razlike i otuđenost, nagost postaje čin oslobođenja i jednakosti. Zato naturizam predstavlja negaciju klasnih razlika. On u svojoj svakodnevnoj i „maloj“ revoluciji, pokazuje da je jednakost moguća. To je privremena, ali snažna utopija.

**Feministički mikro-otpor**

Ako je naturizam mikro-praksa marksističkog ideala jednakosti, onda je on i mikro-otpor patrijarhalnom poretku koji kontroliše tijelo. Naročito žensko.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/4f9ff44e-dd9e-4040-a250-1a7a94db5304)

Feministička misao nas uči da se potčinjavanje ne odvija samo u institucijama, već u svakodnevnim gestovima – u načinu ponašanja, oblačenja, stida. U tom smislu, nagost postaje i neka vrsta feminističkog otpora, ne zato što je provokativna, već zato što odbacuje nametnutu sramotu. Jer žensko tijelo je vjekovima bilo predmet kontrole, moralne osude i tržišne eksploatacije. Ono u naturizmu više nije objekt, već subjekt slobode. To iskustvo ogoljene jednakosti briše rodne hijerarhije isto kao i klasne, jer i jedne i druge počivaju na moći, kontroli i vlasništvu. Zato je sloboda tijela istovremeno klasna i feministička borba, borba protiv sistema koji tijelo vidi kao sredstvo, a ne kao biće.

**Žene u Crnoj Gori otvorenije**

Njemački pokret Freikörperkultur (kultura slobodnog tijela) još početkom XX vijeka učinio je naturizam dijelom društvenog života. Danas su nudističke plaže, kampovi i zone u parkovima potpuno normalna stvar u zemljama koje su najegalitarnije u svijetu. Prema jednom istraživanju iz 2014. godine, Njemci i Austrijanci su među najčešćim ljudima koji se skidaju potpuno na plaži — oko 28% ispitanika tvrde da povremeno odlaze nagi na javnu plažu. Za skandinavske zemlje, koje su poznate po liberalnom odnosu prema tijelu i visokom stepenu društvene jednakosti, taj procenat je nešto manji, ali i dalje visok u evropskim okvirima. Upravo u tim društvima naturizam se shvata, ne kao provokacija, već kao logična posljedica slobode i ravnopravnosti.

Rezultati anonimne on-line ankete, koja je za potrebe ovog teksta sprovedena u Crnoj Gori na uzorku od 250 ispitanika (129 žena i 121 muškarac), jasno pokazuju da su žene otvorenije prema naturizmu od muškaraca. Svaka četvrta žena između 30 i 59 godina, povremeno ili često boravi (ili je boravila) na nudističkoj plaži, dok to čini tek svaki šesti muškarac. Još je upečatljiviji odnos prema stavovima: gotovo polovina žena nudizam vidi pozitivno, polovina neutralno, a tek jedna ispitanica negativno. Kod muškaraca, naprotiv, pozitivan stav bilježi tek 40%, dok negativan odnos ima 15%. Čak 19% muškaraca izjasnilo se da su jednom bili na nudističkoj plaži, ali su njihovi razlozi vezani za radoznalost i sticanje iskustva, dok je kod žena taj procenat 9% i uglavnom se radi o zdravstvenim razlozima ili sunčanju bez odjeće. 


**Naturizam kao prkos sistemu**

Naturizam nije samo individualna praksa, već politički čin otpora. On osporava ideologiju kapitalizma koja tijelo svodi na robu. Uči nas da tijelo nije sramota, već oruđe slobode i jednakosti. On podsjeća da je istinska sloboda ona u kojoj nema nadmoći, nema eksploatacije i nema srama. I zato „filozofija slobode“ u naturizmu nije bijeg od politike, već mali revolucionarni čin. U trenutku kada kapitalizam zarobljava i naše tijelo i naš duh, čin nagosti postaje oslobađajući, gotovo subverzivan. On ruši klasne simbole, briše statusne razlike i pokazuje da je moguć svijet jednakih. Ono što ni marksističke revolucije nijesu do kraja uspjele, na trenutke uspijeva naturizam. Ta gola jednakost može biti opasnija za sistem od bilo koje parole ili protesta. I kada sledeći put stanete na pijesak Ade Bojane, goli i slobodni, sjetite se da to nije samo uživanje – to je politički čin. To je prkos sistemu.



Sloboda nije individualistički hir, već stanje koje nastaje u zajedništvu i kroz solidarnost

Naturizam - praksa besklasnog društva

Film je oduvijek bio više od puke zabave, on je laboratorija vremena. Na platnu se prošlost i budućnost stapaju u sadašnjost; sjećanja postaju pejzaž; tišina često govori više od dijaloga. U tome film podsjeća na jednu od najvećih zagonetki moderne fizike “kvantni kolaps“, ili “kolaps talasne funkcije“ koji je osnovni koncept u kvantnoj mehanici gdje kvantni sistem u superpoziciji više mogućih stanja prelazi u jedno fiksno određeno stanje nakon mjerenja ili posmatranja: da li stvarnost možda nije čvrsta i fiksirana, već oblikovana time kako i ko je posmatra.

Pomislimo na *Ogledalo* (1975) Andreja Tarkovskog. To nije priča u klasičnom smislu, već mreža snova, fragmenata sjećanja i istorijskih odjeka koji se razlijevaju jedan u drugi kao kiša na papiru. Kod Tarkovskog vrijeme ne teče, ono se zadržava, vraća, ponavlja; prošlost nikada ne nestaje, ona je uvijek tu, samo čeka da bude ponovo proživljena. Njegov poetski rukopis gotovo da se dotiče onih tumačenja kvantne mehanike gdje sve mogućnosti postoje istovremeno, dok posmatrač ne izabere jednu nit.

Christopher Nolan u *Tenetu* (2020) izokreće entropiju i gradi lavirint temporalnih figura, nudeći naučno spekulativnu ali intuitivno istinitu misao: vrijeme možda nije rijeka, već dimenzija kojom se krećemo nesigurno i nesavršeno. U Ajnštajnovoj teoriji relativnosti istovremenost zavisi od posmatrača; u nekim teorijama kvantne gravitacije vrijeme možda i ne postoji u osnovi. Ono što nazivamo “sada“ moglo bi biti tek kadar osvijetljen svjetlom projektora u jednom trenutku, dok cijela filmska traka postoji odjednom.

Apichatpong Weerasethakul u *Ujaku Bunmiju koji se može sjećati svojih prošlih života* (2010) vodi nas još dalje, u svijet gdje duhovi hodaju rame uz rame sa živima, a reinkarnacija nije simbol nego činjenica. Ovdje svijest prevazilazi tijelo, teče kroz živote poput svjetlosti kroz prizmu. To nas vodi do pitanja koje filozofi zovu “teškim problemom“ svijesti: zašto subjektivno iskustvo uopšte postoji u univerzumu koji je sačinjen od čestica i polja? I ako postoji – može li biti nešto više od slučajnosti?

![](https://cms.normalizuj.me/assets/ad573d77-b4c3-446b-aa6e-81db9c7f3a58)
Apichatpong Weerasethakul, Ujak Bunmi{.caption}

Ovi filmovi ne nude rješenja, ali otvaraju prostor za zamišljanje onoga što fizika rijetko imenuje: da posmatranje mijenja stvarnost, da vrijeme ima pukotine, i da je svijest možda utkana u samo tkivo kosmosa. Moderna fizika, uprkos svojoj preciznosti, još uvijek ne zna zašto od bezbroj mogućnosti živimo samo u jednoj.

Roger Penrose pretpostavlja da bi odgovor mogao ležati u još nepoznatoj fizici, možda u kvantnim procesima unutar mozga. David Chalmers uporno tvrdi da je svijest “teški problem” jer odolijeva svakoj redukciji dok Stephen Wolfram ide do kraja, zamišljajući univerzum kao mrežu jednostavnih pravila koja se beskonačno prepliću, gdje posmatrač nije vani, nego unutra, u samoj tkanini sistema a njegova percepcija oblikuje sami sistem. U tom smislu, posmatrač ne mora biti čovjek to može biti bilo koji proces koji od mnoštva podataka stvara priču. Ako je sistem dovoljno složen, bilo biološki ili drugačiji, on bi mogao da utiče na to koje se mogućnosti stabilizuju i na koji način je povezan sa cjelinom.

Film, u svojoj biti, radi isto. Režiser bira kadrove, spaja ih u sekvence, odlučuje šta će pokazati, a šta ostaviti u sjeni. Na taj način on ne bilježi samo stvarnost, već je oblikuje za gledaoca. A publika, kroz svoje emocije i sjećanja, dopunjava djelo. Film je dijalog između stvaraoca, slike i posmatrača. To podsjeća na kvantnu zagonetku: stvarnost nastaje u susretu. Ne postoji neutralan pogled sa strane, svako gledanje je lično i kreativno.

Neki fizičari ovakve usporedbe odbacuju kao previše poetske. I možda su u pravu, nauka mora tražiti dokaze, a ne metafore. Ali podsjetimo se: prije Njutna, pjesnici su govorili da je gravitacija čežnja; prije Maxwella, mistici su svjetlost zamišljali kao dah božanstva. To nisu bile formule, ali su bile slutnje koje su nagovještavale strukture koje će tek kasnije biti otkrivene. Danas, kada se fizika bori s granicama prostora, vremena i prirodom svijesti, film nudi drugi put, ne kroz podatke, već kroz iskustvo. On nam dopušta da osjetimo pitanja: šta znači sjećati se budućnosti koja nije nastupila? Kako je to nositi prošlost koja se nikada nije dogodila? Da li naša pažnja i pogled zaista mijenja svijet oko nas?

![](https://cms.normalizuj.me/assets/832bbf92-5813-445f-8e82-41bc72d38a9d)
Stablo života, Terrence Malick{.caption}

Filmovi poput *Arrival* (Denis Villeneuve, 2016), gdje jezik mijenja percepciju vremena, ili *Stablo života* (Terrence Malick, 2011), koje u jednom dahu spaja kosmičko rođenje i djetinjstvo, ne daju gotove odgovore. Oni ostavljaju pitanja otvorenim, nudeći prostor za razmišljanje.

I možda je to njihov najveći dar. Jer na kraju, mi još uvijek ne znamo zašto kvantni svijet ustupa mjesto jednom postojanju. Ne znamo da li je svijest emergentna slučajnost ili fundamentalna odlika kosmosa. Ne znamo da li je vrijeme stvarno ili priča koju pričamo sebi da bismo objasnili promjenu.

Ali možda u tom neznavajućem prostoru ima mjesta za nauku da istražuje, za filozofiju da sumnja, za umjetnost da sanja.




Kada se film susretne sa kvantnom enigmom

vrijeme u kadru

Univerzum kao filmska traka

**U Crnoj Gori se dosta govori o spomenicima. Spomenici se dižu, spuštaju, kriju i pravno preispituju. Zakon kaže da treba da prođe vrijeme prije nego se neka ličnost salije u bronzu. Koji je rezon našeg zakonopisca?**

Zakonski rokovi za podizanje spomen-obilježja od 20 godina za ličnosti i 50 godina za događaje postoje da bi se stvorila vremenska distanca neophodna za što objektivniju i racionalniju procjenu. Odredba člana 9. važećeg Zakona o spomen-obilježjima iz 2008. je jasna: „Spomen-obilježje za značajan događaj ne može se podići prije isteka roka od 50 godina od dana kada se događaj zbio. Spomen-obilježje istaknutoj ličnosti ne može se podići prije isteka roka od 20 godina od dana kada je lice umrlo. Izuzetno, uz prethodnu saglasnost Vlade Crne Gore, spomen-obilježje za značajni događaj ili istaknutoj ličnosti može se podići prije isteka roka iz st. 1 i 2 ovog člana.“

**Nedavno smo imali primjer saglasnosti vlasti na podizanje spomenika mitropolitu SPC Amfilohiju. Čini se da je odluka uvijek u tim pitanjima politička i politizovana.**
 
Da, taj slučaj je prilično dobra ilustracija, jer njegov lik i djelo predstavljaju školski primjer onog što nauka zove *disonantno nasljeđe*: dok ga jedni nekritički veličaju, drugi ga u potpunosti osporavaju, čime se gubi svaki prostor za dijalog i društvo samo sve dublje i dublje dijeli. A istina o ovom savremeniku nije monolitna, kako to obično i biva, te u slučaju bilo kakve institucionalizovane memorijalizacije treba uzeti sve činjenice u obzir, što nije lako kod tako kompleksinih i kontroverznih ličnosti. 

No, ne samo u ovom slučaju, nego i generalno, nije potrebno naročito objašnjavati razloge zbog čega je neophodno da istekne određeni period i da se napravi vremenska distanca kako bi se jasnije i sveobuhvatnije sagledao širi značaj određene ličnosti ili događaja, odnosno relevantnost memorijalizacije u savremenom kontekstu. Dakle, tek nakon protoka vremena možemo (probati jasnije) odvojiti trajne vrijednosti od prolaznih trendova i izbjeći da odluke budu podložne trenutnim političkim, ideološkim i drugim uticajima. Tim prije što zakon propisuje da se spomen-obilježjima trajno obilježavaju značajni događaji, čuvaju uspomene na istaknute ličnosti, njeguju ljudski ideali i kulturno-istorijske tradicije i odaje počast borcima za slobodu, civilnim žrtvama rata i masovnim stradanjima ljudi, onda je odgovornost onih koji daju saglasnot na pozidanje obilježja – izuzetno visoka.

**Znači, zakon je jasan u tome da treba biti strpljiv sa spomenicima, odnosno ne pratiti trendove, političke mijene i modu?** 

Stvari stoje ovako: određene vrijednosti su prolaznog karaktera i prije ili kasnije će biti prevaziđene, izaći iz socijalne mode ili trenda, pa i društvene potrebe zajednice koja memorijalizuje. S druge strane, one univerzalne vrijednosti, poput slobode, humanosti, solidarnosti i antifašizma, treba trajno pamtiti i iz njih učiti, odnosno stvarati neko bolje društvo bez ponavljanja grešaka iz prošlosti. Zato sve ovakve odluke moraju biti donesene „hladne glave“ i s punom sviješću o njihovom dugoročnom uticaju.

**Spomenici su često van tog zakona, na ovaj ili onaj način, intervencijom izvršne vlasti, lokalnom inicijativom ili otvorenim protivzakonitim djelovanjem. Sve to djeluje kao slabost sistema koja kreće odozgo**.

Iako zakon jasno propisuje rokove i sva ostala pravila, praksa pokazuje da se često pribjegava izuzecima. Vlada, odnosno Ministarstvo kulture i medija imaju pravo da daju saglasnost i prije isteka rokova, kao što je već istaknuto, ali način na koji se to radi u nekim slučajevima izaziva nedoumice, jer obrazloženja nijesu uvijek dovoljno detaljna, niti je u svim slučajevima od kraja jasno zašto je došlo do odstupanja od zakona. 

**Ko na kraju odlučuje o spomenicima?**

Iako zaista želim da vjerujem da odluke ove vrste donose stručni i odgovorni profesionalci nezavisni i nazavisno od političkih partija i drugih sfera uticaja, i to tek nakon prethodno sprovedene opsežne analize dokumentacije, istorijskih izvora, relevantne naučne i druge literature i, konačno, šireg društvenog konteksta i opšteg raspoloženja javnosti u odnosu na određenu ličnost, bojim se da to nije uvijek tako. Te odluke formalno donose nadležne institucije, ali nije tajna da političke partije i njihovi predstavnici, kao i drugi predstavnici moći na državnom i na lokalnom nivou, nastoje da utiču na procese memorijalizacije. Umjesto da spomenici budu izraz opšteg društvenog interesa, oni nerijetko postaju produžena ruka partijskih agendi i kratkoročnih političkih ciljeva grupa ili pojedinaca koji imaju moć. Na taj način se jedno od najsuptilnijih i najodgovornijih polja javne politike – kultura sjećanja, instrumentalizuje u dnevno-političke svrhe.

**Spomenici se koriste kao politički simboli konsolidacije, na svim nivoima.**

U odgovoru na prethodno pitanje nijesam mislio samo na partije na državnom nivou koje u datom trenutku imaju uticaja u resornom ministarstvu, već i na one na opštinskom nivou, s obzirom na to da lokalne samouprave prema ministarstvu iniciraju svoje prijedloge, one donose programe podizanja spomen-obilježja, a zatim podignuta spomen-obilježja održavaju ili ne održavaju. I u jednom i u drugom slučaju partijska politika ima snažan uticaj, pa je jasno da proces memorijalizacije nije samo pitanje kulturne politike, već i političke moći. Naravno, sva ova pitanja jesu i politička, u širem smislu politike kao organizovanog načina odlučivanja u zajednici o pitanjima od zajedničkog interesa, ali ne moraju nužno biti i partijska, što kod nas jeste u velikoj mjeri slučaj već decenijama, pa i u doba socijalizma, kada je na stotine spomen-obilježja podizano i gdje jeste i gdje nije bilo potrebe za time.

**Mimo banalne seoske politike i komesarskih dilova, koji su očigledni i postaju standard, kakve sve odluke o spomenicima prolaze ispod radara. Kako one uopšte izgledaju?**

Neka rješenja u koja sam imao uvid su siromašna sadržajem. Nažalost, često ne sadrže čak ni osnovne informacije o ličnostima ili događajima, već se svode na puko citiranje zakonskih odredbi i procesnih koraka. Imali smo slučajeve u kojima se gotovo uopšte ne navode biografski podaci ni osnovni razlozi zašto se daje saglasnost da neko dobije spomenik prije isteka roka. Iako birokrate mogu reći da je sve to „u skladu s propisima i praksom“, ovo ne samo da stvara konfuziju, već pokazuje nedostatak poštovanja prema široj javnosti i prema samim ličnostima kojima se odaje počast. Na primjer, u obrazloženju rješenja o saglasnosti podizanja spomen-obilježja davanjem naziva Javnoj ustanovi Narodna biblioteka Budva – „Miroslav Luketić“ iz aprila 2023. (što je, treba reći, odlična inicijativa), ne stoji niti jedan biografski podatak o ovom zaslužnom budvanskom, crnogorskom i jugoslovenskom istoričaru, istraživaču, publicisti i književniku. Drugo, ni u rješenju koje se tiče saglasnosti na podizanje spomen-obilježja Urošu Toškoviću u Baru, iz decembra 2023, takođe nećemo sresti niti jedan detalj o biografiji ili stvaralaštvu ovog velikog likovnog umjetnika, već se u cijelom aktu, kao i u prethodnom slučaju, samo nabrajaju procesne i pravne radnje, citiraju propisi i tome slično. Ovo nijesu jedini slučajevi rješenja s izostankom bližih podataka o ličnosti, čime se može dodatno stvoriti konfuzija u ionako komplikovanom i često kontroverznom procesu memorijalizacije, naročito ljudi.

**A kako bi to trebalo da izgleda?**

Razlozi moraju biti iscrpno i jasno obrazloženi, ne samo u programu podizanja spomen-obilježja već i u rješenjima. No, važnije od toga je da se u ovim slučajevima mora postupati obazrivo i krajnje odgovorno, mnogo pažljivije nego što je to nerijetko do sada bio slučaj, nezavisno od vlastodržaca koji u određenom trenutku vode javnu administraciju. Sama činjenica da jedna grupa ljudi odlučuje o tome da li neko/nešto zaslužuje da dobije spomen-obilježje, već nosi višeslojnu kompleksnost i zahtijeva racionalan, provjerljiv i meritovan pristup. Odluke ovakve vrste nesumnjivo ostavljaju duboke i dugotrajne posljedice na društvo u cjelini, te je nužno da budu donesene promišljeno, odgovorno i bez i najmanjeg upliva trenutnih političkih interesa. Tajnost sastava komisije dodatno otvara prostor za sumnje i nepovjerenje, jer javnost nema uvid u stručnost i nepristrasnost onih koji odlučuju, što smatram da nije dobro rješenje. Kada je riječ o pitanjima od posebnog značaja za društvo, a memorijalizacija ličnosti i događaja to svakako jeste, transparentnost postaje osnovni preduslov očuvanja povjerenja građana u institucije.

**Sa čime se mi zapravo igramo kad se igramo sa spomenicima?**

Posljedice su više nego ozbiljne, jer umjesto da spomenici budu simbol zajedništva i trajnih vrijednosti koje baštini što veći krug ljudi, oni postaju znak podjela i političkih/partijskih manipulacija, kao što je posljednjih mjeseci bio slučaj sa dva spomenika zločincima, postavljena nepropisno na sjeveroistoku zemlje, o čemu je veoma pisano u medijima. Da ne govorim o krajne neadekvatnom tekstu na spomen-ploči na mjestu nekadašnjeg logora u Morinju, kao i o kontroverznom načinu njenog podizanja. Umjesto da se generacije uče neprolaznim društvenim vrijednostima, kojih, uprkos svemu, ipak imamo mnoštvo u crnogorskom iskustvu kroz vrijeme, rizikujemo da spomenici postanu podsjetnik na dnevno-političke kalkulacije i prolazne interese pojedinaca. To ne samo da urušava dostojanstvo kulture sjećanja, već i dugoročno slabi povjerenje u institucije i društvenu koheziju, čineći društvo sve ranjivijim i neotpornijim na ovakve probleme.

**Čega su ti naši spomenici simptom?**

Citiraću istoričara umjetnosti, profesora Nenada Makuljevića s Univerziteta u Beogradu, koji je u svojoj knjizi „Memorija i manupulacija“ o spomeničkoj politici slikovito sažeo stanje u Srbiji od 1989. do naših dana: „Ova monumentomanija – manija za spomenicima, nije samo puka stihija izazvana popularnošću memorijskih formi i potrebama institucionalizovanja sećanja, već i svojevrsno sredstvo manipulacije i izraz političkih ambicija. Podizanje velikog broja spomeničkih/memorijskih celina predstavlja jasan simptom da je došlo do zloupotrebe memorije“.

Objavu intervjua je podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}

Arheolog i istraživač kulturne baštine Dušan Medin godinama proučava teoriju i praksu memorijalizacije u Crnoj Gori, kao i društvene dinamike koje se očitavaju u spomeničkoj produkciji.

biljezi i simptomi

Medin: Previše spomenika uvijek znači zloupotrebu društvene memorije

Riječ „moba“ obično nas asocira na kolektivnu kosidbu ili neki drugi oblik seoskog rada. Ipak, u crnogorskom kontekstu taj pojam je znatno širi. Kako za Normalizuj pojašnjava etnološkinja i muzejska savjetnica Tatjana Rajković, moba je podrazumijevala svaki oblik kolektivnog rada u kojem se zajednica okupljala da pomogne domaćinstvu ili čitavom selu u poslovima koji su nadilazili mogućnosti jedne porodice.

“Najčešće se radilo o velikim i zahtjevnim poslovima – kosidbi, žetvi, branju kukuruza, grožđa, maslina ili duvana, sječi drva, gradnji kuće, podizanju krova, popravci mostova i puteva”, navodi Rajković.

Pojedine mobe, kako dodaje, imale su i šire društveno značenje, jer su bile organizovane za izgradnju škola i crkava, dok su poseban vid predstavljale takozvane milosrdne mobe, kada se cijela zajednica okupljala kako bi pomogla bolesnima, udovicama ili porodicama bez radno sposobnih članova

“Moba se, dakle, ne može posmatrati isključivo kao radna aktivnost. Ona je u sebi spajala ekonomski, društveni i kulturni aspekt – bila je izraz uzajamne solidarnosti, ali i oblik društvenog rituala. Tokom mobe radilo se i pjevalo, prenosile su se vijesti, učvršćivale rodbinske i komšijske veze, a zajednica je potvrđivala vlastiti identitet. U tom smislu, moba je bila i radna i društvena institucija, jednako važna za privredu sela kao i za očuvanje njegovih socijalnih i kulturnih veza”, navodi.

U današnje vrijeme, sela ali i manji gradovi i varoši, zadržali su ovaj duh mobe u nešto modernijim situacijama: ljudi se okupljaju da zajednički izlivaju ploču, podignu zidove, zamijene krov ili urede dvorište. 

“Iako su alati i materijali savremeniji, princip ostaje isti – solidarnost, uzajamna pomoć i osjećaj zajedništva. Dakle, moba nije samo istorijski fenomen, već i praksa koja se prilagođava savremenim potrebama”, kaže Rajković za Normalizuj.

**Kako se saziva moba? Je li bilo dovoljno reći “u subotu na mom imanju” ili je postojao neki poseban ritual?**

Sama priroda mobe počivala je u njenoj spontanosti i solidarnosti, pa za njeno sazivanje nije postojao nikakav poseban ritual. Najčešće je bilo dovoljno da domaćin najavi da mu je potrebna pomoć određenog dana, a vijest bi se brzo proširila selom, pa je i sam čin poziva bio neformalan. Ipak, on je uvijek nosio dozu obavezujućeg, jer se od svakog člana zajednice očekivalo učešće. Moba se uglavnom sazivala kada je domaćinu bila potrebna pomoć pri većim poslovima, poput gradnje kuće, košenja trave, branja maslina ili kopanja vinograda. Iako nije bila obavezna po sili propisa, obavezujuću snagu imala je upravo društvena norma solidarnosti i uzajamnosti – svi su znali da će im se pomoć jednoga dana vratiti. U vanrednim situacijama, na primjer kada bi prijetila kiša i opasnost da propadne sijeno, čitavo selo bi se okupilo i bez ikakvog poziva.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/40e2c704-aa79-4939-9c9d-88792893f8a4)
Tatjana Rajković, foto: Privatna arhiva{.caption}

Sazivanje mobe je pored praktične imalo i simboličnu dimenziju: domaćin je bio dužan da obezbijedi hranu i piće za učesnike, jer se znalo da nakon rada slijedi druženje. Na taj način poziv na mobu nije bio samo poziv na rad, već i poziv na društveno okupljanje i učvršćivanje međusobnih odnosa i solidarnost zajednice.

**Da li bi se nekad desilo da dođe i više ljudi nego što je bilo potrebno, kao da je postojalo takmičenje ko će više da doprinese?**

Da, to se često dešavalo. U zajednicama gdje je moba imala snažan društveni značaj, prisustvo je bilo i pitanje ugleda i prestiža. Dolazak većeg broja ljudi od radno potrebnog tumačio se kao izraz solidarnosti, ali i kao svojevrsno takmičenje – pokazivanje radne snage, izdržljivosti i spremnosti na pomoć. To je reflektovalo društvenu dinamiku: takmičenje ko će više doprinijeti ili pokazati svoju spremnost da pomogne. Takmičarski duh se mogao vidjeti i u samom radu – ko će brže kositi, ko će više snopova zavezati ili drva posjeći. Ipak, suština tog nadmetanja nije bila u nadvladavanju drugih, već u potvrđivanju vrijednosti zajedništva, pa se i višak ruku na mobu uvijek doživljavao pozitivno.

**A je li bilo suprotnih primjera, da nema dovoljno ljudi? Generalno, šta bi bila “posljedica” nedolaska na mobu?**

Izostanak s mobe bio je rijedak i smatran je društveno neprihvatljivim. Svako domaćinstvo znalo je da će mu prije ili kasnije biti potrebna pomoć zajednice, pa je nedolazak značio i kršenje nepisanog pravila reciprociteta. Naravno, uvijek je bilo razumijevanja za bolest ili starost, ali svjesno izbjegavanje je smatrano nečasnim, pa ako bi neko više puta izostajao bez opravdanja, mogao je steći loš glas, što je u tradicionalnoj sredini imalo ozbiljne posljedice – od narušenih komšijskih odnosa do socijalne izolacije. Drugim riječima, moba je bila svojevrsni moralni ugovor unutar sela.

**Kako biste nekom iz mlađe generacije, koje mahom nikad nisu bile na mobi, dočarali atmosferu? Šta se čuje, šta se vidi?**

Atmosfera mobe bila je jedinstvena mješavina rada i veselja. Vizuelno, skupina ljudi u polju ili na padini, muškarci rade, žene donose hranu i vodu, dok djeca trčkaraju okolo i unose dodatnu živost, a svi zajedno sudjeluju u ritmu rada i druženja. Čuo se zveket kosa i motika, šištanje bruseva i pjesma koja je pratila rad. Istovremeno, širio se miris svježe pokošene trave ili domaće hrane kojom su žene i djevojke posluživale radnike. Ljudi su se šalili, pričali priče o prošlim mobama i pjevali, pa je cijelo okupljanje više ličilo na zajednički ritual nego na težak posao.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/6d386869-193f-424b-a585-fce429ef9776)
Solidarnost u radu, foto: Park Dinarides{.caption}

Na kraju dana rad bi se pretvarao u praznik: domaćin je iznosio najbolje što ima, okupljeni su jeli, pili i nastavljali druženje uz pjesmu, gusle ili igru. Upravo ta kombinacija rada, pjesme i zajedništva činila je mobu posebnim iskustvom u kojem se rad pretvarao u praznik, a moba postajala više od rada – bila je i oblik zajedničkog života, radosti i pripadanja, u kojem se zajednica osjeća kao jedno.

**Muškarci su radili, žene obično bile zadužene za hranu, nošenje vode. Imamo li zapise da su nekad izašle iz uloge, da je žena čak i potegla više kao u onoj narodnoj pjesmi “Nadžnjeva se momak i djevojka”?**

Tradicionalna podjela poslova na mobi bila je prilično jasna: muškarci su obavljali teže fizičke poslove, dok su žene bile zadužene za pripremu i donošenje hrane, brigu o djeci i organizaciju oko poslužavanja. Međutim, postoje svjedočanstva da su žene u pojedinim situacijama aktivno učestvovale i u samom radu na njivama, posebno kada bi nedostajalo radne snage.

Narodna pjesma „Nadžnjeva se momak i djevojka“ upravo odražava taj momenat, gdje se kroz motiv takmičenja naglašava ženska snaga i izdržljivost. Takvi primjeri govore da je moba, iako je počivala na tradicionalnoj podjeli uloga, u praksi često dopuštala fleksibilnost i da su žene imale važnu ulogu ne samo u logistici, već i u samom fizičkom radu.

**A imali smo i žensku verziju mobe, takozvana prela, koja ima svojih osobenosti…**

Prela jesu bila svojevrsna ženska verzija mobe, najčešće vezana za zimsku sezonu kada je bilo manje poslova na polju. Za razliku od mobe, koja je bila usmjerena na teže fizičke poslove, prela su okupljala djevojke i žene radi obavljanja kućnih i zanatskih poslova – predenja, tkanja, šivenja, spremanja miraza... Iako su imala drugačiji sadržaj, princip je bio sličan: zajednički rad praćen pjesmom, razgovorom i društvenim životom.

Prela su bila i prostor socijalizacije, gdje su djevojke učile od starijih, gdje su se prenosile priče, pjesme i običaji. Ona su imala i snažnu kulturnu dimenziju, jer su često bila prilika za muziku, igru i zabavu, pa bi se moglo reći da su prela bila „ženska moba“, ali sa sopstvenom simbolikom i funkcijom u očuvanju ženskih društvenih mreža.

**Moba je, dakle, bila obaveza, ali i zadovoljstvo. Domaćini su spremali hranu, organizovana su druženja nakon završenog posla. Koliko su mobe bile prilika za sklapanje prijateljstava, brakova?**

Moba je, kao što je rečeno, pored svoje radne uloge, imala izrazito snažan socijalni karakter. Za mlade ljude to je bila rijetka i dragocjena prilika da se upoznaju, da pokažu svoju snagu, vještinu u radu, ali i umijeće u pjesmi ili igri. Nakon završenog posla domaćin je priređivao trpezu, a druženje je često prerastalo u veselje uz muziku i igru. Upravo tada najviše je dolazila do izražaja društvena dimenzija mobe – učvršćivala su se prijateljstva, rađale simpatije i stvarali temelji za buduće brakove.

**Crnu Goru su ljetos, na žalost, pogodili brojni požari. Građani su svojevoljno išli da pomažu prijateljima, rođacima pa čak i ljudima koje ne poznaju. Možemo li to posmatrati kao neku vrstu mobe?** 

Apsolutno, to je savremena verzija mobe – spontano okupljanje ljudi u nevolji, motivisano solidarnošću, bez očekivanja materijalne nadoknade. Iako se danas ne koristi isti termin, iako se promijenila forma, suština je ista: zajedničkim radom lakše se prevazilaze teškoće. Svaka dobrovoljna akcija u kojoj ljudi pomažu jedni drugima, bilo da je riječ o požarima, poplavama ili humanitarnim inicijativama, zapravo je nastavak duha mobe u savremenom obliku. U tom smislu, moba se može posmatrati i kao univerzalna ljudska praksa – način na koji zajednica reaguje na potrebu. Samo se mijenjaju povodi i okolnosti, ali suština ostaje ista: uzajamna pomoć i osjećaj da niko nije prepušten sam sebi. Građani su tokom požara pokazali spremnost na solidarnost, što jasno potvrđuje da tradicija mobe nije nestala, već se transformisala, ali i dalje živi u kriznim situacijama.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/5c6f5949-059f-45eb-bc09-dd18dd1b7ba2)
Foto: Boris Pejović/Vijesti{.caption}

**Ljudi danas mahom žive u gradovima, mašine su nam dosta olakšale posao, a i generalno je sve manje fizičkog rada. Da li je moba danas pri izumiranju? Vidite li tu prostor za neki novi oblik mobe?**

Društvene okolnosti su se značajno promijenile. Danas su mnoga crnogorska sela gotovo napuštena, a mladi odlaze u potrazi za poslom, školovanjem ili boljim životom. U tom kontekstu, moba u izvornom, seoskom obliku jeste u nestajanju. Ipak, ako je posmatramo šire, kao model kolektivnog rada i solidarnosti, ona i dalje ima prostora za novi život.

Duh mobe danas se može prepoznati u volonterskim i ekološkim akcijama, zajedničkom uređenju naselja i zelenih površina, humanitarnim inicijativama ili drugim oblicima zajedničkog angažmana. Iako gradovi nemaju njive ni kosidbu, imaju zajedničke prostore i komšijske potrebe koje se najbolje rješavaju kroz udruženi rad. Takve situacije oživljavaju iste vrijednosti koje je moba njegovala – solidarnost, osjećaj zajedništva i uzajamnu odgovornost.

Danas se možda ne radi toliko fizički naporan posao, ali zajednički trud i dalje gradi povjerenje i jača društvene veze. Mala djela pomoći, spontano okupljanje i dijeljenje zadataka pokazuju da i savremeno, ubrzano i često otuđeno društvo može imati trenutke topline i međusobne povezanosti – upravo onako kako je to moba nekada učila. Dakle, moba nije nestala, već se transformisala i prilagodila novim okolnostima. U gradskim sredinama dobija nove sadržaje – od ekoloških akcija i društvenih kampanja, do digitalnih oblika solidarnosti, a suština ostaje ista: zajednički rad i osjećaj zajedništva, prilagođeni potrebama savremenog društva.

**Ipak, s druge strane imamo kapitalističku logiku da sve treba monetizovati, kao i vrlo izraženi individualizam. Mislite li da biste danas mogli nekog da motivišete da nešto uradi bez novčane nadoknade, ili neke opipljive koristi za sebe?**

Svakako, to jeste izazov današnjeg društva, jer individualizam i tržišna logika potiskuju ideju dobrovoljnog i besplatnog angažmana. Ipak, ljudi se i dalje motivišu – ne uvijek novcem, već osjećajem pripadnosti, solidarnošću, željom da doprinesu zajednici ili da budu dio nečeg većeg od sebe. Primjeri volontiranja i drugih zajedničkih akcija pokazuju da postoji spremnost da se radi i bez materijalne koristi. Ključ je u tome da ljudi osjete smisao, zajedništvo i, što je posebno važno, sposobnost da razumiju potrebe drugih. Upravo ta svijest o potrebama drugih daje nadu savremenom, ali često otuđenom društvu. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/c3855e2e-c59d-4168-bd8e-e9daf761add3)
Moba u Gračanici kod Andrijevice, foto: Park Dinarides{.caption}

Ako gledamo u globalnim razmjerama, empatija i solidarnost ostaju univerzalne vrijednosti koje mogu premostiti razlike i podsjetiti nas da čovjekovo dostojanstvo ne počiva u materijalnom, nego u sposobnosti da budemo tu jedni za druge. Drugim riječima, iako živimo u društvu snažno obilježenom individualizmom, prostor za mobe u širem smislu i dalje postoji – samo se vrijednosti i nagrade danas izražavaju na drugačiji način.

**Ako bismo morali da izaberemo jednu stvar iz tog ambijenta na koju bismo se danas mogli ugledati – šta bi to bilo? Zašto je uopšte važno da se ugledamo na mobu i taj duh solidarnosti**

Najvažnije što bismo mogli preuzeti iz tradicije mobe jeste duh uzajamne solidarnosti i saosjećanja. Ona nas podsjeća da niko ne može sam i da pravi smisao života leži u brizi za druge i zajedničkom djelovanju. Ugledati se na mobu znači obnoviti spremnost da pomognemo drugome bez očekivanja koristi, a kroz taj čin jačamo humanost i povezanost u društvu. U vremenu kada individualizam i otuđenost preovladavaju, moba nas uči da zajednica nije apstrakcija, već mreža ljudi koja opstaje kroz empatiju, solidarnost i zajednički trud.

**U Latinskoj Americi je minga, sličan oblik kolektivnog rada, često promovisan od strane UNESCO-a. Kako bi moba mogla da se zaštiti i afirmiše kod nas?**

Moba se može posmatrati kao element nematerijalne kulturne baštine i kao takva ima potencijal da bude valorizovana i zaštićena. Prvi korak bio bi njeno sistematsko dokumentovanje – prikupljanje svjedočanstava, zapisa, pjesama, fotografija i običaja vezanih za mobu. Nakon toga, moba se može uključiti u nacionalne registre nematerijalne baštine, a potom i kandidovati za međunarodnu zaštitu, po uzoru na mingu u Latinskoj Americi. Ipak, jednako je važno afirmisati mobu kroz praksu: obrazovne programe, lokalne akcije, kulturne manifestacije i savremene oblike „mobe“ koji okupljaju ljude u volonterskom radu. 

Na taj način, moba ne ostaje samo tradicija iz prošlosti, već njen duh prevazilazi istorijski kontekst i postaje univerzalna poruka da zajednički rad, briga za druge i solidarnost nisu samo vrijednosti prošlosti, nego temelj savremenih i humanih društvenih praksi.

Objavu intervjua je podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}


Mala djela pomoći, spontano okupljanje i dijeljenje zadataka pokazuju da i savremeno, ubrzano i često otuđeno društvo može imati trenutke topline i međusobne povezanosti

solidarnost

Moba je rad koji obnavlja društvo i jača veze između ljudi

Gost Zinzule je doajen crnogorskog novinarstva Duško Vuković, a tema je povratak i vječno ponavljanje lekcija iz istorije bivše Jugoslavije. 

Koliko ima šanse da grom udari na isto mjesto, kako protiv reprize velikosprskog buđenja i šta u cijeloj priči traže Bugari...?

Slušali smo audio zapise sa dubrovačkog ratišta....